Osmog augusta je obilježena sto i prva godišnjica od rođenja prvog predsjednika Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Ne postoji čovjek koji je više napadan i više nepravde doživio od primjeraka iz vlastitog naroda od Alije Izetbegovića. Tvorci većine tih kombinacija su vjerovatno iz Beograda, gdje se uglavnom pojavljuju proizvodi slični kagebovskim metodama. Dileri tog idiotizma su isključivo Bošnjaci. Sličnosti tretmana Josipa Broza Tita i Alije Izetbegovića su u sumnjama u njihov identitet.

Novinar i urednik New York Timesa C.L. Sulzberger je 5. decembra 1943. zapisao i o svojim ranijim tvrdnjama o Titu: "Jedno vrijeme su antipartizani (četnici) tvrdili da je Tito Rus Lebedev, savjetnik sovjetske ambasade u Beogradu... Tito je jedno vrijeme bio Kosta Nađ... Postoji teorija da je Tito izvjesna Mira Mitrović, žena partizanskog vođe Đilasa iz Crne Gore..."

U memoarima je Dedijer naveo da se vjerovalo kako je Tito neki Srbin Živković. Tako se krug zatvorio. Eto odakle Bošnjacima KGB-ovska i KOS-ovska ogavna  priča da su Izetbegovići bili Živkovići prije bijega od pogroma iz Srbije u Bosanski Šamac. Nema udice koju su zabacili Beograd i Zagreb a da je labilan dio bošnjačkog naroda nije progutao. Takvima bi jedino Torabijevo liječenje bilo prikladno. Izetbegovića se optuživalo za sve i svašta, pa je bošnjačka naivna politička "Torabi ekipa" bila nezadovoljna presudom u Hagu, iako je to do danas ostala jedina presuda za genocid pred Svjetskim sudom pravde. Napadali su ga da je spriječavao tadašnjeg advokata BiH Francisa Boylea da radi svoj posao. Boyle je kasnije priznao da je Izetbegović sa njim pisao tu tužbu protiv Srbije i da je bio začuđen njegovim poznavanjem međunarodnog prava. Na drugom sudu, Tribunalu u Hagu je osuđen čitav politički i vojni vrh Srbije na čelu sa Miloševićem i završio u zatvorima. I Tuđman je imao presudu ali ga je smrt spasila od Haaga. Vrh tzv. Herceg-Bosne je završio iza rešetaka. Kako je to moguće sa izdajom? Desetine je optužbi Izetbegovića za navodne greške i izdaje, a niti jedna ne pije vode.   

Kada je Alija Izetbegović pred UN-om trebao zatražiti ukidanje embarga na oružje za BiH, administracija predsjednika Billa Clintona je od njega zatražila odgodu od pola godine, jer su Rusi, Kinezi i Britanci spremali veto. Bio bi to golem poraz američke vanjske politike. Poslušao je, a onda su se godinama pojavljivale laži da je to bila njegova volja. Britanski predstavnik u Vijeću sigurnosti David Hannay je potvrdio da je Bosanska vlada odustala od skidanja embarga jer su to od njih izričito zatražile Sjedinjene Američke Države.

Primjerci s idiotskim poimanjem politike prigovarali su Izetbegoviću čak i to što pregovara po Ženevi s Miloševićem i Karadžićem, s Tuđmanom i Bobanom.  Njihov jedini omiljeni državnik Josip Broz Tito je usred ofanzive na Neretvi počeo pregovore sa Nijemcima. U ljeto 1942. je zarobljena u Livnu jedna grupa Nijemaca. Njihov komandant je bio pukovnik Hans Ot, inžinjer-geolog. Grupa je razmijenjana, a tri mjeseca boravka sa partizanima učinila su da ovaj inžinjer ima i neke simpatije za Titovu vojsku. Preko inžinjera Otta će početi razmjena zarobljenika. U borbama na Neretvi partizani su zarobili i njemačkog majora Streckera i preko njega poslali njemačkoj komandi u Zagreb ponudu za pregovore. Ponuda je došla do generala Gleisa-Horstenaua, koji je bio komandant njemačkih jedinica u NDH. Dogovoreni su sa Nijemcima prvi pregovori u Gornjem Vakufu. Nakon toga su  tri člana Glavnog štaba NOV-a Koča Popović, Milovan Đilas i Vladimir Velebit  20. marta krenuli vozom prema Zagrebu i uz njemačku pratnju bezbjedno stigli. General Horstenau ih je pitao imaju li kakve želje. Velebit je želio posjetiti svoje roditelje u Zagrebu, Koča nije želio ništa, a Milovan Đilas je imao neobičan zahtjev. Hoće da ide u kino i gleda neki film. Zamislite Đilasa kako sa kapom i petokrakom na glavi šeta ustaškim Zagrebom u martu 1943. u pratnji dva nemačka vojnika i takav ulazi u kino dvoranu. O ovome se ništa nije znalo donedavno, kada je prikazan dokumentarac o ovim pregovorima, gdje su svjedočili Đilas, Koča i Velebit. Dakle, Tito je mogao pregovarati s Nijemcima, a Izetbegović sa neprijateljima svog naroda nipošto.

