“Merhuma Huseinović (Duraković) Remzija rođena 01. 01. 1960. u Đilama. Smrtno nastradala smrzavanjem u potrazi za hljebom u selu Joševa 22. 02. 1993. godine. Ostala su dva nejaka sina koji nisu preživjeli pad Srebrenice. Nišane podižu otac Duraković Ahmo, majka Tima, sestre Naza i Ramiza, bratične Amra i Emira” – stoji uklesano na nišanu Remzije Huseinović u mjestu Đile.
Sam natpis na nišanu dosta govori, ali iza samog natpisa krije se tragična sudbina jedne porodice kakvu je teško i zamisliti. Priča kroz koju se vide razmjere genocida, generacijskog zločina nad Bošnjacima “zaštićene zone UN-a” Srebrenica.
Remziju Huseinović (rođeno Duraković) svi su poznavali kao Razu. Rodila se selu Đile (danas općina Milići, a 1992. godine Vlasenica). Udala se za Omera Huseinovića iz sela Gornje Vrsinje. Raza i Omer živjeli su u sretnom braku, u kojem su dobili dva sina: Adila i Sadika. Adil se rodio u novembru 1979, a Sadik u aprilu 1982. godine. Sa svim brigama, malim ili velikim, koje ima jedna porodica živjeli su Huseinovići do početka rata 1992. godine.
Remzija Raza Huseinović
S ratom je došla i nesreća. Početkom rata 1992. godine srpske snage napale su bošnjačka sela na području tadašnje općine Vlasenica. Sela su spaljena, a oni koji su se uspjeli pobjeći spas su tražili u Srebrenici. U ovaj grad na istoku Bosne tokom 1992. i 1993. godine slile su se hiljade bošnjačkih izbjeglica iz susjednih općina (Bratunac, Vlasenica, Milići, Zvornik) u nadi da će tu pronaći spas.
Za stanovništvo koje se našlo u opkoljenoj Srebrenici 1993. godina bila je izuzetno teška. Jedna od najtežih godina u historiji ovog grada, ako se izuzme 1995. godina. Grad je bio pretrpan izbjeglicama koje nisu imale ni minimum uvjeta za normalan život. Srebrenica je tokom rata ličila na veliki koncentracioni logor. Oni koji su spas pokušali pronaći u ovom gradu nastojali su preživjeti, a smrt je bila konstanta. Stanovnici enklave, osim od vatrenog oružja, granatiranja i bombardiranja, umirali su od gladi, bolesti, nedostatka lijekova, nehumanih uvjeta, smrzavanja. Nedostatak hrane krajem 1992. i tokom 1993. godine izazvao je glad, a kako bi preživjeli i opstali, stanovnici su jeli zob, korijenje, pravili hljeb od rese, lijeske, mljeli kočanje i sve ono drugo što je, na neki način, bilo jestivo.
Teška zima i glad koja je zavladala Srebrenicom tjerali su stanovnike da se izlažu smrtnoj opasnosti u potrazi za hranom. “Torbari”, kako su nazivali one koji su tragali za hranom u porušenim i spaljenim selima uz rijeku Drinu, riskirali su život kako bi pronašli nešto hrane za sebe i svoju porodicu. Nerijetko su stradali od mina, ubijani su u zasjedama, a bilo je slučajeva da su eksplozivne naprave postavljane u hambare sa žitom ili pšenicom: kada bi ih nevoljnici u potrazi za hranom otvorili, dolazilo je do eksplozija koje su ubijale ili ranjavale one koji bi se tu zatekli.
Na jedan takav put u potragu za hranom krenula je i Raza krajem februara 1993. godine. Snijeg je bio dubok, a hladnoća sibirska. Raza je u blizini sela Joševa uspjela pronaći i nabrati nešto žita u napuštenim njivama.
“Ono što znamo jeste da je ona našla nešto žita. Nosila je žito na leđima u vreći. Vjerovatno je bila zagrijana, a sigurno je bila i gladna. Nije imala ni dobru odjeću. Možemo nagađati, ali sigurno je žurila da se vrati svojoj djeci. Noć je padala, a svi znaju da su zime u našem kraju izuzetno hladne i teške. Umorna od tereta koji je nosila, sjela je u prtinu da se odmori i više nije ni ustala. Našli su je smrznutu. Cijeli život stane u nekoliko rečenica, ali ona je bila borac i nastojala je nahraniti svoju djecu, da im nađe nešto hrane po cijenu svog života”, ispričao je Razin amidžić Mehmedalija, koji nam je ustupio Razinu fotografiju. Ostala je sačuvana fotografija iz školskih dana sina Adila, a zajedničku fotografiju porodice Huseinović preživjeli rođaci nemaju.
Priča se da su je stanovnici sela Joševa pokušali oživjeti, da je ugriju, ali “bijela smrt” odnijela je Razu. Tokom te hladne februarske noći 1993. godine, osim Raze, smrznuo se i devetnaestogodišnji mladić Muhidin Žiga rodom iz Rogatice. S Muhidinom je, prema informacijama, bio i njegov otac koji nije mogao pomoći svom sinu. Muhidin je bio gladan i umoran, sjeo je uz jedan hrast da se odmori i tako se smrzao. Stanovnici Joševe donijeli su ih u selo, ali pored svih napora, nisu uspjeli spasiti Razu i Muhidina. Oboje su ukopani u mjesnom mezarju u Joševi.
Adil Huseinović
Iza Raze ostali su njeni sinovi i suprug. Došao je juli 1995. godine i pad Srebrenice. Tada je Adil imao nepunih 16, a Sadik 13 godina. Kada je Srebrenica pala, otac Omer krenuo je sa svojim sinovima na put smrti kroz podrinjske šume prema Tuzli. Prema nekim navodima, uspjeli su stići do Baljkovice. Od slobodne teritorije dijelilo ih je tek nekoliko kilometara, ali nisu uspjeli preći. Pronađeni su u masovnoj grobnici Bišina kod Šekovića, a pored Omera, Sadika i Adila, pronađeno je u ovoj grobnici još 36 žrtava genocida. Otac Omer i njegovi sinovi Sadik i Adil identificirani su te ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari 2007. godine.
U genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici ubijen je i Razin brat Meho. Razini roditelji Tima i Ahmo umrli su nakon rata, nekoliko godina nakon što su se vratili u Đile. Prije smrti Razini roditelji izvršili su ekshumaciju njenog tijela iz Joševe, te je ukopali u seoskom mezarju u Đilama.
Sudbina porodice Huseinović svjedoči o razmjerama genocida nad Bošnjacima. Ugašene su kompletne porodice, a o njihovom postojanju svjedoče priče rodbine, poneka fotografija i uklesani natpisi na nišanima.
