Jutro je. Vidim obrise, neko je poranio, došao u goste. Pije s mamom kahvu. Budan sam, ali se i dalje pretvaram da spavam... Čujem šapate. “Ma ne pitaj me. Strašno... Svaki dan sve je gore. Sve više i više vojnika. Teških ranjenika. Gotovo da ne prođe dan a da neko ne podlegne... Hvala Bogu da je uspostavljena ratna bolnica na Muškoj vodi... Imaju hirurški odjel. Veće su šanse za preživjeti ovim težim ranjenicima. Do Muške vode tridesetak kilometara od Olova. Tuzla je daleko, naročito ovim šumskim putevima. Duže se vozi do Tuzle, i preko sat. A i kroz Stupare rizik je proći. Gađaju cestu s Pelemiša. A i taj sat vožnje duže često život znači! Iskrvari čovjek za to vrijeme. Steglo je sa svih strana! Gorivo nam je na izmaku. Nešto još malo imamo, mi i komanda. Sanitetskog materijala sve manje. Civile vraćamo kući. Neki dan nam je žena došla. Izbjeglica iz Knežine. Na inzulinu. Nit’ inzulina, nit’ hrane ima. Kaže da svaki dan jede samo krompir, što ne bi smjela nipošto. Mršava k’o grana. Ako ovako nastavi, pitanje je dan kad će pasti u komatozno stanje”, govorila je Nerma, studentica medicine, silom prilika sada medicinska sestra u ratnoj bolnici u Paskoj Luci.

Pretvorio sam se u uho. Želio sam čuti svaki detalj, znati stvarno stanje. Nermin govor bio je brz, često nerazgovijetan, sada je i šaptala misleći da spavam, da me ne probudi.

I sve je radila brzo. Srkala kahvu, prinosila cigaretu ustima, brzo othukujući oblačiće dima, u mahu je uzimala kocku šećera, grizući je gotovo instinktivno, u nekakvom neznanju. Sva je bila “na gotovs”! Valjda je to ta profesionalna deformacija, proistekla iz potrebe da uradiš što više u kriznim situacijama, kada se odjednom pojavi mnogo ranjenika kojima je potrebna pomoć, koje je potrebno sanirati, previti, ohrabriti, lagati kako će sve biti uredu, možda držati za ruku u posljednjim trenucima i uvijek biti koliko je god moguće vedar ili blago nasmijan, da se ne mogu pročitati tuga, užas, pakao kroz koji su prolazili ovi “vojnici” ili, bolje rečeno, “heroji” u bijelom – medicinsko osoblje u ratnim uvjetima.

“Moja Dino, lahko je to vidjeti na filmu. Ono doktori, sestre... šega, šala. Da sam znala šta me čeka, pitanje je bi li uopće medicinu upisala. Ovaj posao crpi i posljednji atom snage. Fizičke. Mentalne. Svaki dan je, na neki način, pobjeda. Koliko živ insan može podnijeti? Gdje su granice? Koliko treba čovjeku da pukne ili smo mi već svi pomalo puknuti”, sada je s blagom dozom ironije govorila Nerma.

Otvorila je drugu paklicu cigareta. Primijetih da su “umotane”, da su paklice napravljene od nekadašnjih udžbenika. Pušiš “Drinu”, a onda od dosade pregledaš formule iz matematike ili skupiš par paklica i čitaš priču iz Čitanke... Bi mi smiješno! Glasno se nasmijah.

KOD VASVE PO ZADATKU

“Uranio, zoru prevario! Vidim da ne spavaš, folirantu jedan!”, reče mi mati. “Jeste li se naspavali?”, rekoh u znak jutarnjeg pozdrava Nermi i mami.

“A sad na noge lagane i do Vasve. Ponesi joj ovo kahve (U teglici je bilo možda nešto više od stotinjak grama sirove kahve u zrncima). Dat će ti pola litra ulja. Stavi u ovaj ceker da se ne vidi niti šta nosiš, niti šta donosiš”, davala mi je jasne smjernice mati.

