Topal Osman-paša, najbolji visoki predstavnik u historiji Bosne

Bio je carski namjesnik u posljednjim godinama osmanske uprave u Bosni i Hercegovini. To je bilo burno doba bosanske historije, kada su se na svim stranama javljale bune i ustanci, kada su hajdučke i razbojničke čete dodatno otežavale ionako tešku upravu u najzapadnijem dijelu Osmanskog Carstva. Ipak, ostao je na mjestu namjesnika skoro deceniju, od 1860. do 1869. godine, a zemlja je pod njegovom upravom napredovala i dizala se kako u kulturnom, tako i u ekonomskom pogledu.

Topal Osman-paša rođen je 1833. godine, a porodica mu je nakon njegovog rođenja preselila u Istanbul. Završio je vojnu akademiju 1853. i nakon toga odlazi u Liban, Siriju te na otok Kretu u vrijeme pobune 1866. godine, gdje se veoma istakao. Dvije godine kasnije je u Rumeliji. Zapovjednik je novopazarske divizije, nalazimo ga u Skadru pa zatim u Nišu.

Dobio je nadimak Hromi jer je šepao nakon što mu je metak slučajno pogodio nogu. U septembru 1856. godine je imenovan za namjesnika Beograda. U Srbiji je uspješno obavio službu, što je privuklo pažnju velikog vezira Ali-paše. Nakon Beograda, imenovan je za namjesnika Bosne i Hercegovine s titulom vezira 23. januara 1861. U Bosni je bio guverner gotovo deset godina, po stažu je nadmašio sve svoje prethodnike.

Osman-paša nije imao nikakvu posebnu obuku iz civilne uprave, osim onoga što je naučio u praksi. Uređenje unutarnjeg stanja u Bosni u skladu s očekivanjima državne uprave, osiguravanje javnog reda i provođenje naredbi iz Istanbula bili su njegovi prioriteti. Bosanske feudalce je poticao da igraju veću ulogu u civilnoj upravi i da uđu u državnu službu. U to je doba utjecaj begova bio sve slabiji, njihov je ugled bio uveliko narušen, a moć Osmanske Države značajno je opala.

Osman-paša je osigurao učestvovanje nemuslimana u državnoj službi, nastojao je ojačati građanstvo, podupirao je trgovce i male industrijalce, a posebno je podupirao kazandžije i druge esnaflije. Postigao je značajne stvari na polju prosvjete, otvorio je srednju školu u Sarajevu, pravnu školu za obuku državnih službenika. Maturanti ovih škola, koje su davale dobro obrazovanje, nastavili su obavljati svoju činovničku dužnost i nakon austrijske okupacije. Pomagao je otvaranje škola za kršćansko stanovništvo i pružao državnu pomoć tim školama, otvarao je škole za djevojke u kojima su se školovale i muslimanske djevojke.

Vrlo je važna njegova uloga u štamparstvu. Osnovao je prvu štampariju gdje su se štampale knjige i novine na ćirilici, na bosanskom i turskom jeziku. U Sarajevu je osnovao i biblioteku turskih, perzijskih i arapskih djela. U doba kada je postao namjesnik Bosanski vilajet (pokrajina Bosna) sastojao se od sedam sandžaka (okruga). Bili su to Sarajevski, Banjalučki sandžak, Bihaćki, Hercegovački, Travnički, Zvornički i Novopazarski sandžak. Za novoosnovani vilajet pripremljen je ustav i u skladu s članom 9. Ustava donesena je odluka o osnivanju štamparije. Kako piše Hamdija Kreševljaković, tada je osnovana Vilajetska tiskara, a prije toga su se knjige štampale u inozemstvu. Prve osmanske štamparije nastale su u prvoj polovini 18. stoljeća, a u Bosni je nastala sa zakašnjenjem od jednog i po stoljeća.

Osman-paša je pozvao njemačkog tipografa Ignjata Soprona (1825–1894) u Sarajevo da osnuje štampariju. Sopron je prihvatio poziv i otišao u Sarajevo s potrebnim mašinama, raznim slovima i slagačem po imenu Ilija Tomić. Štamparija “Sopronova Pečatnja” otvorena je u aprilu 1866. godine u Sarajevu. Vilajetska uprava kupila je štampariju Ignjata Soprona za 600 zlatnika u septembru 1866.

Novine Bosna bile su službeno prve novine bosanske provincije i prve novine koje su izlazile iz štamparije “Sopron” 1866. godine. Prvi kolumnista lista Bosna bio je Mustafa Rafet Imamović, a nakon njega Mehmed Šaćir Kurtćehajić. Pisali su još i Salih Biogradlija, Nurudin Kurtćehajić, Yaver Baruh.

Poduzimao je brojne mjere za jačanje ekonomije. Pokušao je pomoći poljoprivrednicima nakon što je zaraza 1862. godine izazvala smrt oko 300.000 životinja. Pažnju je posvetio gradnji novih, prikladnih javnih zgrada, a posebno se bavio izgradnjom ulica i puteva, pogotovo onih između bosanskih gradova. To je ostvario prilozima ljudi i dobrovoljnim radom, bez ikakve finansijske ili tehničke pomoći države.

