Hodo Katal, Dnevnik jednog emigranta, „Diwan“, Luksemburg, 2019.

Egzil je udaljavanje iz kruga zavičajnog društva. Nekad je to bila kazna koje su se pjesnici najviše užasavali. Takvu kaznu doživjeli su Ovidije, Seneka, Dante, a kasnije posredno i Cvetajeva, Brodski, Adonis i Mahmout Darwish. Kraj dvadesetog i prva dva desetljeća dvadeset prvog stoljeća na ovim našim, balkanskim prostorima vrijeme je izbjeglica, razmještenih osoba i masovnih migracija, odnosno vrijeme egzila, vrijeme kazne koje se pisci užasavaju, ali koja, uglavnom, plodotvorno utječe na njihov opus.

Egzil predstavlja čin slanja neke osobe u progonstvo, odnosno to je prisilni boravak izvan nekog mjesta, najčešće izvan domovine. Egzilom se naziva i dobrovoljan odlazak iz domovine iz političkih, moralnih ili vjerskih razloga. Egzil je tuđina, to je prostor ne-mjesta, stanje čekanja i privremenosti, ali i trajnog gubitka, obećana zemlja u negaciji, pristajanje na bespovijesnost, tuđi jezik, mjesto kulturne nelagode, nostalgija za ostavljenim. Edward Said nas podsjeća da je „egzil neobično privlačan kao tema za razmišljanje, ali grozan za življenje“ jer je to nametnuto odvajanje ljudskog bića od rodnog mjesta. Said egzil označava neizlječivo svjetovnim i nepodnošljivo povijesnim jer to je stanje koje ljudi uzrokuju drugim ljudima.

Mnogo je bošnjačkih pisaca iz Sandžaka u tim (ovim) turbulentnim vremenima osjetilo gorčinu izbjegličkog, egzilantskog kruha, te supstancijalni osjećaj bipolarnosti tog stanja na granici između osjećaja gubitka i osjećaja dobitka jer njihovo mjesto ne nalazi se ni vani ni unutra, nisu više tamo odakle dolaze, a još nisu stigli tamo kamo bježe. Hodo Katal je pjesnik s tim iskustvom, pjesnik čiji je opus dobrim dijelom obilježilo egzilantsko iskustvo samoće i otuđenja, te nostalgije prema ostavljenom.

Ako prihvatimo tezu da su egzilanti uvijek ekscentrici koji osjećaju svoju različitost, da su siročad svijeta, onda moramo reći i to da pjesnici egzilanti daju dostojanstvo ljudima u egzilu (stanju koje u svojoj bíti negira dostojanstvo i identitet). Dakle, pjesnici u egzilu stvaraju umjetnost u civilizaciji kvazibarbarstva, koja je od njih napravila beskućnike, ekscentrike, nostalgičare, pjesnike-nomade koji putuju prostorima i jezicima. Egzilantsko/emigrantsko pjesničko iskustvo Hoda Katala označeno je glagolom pisati jer je kroz pisanje ponovno konstituirao svoj identitet i prostor u kojem stanuje, bez obzira na to  što je on bezdomni i izvanteritorijalni. Moglo bi se reći da poezija, koju pišu prognani o prognanima, simbolizira suvremeno doba, koje je doba izbjeglog,  dakle to je “velika priča u književnosti“ koja se koncem dvadesetog i početkom dvadeset prvog stoljeća raspala na niz „individualnih priča“, koja se razlomila na krhotine različitih lica koja govore, pišu o njemu i u pisanju pronalaze novi dom. Tako egzil prestaje biti sudbina jednog naroda i postaje sudbina mnogih, u različitim društvenim, političkim kontekstima i zato se povijest egzila više ne može svesti na zajednički imenitelj.

Kad Hodo Katal u pjesmi Soba/zid  govori o gradu, novom utočištu, on govori o novom zatočeništvu, zatočeništvu u prividu slobode u „raju oivičenom zidovima”.

U sobi u Berlinu sjedim,
opkoljen zidovima od betona
kao zidovima materice.

