U jeku sve težih i frekventnijih cionističkih napada na Libanon i Palestinu, nezamislive humanitarne katastrofe miliona ljudi izloženih napadima i genocidu, najgori se scenariji vrte po glavi. Tzv. Izrael razmatra „odgovor“ na iranski napad od 1. oktobra, koji može uključiti i napade na njegova nuklearna postrojenja.
Vječan izraelski rat
Cionistički napadi na nuklearna postrojenja drugih država nisu novost, a kao i za sve ostalo, taj je entitet ostao nekažnjen za svako kršenje međunarodnog i humanitarnog prava, ljudskih prava i sloboda. Iako se njihov glavni sponzor SAD navodno protive takvom odgovoru, već insistiraju na proporcionalnom, svima je jasno da ovakva blaga američka retorika samo ohrabruje cionistički režim da i dalje vrši agresiju i genocid, već na pet fronti, napadajući pet država i naroda.
Financial Times je objavio da bi takva operacija napada na iranska nuklearna postrojenja zahtijevala vrlo široku američku podršku, čak i direktan upliv, o čemu američki i cionistički dužnosnici već naširoko razgovaraju i dogovaraju modalitete. Treba, doduše, cionističkom entitetu podrška i u odbrani od Hamasovih i Hizbullahovih projektila, o iranskima da ne govorimo, a kako im ne bi trebala podrška u napadima na iranski nuklearni program i odbrani od uzvratnih udaraca.
Vodeći jastrebovi transatlantske političke, finansijske i vojne nomenklature žarko izražavaju svoju podršku, zahtijevajući da se Biden pridruži ovom sveopćem ratu jer je i vrapcima na grani jasno, a to potvrđuju američki vojni stručnjaci, da tzv. Izrael nema kapaciteta uništiti iranski nuklearni potencijal. Hrvatski politički analitičar Marijan Barić izjavio je da Izrael vodi politiku vječnog rata. Zapravo, takav vječan rat je uslov njegovog opstanka, ne samo Netanyahuovog.
Cilj je uvesti kolektivan Zapad u taj cionistički rat bez kraja i konca, prvenstveno finansijski (SAD su već dale cionističkom režimu dodatnih 18 milijardi dolara od početka agresije na Gazu, dakle direktno su finansirale genocid). No, tzv. Izrael želi mnogo više, političku podršku bez rezerve za sve što radi (francuski predsjednik Macron već pokušava ublažiti tu podršku jer zbog nje gubi svaku drugu Francuskoj), ali konačno i vojnu, direktnim intervencijama SAD i NATO pakta protiv Irana, jer sam nije u stanju pobijediti niti Hamas u Palestini, niti Hizbullah u Libanu, pa im za pravog protivnika trebaju NATO kapaciteti.
Tom taboru ratnohuškačkih jastrebova su se pridružili i francuski filozof Henry-Levy, ali i Donald Trump. Dok je prvi, onako zionist-like, izjavio da će svijet biti zahvalan Izraelu za napad na Iran i njegov nuklearni program, potonji je, budalasto, u njegovom stilu rekao prvo udari nuklearno, a o ostalome brini kasnije. Uz mogućnost ruskog nuklearnog odgovora na ukrajinske napade u dubini, izgleda da je globalni Zapad odlučio sjuriti se u dva globalna sukoba, istovremeno. Ako se to dogodi, a sve su prilike da hoće, niko neće moći svjedočiti narednim generacijama šta se zbilo. Jer neće biti niti nas, niti narednih generacija.
Nagovještaj nade iz Dohe?
Međutim, ima i nade, ima sve više mentalno zdravih koji vide opasnost i nastoje promijeniti tok historije. Iako je normalno očekivati da nepravda rađa nove, da sumanut bijes i agresija rađaju iste takve ili slične, dešava se, izgleda, neki drugi proces. Ne samo da Palestinci, Libanonci ili Iranci odgovaraju umjereno i bez zasljepljujućeg bijesa na nezapamćene izraelske zločine i provokacije, poniženja i zatiranja čitavih porodica, već i čuvaju njihove civile, gađajući samo vojne i obavještajne kapacitete cionističkog režima. Isto tako, kako tzv. Izrael eskalira genocid u Palestini i Libanonu i planira ga nastaviti gdje god može, s punom učešćem velikog broja tzv. zapadnih demokracija, arapske nacije izgleda da su konačno odlučile da se po pitanju genocida nad Palestincima i eskalacije agresije na druge arapske države, sve do ostvarenja opasne, sulude tlapnje o Eretz Israelu, ujedine i zauzmu zajednički stav.