Godine 1866. otvorio je prvu bosansku bolnicu s četrdeset kreveta, koja je primala pacijente svih religija, a 1865. počeo je proces regrutacije. Vjerovatno je to bila najvažnija ostavština Topal Osman-paše u Bosni i Hercegovini, njegovo ulaganje u medicinu. On je bio osoba koja je na školovanje, na studij medicine, slala prve studente koji su se kući vraćali kao ljekari. Vakufska bolnica, čije je otvaranje on inicirao na sarajevskim Kovačima, radila je do 1. jula 1894. godine, kada je otvorena Zemaljska bolnica u Sarajevu, na Koševu, gdje se i danas nalazi Klinički centar. Bolnica je preseljena s Kovača, a u njenim prostorijama ostala je psihijatrija, a onda je i ona preseljena u Zemaljsku bolnicu.

Prve Bošnjake je na studij medicine slao Topal Osman-paša. U historiji su ostala zabilježena i njihova imena. Bili su to doktori Mehmed Šerbić i Zarif Skender, a na studij farmacije poslao je Jakuba Sumbula. Šerbić je po povratku sa studija otišao u tek otvorenu bolnicu u Tuzli, a Sumbul je otvorio prvu apoteku.

Vedad Biščević u svojoj knjizi Bosanski namjesnici osmanskog doba (1463–1878) donosi brojne detalje iz života i mandata Topal Osman-paše. Tako kaže da je u hronikama ostalo zapisano da je često pravio izlete u okolinu Sarajeva te poticao ljude da se okušaju u gađanju iz puške. Da je bio darežljiva, širokogrudna osoba te da je mnogim siromasima svakog mjeseca davao opskrbu.

Kada bi valija u šetnji, piše Biščević, idući kroz mahale, vidio negdje na vratima momka da ašikuje, dobro bi ga zapamtio. Ako bi ga i drugog petka vidio na istim vratima, pitao je Naku (njegov pratilac Ahmed ef. Nafizović) ko su momak i djevojka, zatim bi njih pitao da li se vole, a ako bi odgovorili potvrdno, odmah bi im davao svoj dar da se vjenčaju. Siromašnim mladencima je plaćao troškove ženidbe.

Već u doba Osman-pašino bilo je u Bosni šest konzulata: austrijski, francuski, ruski, engleski, italijanski i pruski. Strani konzuli u Sarajevu su se silno slagali, stalno su pravili sijela na koja su pozivali činovnike. Engleski konzul Holmes uredio je u svojoj kući teatar u kojem su se svakih 15 dana prikazivale komedije. U doba Topal Osman-paše organizirana je vatrogasna služba, a jedan od većih njegovih projekata bilo je premještanje Gazi Husrev-begove biblioteke. Nakon tri stoljeća, na njegovu je inicijativu 1863. godine iz medrese prebačena u za nju posebno izgrađene prostorije, uz Begovu džamiju sa zapadne strane.

Vilajetski ustavni zakon još je jedno od njegovih postignuća. Naime, godine 1865. uređena je uprava u Bosni po takozvanom ustavnom zakonu. Na čelu vilajeta je bio vali-paša. Vilajet se od ejaleta razlikovao po tome da je valija kao pomoćni organ imao administrativno vijeće ili odbor. Veliko vijeće bilo je sastavljeno od predstavnika svih konfesija te predstavnika konfesijskih općina, a sastajalo se dva puta sedmično.

Do dolaska Topal Osman-paše u Bosni nije bilo telegrafskih linija. Onda je novopazarskom džadom do Sarajeva uspostavljena telegrafska linija. U sarajevskoj Ajas-pašinoj mahali zakupljena je jedna zgrada Gazi Husrev-begovog vakufa za telegrafhanu i počeli su stizati telegrafi u junu 1860. godine. Kasnije su produžene linije do Broda, Hercegovine i Bihaća.

Širom Bosne po njegovoj su naredbi otvarane prve svjetovne škole, ruždije. Otvarao je mektebe i škole za mušku i žensku djecu za sve konfesije. Otvorio je čitaonicu u Sarajevu, kiraethanu. Iz Sarajeva i drugih krajeva Bosne je slao djecu u Istanbul da izuče zanate pa je tako procvao cipelarski zanat, kojeg do tada uopće nije bilo. Četvoricu trgovaca poslao je u inozemstvo, u Pariz, London, Beč i Berlin, da vide šta je prava trgovina. U njegovom mandatu osnovan je trgovački sud. Ulagao je u povrtlarstvo i voćarstvo, a proizvodnja krompira jača njegovim dolaskom.

Za njegovog mandata obavljen je popis stanovništva 1867. godine. Dvije ili više ulica čine mahalu, više mahala čini džemat. Na čelu džemata je tahsildar, koji je pazio na red, kupio porez. Svaka je kuća u mandatu Topal Osman-paše dobila broj, a ulica tablu.

