Postoji nešto što igrani filmovi nisu uspjeli prenijeti do gledatelja. Smrad leševa koji leže na bojnom polju. U 11. stoljeću, za vrijeme Prvog križarskog rata, rat nije mirisao na dizel i barut. Smrdio je na znoj i odisao pustinjskom vrućinom. Bila su to druga vremena. Oni koji su krenuli na Svetu zemlju daleko od zaklona Starog kontinenta, nisu ni sanjali šta će ih sve zadesiti u „odbrani kršćanstva“. Među njima, bili su oni koji su iz gladi i očaja bili prisiljeni jesti ljudsko meso.

Ta stvarna ali zaboravljena epizoda jedna je od mnogih koju profesor srednjovjekovne historije Thomas Asbridge objavio u svojoj nedavno izdatoj knjizi "Prvi križarski rat. Nova historija“.

Prvi križarski rat započeo je u vrijeme krajnjih napetosti u Crkvi a njegov je arhitekt bio papa Urban II. Pristupio je papinskom prijestolju 1088. godine, u doba ogromnih napetosti i krize u toj instituciji, uvelike oslabljenoj sučeljavanjem sa Svetim Njemačkim Carstvom. Takva je situacija bila da je novom papi trebalo šest godina da preuzme kontrolu nad svojom palačom. Urban, porijeklom Francuz, bio je istinska politička životinja i njegov je cilj bio vrlo jasan: povratiti politički utjecaj.

Prilika za povratak vlasti ukazala se 1095. godine, kada je bizantski car Alexios Komnenos zatražio pomoć da zaustavi seldžučku vojsku koja mu je kucala na vrata željna zemlje i bogatstva. Urban II, istinski čarobnjak za politiku, pozvao je tada kršćane da putuju u hiljada kilometara daleku Svetu zemlju. «Znao je iskoristiti ovaj zahtjev za svoje interese. U kontekstu legitimiranja papinske krune, koristio se idejom križarskog rata kako bi se utvrdio kao glavni branitelj vjere. Ne samo da je prodao ideju o pomoći istočnim kršćanima u opasnosti, već je usmjerio ratobornost evropskih prinčeva prema dalekim zemljama.»

Poput rock zvijezde, Urban II nastupio je prvo u desetinama dvorana u Francuskoj, a kasnije i po cijeloj Evropi, u kojoj je siromašne i bogate pozvao da napuste toplinu svojih domova i krenu braniti kršćanstvo. Tokom ljeta te godine Urban je obišao Francusku kako bi dobio podršku kraljevske elite. Njegova maksima, koja se na kraju pretvorila u svojevrsno geslo Prvog križarskog rata, odzvanjala je palačama i najskromnijim kućama. „Deus vult“ („Bog to želi“).

Ono za čime Svevišnji nije čeznuo, s potpunom sigurnošću, bile su unutarnje razlike koje su nikle unutar vojski koje su stizale u Svetu zemlju. Stiglo je previše vojvoda i za takvu količinu ega nije bilo lijeka. Jedino što ih je moglo ublažiti bile su pobjede protiv muslimana, san o preuzimanju obećanog grada Jeruzalema i osvajanje enklava poput Antiohije, zauzete u ljeto 1098. Ponekad ni to nije bilo dovoljno. To potvrđuje i Asbridge u svom radu, gdje precizira da su upravo u ovom gradu tri osobe htjele uzdići se iznad ostalih da bi postale vođe Prvog križarskog rata: Bohemundo de Tarento, Godofredo de Bouillón i Raymond iz Tolosa.

Bohemond, princ od Tarenta, bio je najlogičniji izbor. Veteran, dokazan u hiljadama bitaka. Nije uzalud dobio privremeno mjesto zapovjednika križarskog rata. Međutim, bio je opreznog duha i nije zagovarao napredovanje prema Jeruzalemu sve dok već osvojeni posjedi nisu dobro utvrđeni. Njegov je neprijatelj bio Raimundo de Tolosa, uvjeren da je osvajanje Svetog grada ključno za moral trupa i nositelj relikvije sposobne ujediniti čitavo kršćanstvo: koplje kojim su (vjerojatno) proboli Isusa na križu.