Prognanicima je budućnost uvijek obojena prošlošću, a traume upisane u tijelo ne nestaju, samo se pohranjuju u memoriju lične i opće povijesti.

A gore Bog nadvisuje slijepe nebodere,
između kojih zvižde vjetrovi,
o zidove udarajući betonske:
zidove kineske,
berlinske,
zidove od leda,
planetarne zidove,
u mozgu zidove,
zidove što čine dom,
za život dom,
alatima raznim sagrađeni,
i zid materice
iz koje još nerođeni
šakama biju

Ispisujući Dnevnik jednog emigranta, Hodo Katal nastanjuje intersekcijski prostor rase, religije i migracije pa tako njegova pjesnička zbirka stvara neki treći prostor usred različitih kultura. „Treći prostor” rezultat je hibridnosti koji omogućuje da se pojave druga mjesta, te tako postaje prostor uključivanja, a ne isključivanja koji inicira nove znakove identiteta i inovativna mjesta saradnje i osporavanja. Hodo Katal koristi ovaj prostor kako bi pokazao s kakvim se svijetom/svjetovima suočavaju emigranti te kako bi pokazao različite oblike koji se tiču njihovog identiteta ili nedostatka istog.

Na Zoogartenu kameni kip večernju prazninu
ispunjava. Na trgu jezici razni imenuju obične
stvari. Po vrhovima Gedachtniskirshea sunce se
razlijeva. Srp mjesec prati krajeve i mjesta,
vijekove broji ljudskog življenja. Rijeka ljudi
pogledima uprtim ruku nevidljivu gleda, ruku
barbarsku, izgovarajući: warum? warum?
Povorka ljudi i dalje korača. Šta bi rekli
da su na mjestu gdje bijaše nekada Ferhadija?
Vjetar oslobođen, čuješ li? O kamen se više ne
slama, dolinom Vrbasa bjesni. Samo je ostao
polumjesec, okačen o nebo.
/Gedachtniskirshe/

Ova slika doslovce prikazuje zapadnu ravnodušnost spram ratnih nevolja u bosanskom ratu, ali i metaforički gubitak osjećaja solidarnosti. Trauma emigranata/izbjeglica izaziva najdublju tjeskobu u modernoj nacionalnoj državi jer se država i identitet građana temelje na popisu stanovništva, porezima i ispravama i, na taj način, bit novih trauma jeste u tome da emigrant u novoj zemlji nema „fabulu, narativ, nema lik, identitet ili ime“. Emigrant se nalazi u paradoksu jer je za državu u koju dolazi bezimen, a za njega, lično, njegov život postaje narativ koji sadrži lična imena, ali nema identitet koji se uklapa u zakonski narativ države u koju je došao.

Pjesnik emigrant uvijek je obilježen traumom prošlosti i traumom budućnosti, a njegovo tijelo živi isključivo u sadašnjosti, kao u pjesmi Jesen u Berlinu:

Te noći berlinske, gazio sam savane, pustinje,
milovao rukom vrhove zavičajne.
Slušao riku lavova.
Daleko negdje na sjeveru, zaboravljen,
u tuđoj zemlji,
u tuđim očima,
ko kamen u vodu bačen.

Trauma emigranta tako postaje određeno iskustvo što se nije integriralo u simboličko. Sama trauma ne može biti neposredno simbolizirana u jeziku. Ona postoji kao stvarno, gdje je stvarno ono što bilo koji iskaz stvarnog ne uspijeva uključiti, stoga o njoj subjekt ne može govoriti, odnosno na nju se referira kao na nešto što je izvanjsko u odnosu na njega.

Ne znam da li ću imati vremena da pobjegnem od svijeta?
Slušam vjetar planinski kako zavija u krošnjama drveća.
Čamim između četiri zida.
Sigurno znam da sam utekao od svijeta,
ali od sebe da pobjegnem ne mogu.

Andrea Zlatar u knjizi Tijelo, tekst, trauma ističe dva ključna razloga neizrecivosti traume iz perspektive pisca: prvi je filozofski i on govori o neizrecivosti nečovječnoga kao takvoga. Drugi razlog jeste psihijatrijsko-analitičke prirode i tiče se pretpostavke da radikalno traumatični događaj desubjektivizira pojedinca i uzrokuje slamanje njegova osjećaja konzistentnosti vlastitog identiteta, te da iz tog razloga trauma ne može doći do jezika i biti iskazana jezikom i u jeziku riješena.