Izašao sam. U kući je bilo toplo. Napolju hladan planinski zrak i snijeg. Utaban. Prva polovica decembra devedeset treće. Proći ću kraj kuće u kojoj je Uma. Možda je vidim?

Za pet minuta već sam bio pred Vasvinim restoran. Otvara mi Ahmo, Vasvin suprug. Veže ruksak u hodniku. Teatralno podiže ruku i kaže: “Pozdrav domovini. Sad pravac Grabovica. Da mi je neko prije dvije godine pričao da ću pješačiti petnaest kilometara na liniju, pomislio bih da je lud.” “Ta se ludost zove patriotizam”, dobaci Vasva izlazeći iz sobe u hodnik i dodajući Ahmi kapu. “A sve su ljubavi pomalo ‘lude’. Je l’ tako, Ahmo? Ne gnjavi dijete. Hajd’ sad, da bude sve kako treba akobogda”, reče Vasva.

Predao sam kahvu. Preuzeo ulje. Krenuo natrag. Na povratku sam bio bolje sreće. Sreo sam Umu. Upravo je izlazila iz kuće. Sve je zaigralo u meni. “Ćao! Kako si?”, upitah. “Ćao! Ma dobro. Malo me glava boli. Cijeli dan kući. Idem prošetati do korita. Hoćeš mi se pridružiti”, upita Uma i blago se nasmiješi. Konačno sam dobio priliku! Izrecitirat ću joj nešto!

Prolazeći pored svog izbjegličkog doma, nabrzaka sam ubacio prijeko potrebno ulje i nastavio dalje s Umom. Želio sam mnogo toga reći, osvojiti Umu, nametnuti se, zaokupiti njenu pažnju... Ali riječi, te velike i važne riječi što sam već bio smislio za ovu priliku nisu dolazile. “Nešto si mi tih danas”, reče Uma ponovo se zagonetno smijući. Kao da je ovu igru mnogo puta igrala. Osjećao sam još veći pritisak. Što joj reći a da ne bude glupavo, da joj izmamim osmijeh, da bude interesantno?

I dok smo tako šetali u iznuđenoj tišini, hodajući po već ugaženom snijegu, pored nas, na skijama, projurio je Emir V. Skijaška staza, ustvari seoski makadamski put od ceste pored Krivaje do korita, bila je u dužini od dvjestotinjak metara. Takmičila su se ona djeca koja su imala drvene skije, tako što bi odbrojavali vrijeme ko će i za koliko stići do improviziranog cilja. Zavidio sam im. Svoje sam skije ostavio u Olovu. Ionako, kako mi je sad broj cipela bio 41, prerastao sam pancerice. Ne bi mi odgovarale. Na ove drvene skije, od daske, s kožnim kaiševima, bez pancerica, bez vezova, nisam se usuđivao stati. Kako li uopće upravljaju njima, bila je za mene zagonetka.

STRAH JE ODSJEKAO NOGE

Došli smo do startne tačke. Tamo su bili dječaci mojih godina i koju godinu stariji – Fahir, Fahrudin, Sabahudin i Edin. Stali smo ih promatrati. Sada je skijao Fahir. “A ti? Skijaš li?”, upita me Uma. “Skijao. Na Bijambarama. S ovim drvenim nisam!”, rekoh glasno. “Ja, ja, gradsko čeljade. Trebaju mu prave skije, pancerice, a po mogućnosti i lift”, podrugljivo je dobacivao Edin dok su se ostali šegačili.

Rukavica je bila bačena. Sada ću im pokazati. Emir se već bio vratio. Bio je približno moje visine. “Možeš li mi posuditi skije?”, upitah ga. “Naravno” odgovori. “A da se kladimo, jal će pasti na prvoj, jal na drugoj krivini”, reče Edin praveći atmosferu u kojoj sam postao predmetom sprdnje.