Nakon osvajanja Antiohije, svaki od pretendenata tvrdoglavo se pokušavao nametnuti kao vođa križarskog rata. Krajem novembra 1098, Rayford je bacio pogled na Maárat al Numán, jedno od najistaknutijih naselja u zapadnoj Siriji i u strateškom i u ekonomskom smislu. (Danas je taj grad teško razrušen u desetogodišnjem sirijskom građanskom ratu). Stigli su pred vrata tvrđave 28. novembra a samo nekoliko dana kasnije učinili su to i oni iz Raimunda. Grad, kojeg su hroničari nazivali "bogatim i gusto naseljenim", suočio se tako s kršćanima.

Dugačka opsada donijela je probleme. Trupe Bohemonda i Raymonda potrošile su zalihe hrane inisu imali vode. To potvrđuje Asbridge ističući u svom novom djelu da su "sami križari brzo ostali bez zaliha" i da su bili prisiljeni razmišljati kako izbjeći još veću katastrofu. Raimundo de Aguilers, svjedok događaja, opisuje zabrinjavajući nedostatak hrane: "Tužan sam što izvještavam da je u gladi koja je uslijedila bilo moguće vidjeti više od deset hiljada ljudi razbacanih po polju poput stoke, kako grebu i pretražuju zemlju kako bi pronašli zrno pšenice ili ječma, grah ili bilo koje povrće."

Nestašica hrane sa sobom je donijela radikalno smanjenje discipline, a kako su dani prolazili, čak je i redovnik Pedro Bartolomé, Raimundova desna ruka, optužio križarsku vojsku za počinjenje krivičnih djela poput "ubistva, pljačke, i preljuba“. Srećom za vođe, tvrđava Maárat an Numán pala je sredinom decembra nakon što je napadnuta "kamenje, vatrenim projektilima, krečom i vatrom“.

Glad je bila tužan uvod u ono što je tek dolazilo. Asbridge piše: “Većina njih, od vitezova do najsiromašnijih seljaka, postajali su sve nesretniji. Jednom kad se oskudni plijen dobiven tokom pljačke grada iscrpio, glad im je ponovno zaprijetila. Ubrzo se proširila ideja da je jedini način preživljavanja marš prema željenom Jeruzalemu. Pobuna je bila opipljiva u zraku.“

Grad je bio bez zaliha i ubrzo je započela glad. Hronike opisuju očaj kršćanskih vojnika. Glad je uzrokovala da bespomoćni križari "rasturaju leševe muslimana, jer su se zlatnici obično nalazili u njihovoj utrobi". I to je bio samo početak. Ubrzo nakon toga, drugi su pribjegli očajničkim mjerama.

“Ovdje su naši ljudi patili od pretjerane gladi. Naježim se da bih vam rekao da su mnogi od njih, izmučeni do krajnjih granica zbog ludila koje im je uzrokovalo nedostatak hrane, odlučili izrezati komade mesa sa stražnjice Saracena koji su tamo ležali, komade koje su kasnije skuhali i pojeli i proždirali kao divljaci, a da nisu ni čekali da se meso završi s pečenjem“, piše hroničar Raimundo de Aguilers.

Asbridge prikuplja što više svjedočenja koja se odnose na činjenicu da je "nestašica hrane postala toliko ozbiljna da su neki kršćani rado jeli trula leševa Saracena koji su bili stari tri sedmice prije nego što su ih bacili u močvare“, a Asbridge definira ono što se dogodilo u Maáratu kao "jedno od najtežih zločina koje su počinile vojske u Prvom križarskom ratu“.