Čovjeku se može oduzeti domovina, kuća, pasoš, ime, ali mu se ne može oduzeti tijelo. Jedino što emigrant sa sigurnošću može ponijeti sa sobom jeste tijelo i njegovo sjećanje. Tijelo i njegov preobražaj jesu rezultat društvene disharmonije prouzrokovane sukobom, gdje tijelo postaje primatelj patnje. Tijelo postaje receptor preko kojega se naslijeđe sukoba/rata ponovno proživljava.

Ovdje dolazimo i do jednog specifikuma ljudske i poetske sudbine Hoda Katala, čijem je emigrantskom iskustvu prethodilo zatočeničko (političko zatočeništvo). U pjesmama iz tog ciklusa Katal koristi strategiju udaljavanja tako što piše o traumama drugih zatočenika. On gradi tuđe sudbine, koje su ispunjene samoćom, kako bi u njima zrcalio svoju vlastitu. Tako lirski subjekt u pjesmama te tematike često depersonalizira svoje traume i odvaja ih od svog tijela, a tijelu u tekstu daje formu udaljene slike. Zatočenička trauma u toj udaljenoj slici postaje detalj u velikom planu. Pjesnički subjekt gleda samog sebe kao neko drugog, stranog. Kada pjesnik svoj vlastiti autoportret ispiše istom strategijom udaljavanja, dolazimo do krajnje tačke otuđenja od vlastitog identiteta, gdje pjesnik gradeći svoj vlastiti lirski subjekt isti opisuje iz neke vanjske tačke, kao strano tijelo koje je prisilnim zatočeništvom prestalo pripadati njemu, te su sve spone bliskosti tijela i sebstva popucale (pjesma Ćelija br. 6).

U poeziji Hoda Katala svoju prostornost  identitet dobija naspram okoline koja ga okružuje i označava. Lirski je subjekt obezdomljen, on je u pokretu, hodu, uvijek je na putu i zato je uvijek u dijalogu s vanjskim svijetom. Kao da lirski subjekt postaje propusna granica koja filtrira čitav izvanjski svijet prije nego se upiše u njegove pore. U Katalovoj poeziji okoliš preuzima antropomorfne oblike. Tako se pejzaži pretvaraju u slike i snoviđenja koja mu neprestano izmiču. Čak i kada, naoko, piše ljubavnu liriku, kod Hoda Katala uvijek postoji prostor udaljenosti, prostor odlaska i prostor povratka, prostor za bijeg iz svega toga, pa i samog sebe.

O AUTORU

Hodo Katal rođen je 10. aprila 1958. u Vrbi kod Tutina. Završio je jugoslavensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Prištini. Objavio je knjige poezije: Nebeska konjica, „Mostovi“ Pljevlja, 1987; Planinski plesači, „Damad“ Novi Pazar 1992; Berlinski led, „Bosančica“ Sarajevo, 1999; Palata Zahri, „Mladost“ Tutin, 2004; Sedmo ljeto, „Planjax“ Tešanj, 2008; Dan i po, CBS Tutin, 2014; Dnevnik jednog emigranta, „Diwan“ Luksemburg, 2018. Priredio je knjige iz bošnjačke epike: Svako svojoj od kamena kuli, „Dersan“ Tutin, 2012; Đerzelez Alija Kroz Sandžak, „Dersan“ Tutin, 2012; Ne bije ga ni puška ni olovo, „Dersan“ Tutin, 2012; Junačke epove Avda Međedovića: Osman beg Delibegović, „El Kelimeh“ Novi Pazar, 2017; Mustaj-beg Lički, „El Kelimeh“ Novi Pazar, 2018. Priredio je: Antologiju bošnjačke poezije za djecu, 2008, CBS Tutin; Antologiju bošnjačke priče za djecu, 2008, CBS, Tutin. Živi i radi u Tutinu.