“E, sad ćete vidjeti ko je Tomba!”, odvratih. “Da ne budeš bomba”, reče ponovo zajedljivo Edin dok su ostala djeca gotovo poskakivala od smijeha.

Uma mi priđe i sasvim tiho reče: “Ne čini ludosti. Nije potrebno.”

Već sam bio na skijama. Izgledala je strmo ulica. Ispravio sam skije i odgurnuo se. Pojurio sam brzo, čini mi se najbrže otkad skijam. Staza je bila isuviše kratka. Uspio sam nekako manevrirati kod Nusretove kuće. Sada je uslijedio veći zavoj.

Sve se odigralo u sekundu ili dvije, krajnjim naporom uspio sam zalomiti skije nalijevo i izbjeći tragičan kraj, skok i prinudno slijetanje na cestu. Nekako sam se uspio zadržati na skijama do cilja. Od straha, nešto me presjeklo u stomaku. Skinuo sam skije i sjeo na snijeg. Prolazilo mi je kroz glavu šta bi se desilo da sam kojim slučajem pao na cestu s uzvisine od tri-četiri metra. Dotrčali su ostali dječaci. Vikali su, vrištali: “Bravo, bravo, svaka čast, najbrži si.”

Od pretrpljenog straha nisam mogao stati na noge. Uma je došla posljednja. Vidio sam zabrinutost na njenom licu. Ipak, postoji neka emocija! Nije ništa rekla. Pribrao sam se nekako i krenuo kući s Umom.

UDARAC ZA UDARCEM

I dalje nismo razgovarali. Bilo je nečeg neispričanog. A onda me prostrijelila pogledom i sasvim tiho rekla: “Čuj, moram ti nešto reći, ti si skroz okej.” Stao sam kao ukopan, znao sam da sada dolazi ono veliko “ALI”. Uma je nastavila: “Imam momka. Četiri godine je stariji od mene. Na liniji. Moji znaju za njega. Njegovi za mene. To ti je k'o ozbiljno. Razumiješ?”

Protiv svoje volje, klimnuo sam glavom. Koraci su postojali teži. Činilo mi se kao da me je neko nokautirao. Sada sam bio na podu. Odbrojavanje.

Umjesto da odem kući, otpratio sam Umu i potom produžio ka banji. Padao je snijeg. Nije bilo struje. Nije bilo goriva, samim tim, ni vozila na cesti. Činilo se da je kompletna planina nekako umrtvljena, pod snijegom, ledom, kao da spava... Samo na trenutak tu tišinu remetili su odjeci detonacija, negdje u daljini. U toku je četnička ofanziva. Sve je upregnuto u odbranu.

Kakav dan. Uma je “zauzeta”! Konac. Kraj. The End. Tonuo sam u melanholiju, svijet sazdan od sivih, sivljih i crnih nijansi, misli, primisli... Stajao sam pored sazidanog malog bazena tople banjske vode... Čini mi se, s isparavanjem, temperaturom iznad nule, kao da je samo ta termalna voda prkosila zimi, zaleđenom selu, svijetu, mom zaleđenom i otrovanom srcu... Stajao sam tako, ne znam koliko dugo, ruke su već dobrano bile crvene od zime kada me iz tog stanja “prenuo” udarac u glavu, potom u vrat...

S ceste su me grudama gađali Fahro i njegov brat Fahrudin. Pojurio sam istrčati na cestu. Ganjao sam ih. Želio sam im vratiti milo za drago.

Bili su brži. Stigao sam kući u trku. Sve je pulsiralo u meni, da li od trke, od ljutnje, od ko zna čega. Ništa nije bilo bitno i sve je bilo bitno.

Padale su pahuljice na betonski prag ispred ulaza u izbjeglički dom, topeći se, začas, baš poput nepočetih, zamišljenih, neostvarenih, neispričanih, zatomljenih romansi. Imao sam gotovo trinaest godina i prvi put snažno patio zbog neuzvraćene ljubavi.