Djeca u Gazi se vraćaju u školu nakon godina bez formalnog obrazovanja. U gradu Gazi ponovo se čuje zvuk djece koja uče.
Šatori koji sada služe kao učionice su bučni i pomalo haotični, ali živahni. Neki nastavnici pokazuju na table prekrivene engleskim slovima; drugi pozivaju učenike da priđu i napišu osnovne arapske riječi.
To nije ni blizu normalnom školskom danu. Ali nakon primirja između Izraela i Hamasa u oktobru, to je početak. Nakon dvije godine rata, brujanje lekcija i ćaskanje kolega iz razreda odjekuje oko ruševina onoga što je nekada bila škola Lulwa Abdel Wahab al-Qatami, u naselju Tel al-Hawa u jugozapadnom dijelu grada Gaze.
Pogođena je u januaru 2024. godine, a mjesecima nakon toga, njen teren je služio kao sklonište za raseljene porodice. Danas je to ponovo mjesto učenja - iako u osnovnijem obliku.
Hodajući u pravoj liniji, s malim rukama naslonjenim jedni na druge, učenici se smiješe dok ulaze u improvizirane učionice. Za mnoge je ovo prvi povratak rutini i obrazovanju od početka rata.
Prema podacima UNICEF-a, više od 97 posto škola u Gazi je oštećeno ili uništeno tokom rata. IDF je više puta tvrdio da Hamas koristi civilnu infrastrukturu, uključujući škole, za izvođenje operacija, ali je rijetko pružao čvrste dokaze, piše BBC.
Od 658.000 djece školskog uzrasta u Gazi, većina nije imala formalno obrazovanje skoro dvije godine. Tokom tog vremena, mnogi su iz prve ruke naučili kako glad, raseljavanje i smrt mogu oblikovati njihove mlade živote. Sada se pojavljuje nešto rijetko: krhak uvid u djetinjstva koja su nekada poznavali.
Četrnaestogodišnji Naeem al-Asmaar je pohađao ovu školu prije nego što je uništena. Izgubio je majku u izraelskom zračnom napadu tokom rata.
- To je bila najteža stvar kroz koju sam ikada prošao - tiho kaže.
Iako je mjesecima bio raseljen, Naeemov dom u gradu Gazi je preživio. Nakon prekida vatre, vratio se sa svojom porodicom.
- Mnogo mi je nedostajala škola - rekao je Naeem dodajući da je razlika ogromna.
- Prije rata, škola se održavala u pravim učionicama. Sada su šatori. Učimo samo četiri predmeta. Nema dovoljno prostora. Obrazovanje nije isto - ali boravak ovdje je važan. Škola ispunjava svo moje vrijeme i to mi je zaista trebalo.
Rital Alaa Harb, učenica devetog razreda koja je nekada također ovdje studirala, želi postati stomatolog.
- Raseljenje je potpuno utjecalo na moje obrazovanje - kaže ona. "Nije bilo vremena za učenje. Nije bilo škole. Toliko su mi nedostajali prijatelji - i nedostaje mi moja stara škola.
Improviziranu školu vodi UNICEF, a okuplja djecu iz originalne škole Lulwa i drugu djecu raseljenu zbog rata. Ne predaje se puni palestinski nastavni plan i program - samo osnove: arapski, engleski, matematika i prirodne nauke.
Direktor, dr. Mohammed Saeed Schheiber, radi u obrazovanju 24 godine. Preuzeo je upravljanje lokacijom sredinom novembra.
- Počeli smo odlučno, da nadoknadimo učenicima ono što su izgubili - kazao je.
Škola trenutno ima 1.100 dječaka i djevojčica, radeći u tri smjene dnevno. Ima samo 24 nastavnika.
- Prije rata naši učenici su učili u potpuno opremljenim školama - naučnim laboratorijama, računarskim laboratorijama, pristupom internetu, obrazovnim resursima. Svega toga više nema - izjavio je Schheiber.
Ovdje nema struje. Nema interneta. I mnoga djeca se bore s traumom. Više od 100 učenika u školi izgubilo je jednog ili oba roditelja, njihovi domovi su uništeni ili su svjedočili ubistvima tokom rata. Ukupno, kaže dr. Schheiber, svaki učenik je pogođen - direktno ili indirektno.
Savjetnik sada vodi sesije psihološke podrške, pokušavajući pomoći djeci da prebrode ono što su pretrpjela. Uprkos naporima, potražnja daleko premašuje kapacitete.
- Već imamo više od hiljadu učenika ovdje. Ali samo šest učionica po smjeni. Pored škole se nalazi veliki kamp za raseljena lica - porodice iz sjeverne i istočne Gaze. Mnoga djeca žele da se upišu. Mi ih jednostavno ne možemo primiti - naveli su.
Za roditelje, povratak u školu donosi olakšanje, ali i anksioznost. Huda Bassam al-Dasouki, majka petero djece raseljena iz južnog Rimala, kaže da je obrazovanje postalo ogroman izazov.
- Nije da obrazovanje ne postoji. Stvar je u tome što je izuzetno teško - kazala je.
Čak i prije rata, škole su se borile s nestašicama, kaže ona. Sada su osnovni potrepštine nedostupne ili im se ne mogu priuštiti.
- Sveska koja je prije rata koštala jedan šekel (0,31 dolar) sada košta pet - kaže ona.
Neka djeca, kaže ona, zaostaju četiri godine, uključujući i vrijeme izgubljeno tokom pandemije Covida.
- Moj sin ne zna čitati. Ne zna pisati. Ne zna prepisivati s table - kaže ona.
Stojeći ispred jednog od školskih šatora, Jonathan Crickx, glasnogovornik UNICEF-a, pokazuje šta nedostaje.
- Papir, sveske, olovke, gumice, lenjiri... već dugo tražimo da se ove potrepštine mogu unijeti u Pojas Gaze, a unos im nije dozvoljen. Isto važi i za komplete za mentalno zdravlje i psihosocijalnu rekreaciju - komplete igračaka koji se mogu koristiti za aktivnosti mentalnog zdravlja i rekreaciju s djecom - kaže on.
Izraelski sigurnosni zvaničnik uputio nas je na ured premijera, koji nije odgovorio na pitanja BBC-a.
Izrael tvrdi da ispunjava svoje obaveze prema sporazumu o prekidu vatre s Hamasom i olakšava povećanje isporuka pomoći. UN i više humanitarnih agencija to osporavaju, optužujući Izrael da nastavlja ograničavati pristup osnovnim potrepštinama.
Uprkos prekidu vatre, izraelsko bombardovanje Gaze se nastavlja - gotovo svakodnevnim napadima - kao odgovor na ono što nazivaju kršenjem sporazuma od strane Hamasa. Ipak, djeca nastavljaju dolaziti.
Za Kholouda Habiba, nastavnice u školi, ta odlučnost je značajna.
- Obrazovanje je naš temelj. Kao Palestinci, to je naš kapital. ubimo domove. Gubimo novac. Gubimo sve. Ali znanje, znanje je jedina investicija koju još možemo dati svojoj djeci- poručila je.