Slušamo i stalne pridike da je Fikret Abdić imao više glasova od Alije Izetbegovića. Čovjeku ponekad bude žao što tim praznim glavama na čelo države nije došao Abdić. Imali bi totalni međubošnjački sukob poput onog bratoubilačkog u Cazinskoj krajini. Kako je Fikretu pamet bila podijeljena između Beograda i Zagreba, tako bi se i ova država podijelila po željama Miloševića i Tuđmana, kojima je on bio lutka na koncu.  

Oni koji Aliji prigovaraju Dejtonski sporazum, nemaju pojma o situaciji koja je vladala tokom pregovora i o izdaji dijela hrvatskog tima koji je u ključnim momentima istupao uz Tuđmana.

Podsjetimo se: U memoarima "Završiti rat" mirovni posrednik Richard Holbrooke iznosi činjenice da je u Dejtonu na jednoj strani srpska delegacija iz BiH sa Krajišnikom i Koljevićem, te tim Srbije koji je vodio Slobodan Milošević. Srbi iz Bosne i Hercegovine su slušali Miloševića i uglavnom plakali ili se valjali po patosu nakon njegovi rješenja. Na drugoj strani je delegacija Hrvatske, koju je predvodi Tuđman. Treća delegacija je bio tim Federacije ili, kako su ga medijatori zvali "tim Bosne i Hercegovine": Ta delegacija je bila u sastavu Izetbegović, Silajdžić, Zubak, Prlić, Muhamed Šaćirbegović, Miro Lazović i Ivo Komšić. Prof. dr. Kasim Begić, bio je u timu Federacije kao izuzetan pravnik i tada je zabilježio: "Za razliku od ostale dvije strane, delegacija Federacije BiH (ili "tim Bosne i Hercegovine") nije bila homogena i vrlo teško se dolazilo do jedinstvenih stavova, što je, naravno imalo negativne implikacije u toku pregovora i prihvatanja njenih prijedloga i sugestija. Najčešći kontraargument medijatora (Holbrooke, Bildt ili drugi pregovarači) bio je pitanje: 'Da li je to stav čitave Delegacije BiH?' "Ponavljalo se to vrlo često", svjedočio je dr. Begić "i time se samo potvrdio neravnopravan položaj probosanskog pregovaračkog dijela Federalne delegacije.

Bio je to šok za Izetbegovićeve ljude kada je na početku pregovora dio tima Hrvata iz BiH istupao samostalno, bez Bošnjaka. U svojim pismenim istupima taj tim je imao zaglavlje "Delegacija Hrvata iz BiH". Tako su na drugi zvanični nacrt Ustava bh. Hrvati ponudili vlastiti prijedlog ustavnog ustrojstva države. Iako su bili zajednički tim, oni onaj drugi, bošnjački dio federalne delegacije nisu ni obavijestili da će istupiti mimo njih. Bošnjački članovi delegacije to su saznali od Holbrookea i bili zaprepašteni. Prlić, koji je bio član federalnog tima, stalno je bio sa Tuđmanovom ekipom, pa se moglo naslutiti odakle je došao ovakav prijedlog. Činjenica je, hrvatski dio federalnog tima je svom prijedlogu dao naslov: "Ustavni zakon Unije BiH". Time su pokušali vratiti u igru podjelu Bosne i Hercegovine i plan formiranja unije tri republike. Na početku ovog pismenog prijedloga hrvatske delegacije iz Federacije navodi se "preoblikovanje Republike BiH u Uniju BiH". "Država bi po ovome prijedlogu bila invalidna i svela se na samo dva ministarstva: za vanjsku politiku i emigraciju." Kasim Begić u memoarima ističe da je rješenje za Dejtonski ugovor pronađeno na drugom mjestu: "U igri su bili već dogovoreni 'Ženevski principi' i Preliminarni sporazum koji je 18. marta u Washingtonu potpisao upravo Tuđman (očuvanje međunarodnog kontinuiteta BiH) pa su hrvatski prijedlog američki domaćini jednostavno odbacili."