Osman-pašino namjesništvo opisano je kao sretno vrijeme kada su pripadnici svih vjera živjeli u miru. On je bio protiv ravnopravnosti muslimana i kršćana i želio je podržati muslimane, koje je vidio kao glavni stub države. Njegov negativan stav prema Srbima bio je više iz političkih nego vjerskih razloga, a njegovo dvogodišnje guvernerstvo u Beogradu puno je iskustava koja podupiru ovaj stav.

Nakon optužbi na njegov račun koje su došle iz određenih krugova u Istanbulu, prve glasine da će biti smijenjen čule su se u jesen 1868. Protiv njega je radio i zapovjednik garnizona Abdi-paša Čerkez, koji je bio pozvan iz Sarajeva u Istanbul. Osman-paša je optužen za nepravilnosti navodno počinjene prilikom kupovine imanja. Međutim, veliki vezir je dao odobrenje za ovu prodaju, a to će kasnije potaknuti glasine o kupovini još jednog velikog imanja u Sarajevu i gradnji ljetnikovca. U januaru 1869. imenovan je za namjesnika u bugarskoj luci Ruse, čemu se protivio pa je, dok se spremao za putovanje, istovremeno mobilizirao sebi naklonjene da izađu na demonstracije protiv tog čina. Vratio se u Sarajevo 9. marta 1869. usred demonstracija naroda.

Njegova najvažnija aktivnost u tim posljednjim mjesecima u Bosni bila je martovski put u Zagreb pa odatle u Rijeku, gdje je posjetio austrijskog cara Franju Josipa i pozdravio ga u ime sultana. Car mu je odao veliku počast, a na večeri organiziranoj po njegovom dolasku odredio je da sjedi tik uz njega za stolom. U maju 1869. ponovno su oživjele glasine o njegovoj smjeni i ovaj put 27. maja 1869. morao je napustiti namjesništvo. Do dolaska novog namjesnika Safet-paše predao je zemaljske poslove rizničaru, prodao svu svoju imovinu i novopazarskom se džadom vratio u Istanbul.

Vedad Biščević u svojoj knjizi o bosanskim namjesnicima navodi da je Topal Osman-paša u Čekrekči-Muslihudin mahali kupio “deset magaza, ispred njih petnaest dućana i na njima deset odaja”. Sve su prilike da je to bila osnova koja je paši 1863. poslužila u svrhu (do)gradnje njegovog hana.

Kako pišu Emir Fejzić i Irma Fejzić u svom radu Sarajevska čaršija, han Topal Osman-paše je na “Feldskizze 92 Johanna Bašea označen katastarskim brojem XXV/20”. Tu oznaku zadržao je na karti Ferhata Kapetanovića iz 1932. g., kao i na kopiji katastarskog plana posjeda Gazi Husrev-begovog vakufa, bez označenog datuma, ali vjerovatno iz 1937. godine. Ovaj objekat u narodu je kasnije bio poznat i kao Veliki han. Po okončanju svog namjesništva u Bosni Topal Osman-paša ga je 1869. prodao Gazi Husrev-begovom vakufu. Kako pišu, interesantno je da Kreševljaković ovako značajnu i veliku gradnju u svom popisu hanova uopće ne spominje. Han Topal Osman-paše svojim licima izlazi na tri ulice, kao i većina drugih hanova, posjeduje prizemlje i sprat.

U prizemlju hana su na prelazu iz XIX u XX stoljeće, jednako kao i danas, bili smješteni dućani, orijentirani ka sve tri ulice. Većinom su to bile trgovine u kojima se nudila mješovita roba, metražno platno na topovima, već skrojena odijela i narodne nošnje, bakaluk, razne vrste posuđa… U dva krajnja istočna prostora okrenuta Novoj testi bile su kafane. Zbog velike visine doksata, ćepenci dućana ove strane hana prilikom otvaranja nisu kačeni za uzengije, nego su podupirani drvenim kosnicima, koji su ujedno služili i za izlaganje robe. Oko unutrašnjeg dvorišta bile su poredane staje za konje, a tu su se nalazile i dvoje drvene stepenice kojima se išlo na sprat. Dvorištu hana pristupalo se iz Kračula, kroz ulaz koji postoji i danas i označen je uličnim brojem 12.  Očigledno je Topal Osman-paša svojim hanom želio zadiviti Sarajlije, pa je za njegovu gradnju angažirao vrhunske majstore. Šteta je što njihova imena nisu ostala zabilježena.

Topal Osman-paša je pisao pjesme, poznavao arapsku i perzijsku književnost. Volio je Ezopove basne, koje je naučio od grčkog sveštenika dok je bio u Iannini, na grčkom. Dok je bio pomorski oficir, naučio je nešto francuskog od konzula s kojima je dolazio u kontakt. S vremenom je postao dobar govornik ovog jezika, govorio je i bez prevoditelja s carom Franjom Josipom na francuskom.