Ne doduše, sve. Nema tu Maroka, Sudana, Bahrejna, pa čak niti Jordana i Egipta u ovoj fazi jer one imaju srdačne odnose sa cionističkim entitetom. Tokom prošlosedmičnog samita Azijskog dijaloga o saradnji, održanog u katarskoj Dohi, iranski predsjednik Mesud Pezeškian sastao se sa saudijskim šefom diplomatije Fejsalom bin Ferhanom Al Saudom. Na tom su se sastanku obojica obavezali da “trajno zatvore poglavlje naših razlika“ kako bi bili u mogućnosti „da vodimo svijet jednim glasom“ , u svjetlu trenutnih opasnosti. Isto tako, zemlje Zaljeva su se obavezale Iranu da će ostati neutralne u slučaju njegovog konflikta sa tzv. Izraelom ili SAD.
Katarski emir Šejh Tamim bin Hamed Al Thani je izjavio da neće dozvoliti upotrebu američkih baza na njegovom tlu za napade na Iran. Dobro je podsjetiti se da je zabranu upotrebe NATO baze Incirlik u Turskoj za napade na Irak 2003. zabranila turska vlada na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoganom. Takav korak je signal početka vođenja ozbiljne i odgovorne vanjske politike i izlaska iz čeličnog zagrljaja američkih interesa i tzv. prijateljstva. Isto tako, na njegovom susretu sa Pazeškianom, Al Thani je otpustio 6 milijardi dolara zamrznutih iranskih sredstava, unatoč američkom pritisku da to ne učini.
Napukli lanci kontrole
Je li popustila brana arapske i islamske neodlučnosti, pitaju se američki analitičari. Posebno nakon što je saudijski šef diplomatije u Financial Timesu najavio ozbiljan pomak koji se dogodio u arapskom i muslimanskom svijetu i napisao, uoči Doha samita, da će Saudijska Arabija neumorno raditi na uspostavi nezavisne palestinske države sa Istočnim Kudsom kao glavnim gradom i da neće uspostaviti diplomatske odnose sa Izraelom ako se taj uslov ne ispuni. Je li i koliko stvarno Doha samit pokazao velik pomak u arapskom i islamskom svijetu, pokazat će se vrlo brzo. Odnosno je li pomak toliko značajan i hoće li imati uticaja, vidjet ćemo. No, s obzirom na sve šta se dešavalo od ilegalne cionističke otimačine palestinske zemlje i osnivanja militantne i agresivne, odmetnute države 1948., treba ovakve najave primiti cum grano salis, koliko god ohrabrujuće bile.
Istovremeno, nastavlja se izgradnja BRICS-a koji je već u dobroj mjeri izvršio mnoge pomake i nastavlja sa projektiranjem novog platnog i finansijskog globalnog sistema,, posebno na narednom samitu u Kazanu, u drugoj polovini oktobra. Svijet je, de facto, odlučio krenuti u drugom pravcu od većine zapadnih država. Kontrola se, zbog velike krize zapadnih ekonomija, pa time i slabljenja njihova političkog uticaja, gubi, lanci popuštaju, dok se zbog duplih standarda prema Ukrajini i Palestini, Rusiji i Izraelu, već urušio kredibilitet liberalnih, zapadnih vrijednosti. Unipolarni svijet zapadne dominacije nestaje pred našim očima, pa je li onda čudno da zapadni establišment luđački želi ratovati protiv te većine? Boriti se za stari, unipolarni, protiv sve prisutnijeg novog, multipolarnog svijeta? Ma koliko se ovaj potonji sada činio nedovršenim i haotičnim. Izrael, Ukrajina ili bilo ko drugi, u ovom je očajničkom mentalitetu, nebitan, potrošan.