Izetbegović je još jednim potezom stvari vratio u normalu. Bilo je neophodno Washingtonski sporazum o Federaciji uklopiti u Daytonski sporazum. Izetbegović i Silajdžić su na to upozorili američki pregovarački tim. Richard Holbrooke je to prihvatio. Rezultat toga je 9. na 10. novembra 1995. u Daytonu potpisani "Sporazum o oživotvorenju Federacije" kao sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma o BiH u Dejtonu.

Dr. Kasim Begić je svjedočio da ni nakon toga nikako nije išlo sa Federalnim timom. Stalno se protivustavno forsirala Herceg-Bosna, iako se nigdje u Ustavu Federacije ne spominje nikakva teritorija nacija. Pošto je Vašingtonski sporazum postao sastavni dio Dejtonskog ugovora, nemoguće je pristati na izmjene Ustava Federacije, a pogotovo nemoguće pristati na nekavo suludo uspostavljanje trećeg entiteta ili mijenjanje Ustava da bi se dozvolilo samo Hrvatima da biraju svog člana Predsjedništva BiH. To bi razorilo Dejtonski sporazum i Bosnu i Hercegovinu ostavilo u potpunoj pravnoj praznini. Trojka je obećavala izmjene Ustava u izboru Predsjedništva BiH. To bi bilo otvaranje prostora za sve moguće akte protiv ove države. 

Danas su živi mnogi koji su bili u Dejtonu i kritikuju Izetbegovića zbog potpisa na Dejtonski ugovor. Bili su tamo i znaju za izdaju dijela hrvatskog federalnog tima koji je bajagi trebao djelovati zajedno i jedinstveno sa bošnjačkom delegacijom, a ne bespogovorno slušati Tuđmana. Kada su Ivo Komšić i Krešimir Zubak bili protiv Tuđmanove "prodaje Posavine", Izetbegović i Šaćirbegović su stali uz njih. Tada je Milošević dobacio onu čuvenu rečenicu: "Kakva Posavina, ja sam se sa Franjom o tome davno dogovorio". Bilo je to totalno otrežnjenje i potvrda s kakvim demonima imaju posla. Zna se da je nažalost delegacija koju je predovodio Izetbegović ostala usamljena i bila samo jedan od pet pregovaračkih timova, jer se hrvatska strana BiH priklonila Tuđmanu. Ali, nisu se predali i u Dejtonu su izvukli najviše što se moglo.

Jedna od najčešćih priča sa fotografijom je kako Aliju Izetbegovića odlikuje Franjo Tuđman. Odmah nakon toga je odlikovao i Krešimira Zubaka. U pozadini toga je bila žestoka kritika američke administracije koja je Tuđmana optužila da je licemjeran prema projektu Vašingronskog sporazuma i formiranju Federacije. Odmah je odlučio da umiri situaciju tako što će odlikovati Izetbegovića i Zubaka za uspješnu izgradnju Federacije. Bošnjaci zbog ove fotografije po društvenim mrežama mahnitaju i rafalno napadaju Izetbegovića. Niko u Hrvatskoj ne napada Tuđmana što odlikuje Aliju, čovjeka čija ga je vojska porazila. Ako se bune zbog odlikovanja Alije od Tuđmana, zašto se nisu  bunili i protiv Vašingtonskog sporazuma.

Uglavnom se to odlikovanje na društvenim mrežama dovodi u vezu sa smjenom generala Sefera Halilovića sa mjesta komandanta Armije i njegovu prekomandu na mjesto načelnika Glavnog štaba Armije BiH. Po "Torabijevom timu" to je bila Tuđmanova nagrada za smjenu Halilovića. Izgleda neuvjerljiva ta veza: Halilović je smijenjen 8. juna 1993., a Tuđman je Izetbegovića i Zubaka odlikovao 28. maja 1995., ravno dvije godine kasnije.

Je li Alija trebao odbiti to odlikovanje? Ameri su pokrenuli skidanje embarga na oružje i Izetbegović bi radio protiv svoje države i naroda ako bi pravio probleme oko Tuđmanovih odlikovanja, što je glupo i pomisliti. Je li Armija RBiH trebala i dalje ratovati i ginuti protiv pet vojski? Trebalo je prebaciti jedinice preko Hrvatske u pomoć Petom korpusu da se konačno pokrene oslobađanje države. Sve to je tražilo diplomatiju i mudrost.

Desetine je ovakvih primjera gdje se bez ikakvih dokaza i logike optužuje Izetbegović od bošnjačkog politički zluradog i naivnog "Torabi tima". Oni ga psuju gore nego četnici i ustaše. Taj prljav odnos je nastavljen identično i protiv njegovog sina. Može se vrlo lahko pretpostaviti ko stoji iza toga. Jedino je sigurno da su ispred tih prljavština Torabijevi Bošnjaci, povodljive i prodane duše.