Kako bombardirati zemlju "bez milosti" - i na kraju je ojačati? Kada je američki ministar odbrane Pete Hegseth izjavio da Washington neće pokazati "nikakvu milost, nikakvu milost za naše neprijatelje", poruka je bila nepogrešiva: ovo nije bio ograničeni rat, već ogromna kampanja s ciljem lomljenja Irana - vojno, politički i društveno.

Logika iza takvog stava nije nova. Zemlja pod godinama sankcija, opterećena ekonomskim teškoćama i periodično potresena protestima, pod stalnim napadom bi se slomila iznutra. Pritisak bi se pojačao, podjele bi se produbile, a politički sistem bi se na kraju urušio.

MAGA na ispitu

"Izrael nas je uvukao u rat lažima": Teške optužbe Joea Kenta uzdrmale Washington

To je bilo očekivanje. Ali rezultat je bio suprotan. Širom Irana, milioni su izašli na ulice - ne samo odbacujući rat, već izražavajući podršku vojsci, političkim institucijama i rukovodstvu svoje zemlje. Umjesto kolapsa, došlo je do konsolidacije. Umjesto fragmentacije, došlo je do kohezije.

Ovo nije samo pogrešna procjena. To je neuspjeh cijelog načina razmišljanja o historiji, piše Ramzy Baroud, urednik portala Palestine Chronicle.

Decenijama se veliki dio američkog i izraelskog strateškog razmišljanja oslanjao – implicitno ili eksplicitno – na pretpostavku da se politički sistemi mogu oslabiti i preoblikovati izvana.

Ekonomski pritisak, psihološke operacije, vojna eskalacija i ciljanje rukovodstva smatraju se polugama koje će, ako se primjenjuju s dovoljnim intenzitetom, proizvesti predvidljive ishode.

U slučaju Irana, ovaj pristup je bio pojačan vidljivim unutrašnjim tenzijama: ekonomskim problemima, društvenim nemirima i talasima protesta koji su izgleda signalizirali da je društvo pod pritiskom.

Rat na Bliskom istoku

SAD tvrde da su uništile iranske raketne kapacitete: Kako onda Iran i dalje lansira projektile, šta im je strategija?

Pa ipak, ovi pokazatelji su se čitali izolovano. Tretirani su kao znaci neposrednog kolapsa, a ne kao izrazi složenog i dinamičnog društva. Ono što je nedostajalo ovoj analizi nisu bili podaci, već dubina.

Prije više od jednog vijeka, Lav Tolstoj je ponudio okvir koji pomaže da se objasni upravo ova vrsta neuspjeha. U Ratu i miru, posebno u svom drugom epilogu, Tolstoj demontira objašnjenja historije usmjerena na elite – ono što će kasnije biti nazvano teorijom "Velikog čovjeka".

On odbacuje ideju da vođe, generali i političke elite određuju događaje, umjesto toga dovodeći u pitanje same temelje načina na koji se historija shvata.Tolstoj tvrdi da se historija ne oblikuje odozgo prema dolje. Ona nije proizvod individualne volje nametnute pasivnim društvima.

Umjesto toga, ona proizlazi iz interakcije bezbrojnih pojedinačnih djela - od kojih je svako oblikovano okolnostima, kulturom, sjećanjem i nuždom. Kako je rekao, "u historijskim događajima veliki ljudi... su samo etikete... koje imaju najmanju moguću vezu sa samim događajem".

Pomazanje za rat

San o Velikom Izraelu: Američko-izraelska politika ima i vjerske temelje

Ono što se, gledajući unatrag, čini kao odlučujuća uloga vođa često je iluzija. Tolstoj insistira na tome da su oni koje smatramo moćnima, u stvari, ograničeni silama daleko većim od njih samih. "Kraljevi su robovi historije", piše on, opisujući samu historiju kao "nesvjestan, opći... život čovječanstva", koji koristi pojedince kao instrumente umjesto da im se pokorava.

U ovom pogledu, moć se ne nalazi u pojedincu, već u kolektivu. Vođe ne stvaraju historiju; ona ih nosi. Ova perspektiva vodi do onoga što se može opisati kao model historije "košnice".

Društvo funkcioniše kao košnica, gdje nijedan akter ne upravlja cjelinom, ali koherentan obrazac proizlazi iz interakcije bezbrojnih dijelova. Sam Tolstoj je ovoj ideji pristupio drugačijim jezikom, tvrdeći da, da bi se razumjela historija, pažnja mora skrenuti s vladara na bezbroj malih akcija koje, uzete zajedno, određuju ishode.

Najmoćnije carstvo

Tajna iranske snage: "Besmrtnici" kao simbol zemlje koju niko nije pokorio

Moderno strateško razmišljanje se upravo u ovom trenutku bori. Vrlo je efikasno u mjerenju onoga što se može kvantificirati: ekonomskog pada, učestalosti protesta, vojne sposobnosti, političke retorike. Ali se bori da objasni ono što se ne može lako izmjeriti - akumuliranu težinu kolektivnog iskustva, kulturne i historijske okvire kroz koje društva interpretiraju događaje i načine na koje stanovništvo ne reagira mehanički, već adaptivno, na vanjski pritisak.

Iransko nacionalno jedinstvo, u ovom kontekstu, nije anomalija. Ono je odraz tih dubljih sila. Iransko društvo je oblikovano dugom historijom previranja i otpora: revolucijom, ratom, stranom intervencijom i stalnim ekonomskim pritiskom.

Ova iskustva ne proizvode jednostavan ili ujednačen politički pogled. Ona generiraju slojevitu i često kontradiktornu društvenu stvarnost - onu u kojoj neslaganje i kohezija koegzistiraju. Ali pod uslovima vanjske prijetnje, ovi slojevi se mogu poravnati na neočekivane načine.

Kolektivno pamćenje

Duga historija Irana oblikuje njihov današnji otpor, a ne samo Islamska revolucija

Ono što se može činiti kao fragmentacija u vremenima relativne stabilnosti može postati jedinstvo kada se prijetnja shvati kao egzistencijalna. To nije samo rezultat centralne koordinacije ili propagande, kako se često sugerira. To je rezultat bezbrojnih individualnih odluka - ljudi koji preispituju prioritete, rekalibriraju svoje stavove i reaguju na zajednički osjećaj opasnosti.

Tolstoj je primijetio sličnu dinamiku u Rusiji tokom Napoleonove invazije 1812. godine. Poraz francuske vojske nije bio samo rezultat strateške briljantnosti ili centralizovane komande.

Proizašao je iz kumulativnog efekta lokalnih akcija: seljaci su odbijali saradnju, zajednice su se prilagođavale invaziji, pojedinci su donosili odluke koje su, zajedno, oblikovale tok rata. Ove akcije nisu bile koordinirane ni u kom formalnom smislu, ali su ipak proizvele koherentan ishod.

To je ono što je Tolstoj mislio kada je izazvao historičare da gledaju dalje od vladara i da se umjesto toga fokusiraju na bezbrojne ljudske akcije koje zapravo proizvode historijske promjene.

Agresivan odgovor

New York Times: Trump je potcijenio iranski odgovor, sad traži izlaz

Uporediva logika može se vidjeti u palestinskom konceptu sumuda, ili postojanosti. Tokom decenija okupacije i oduzimanja imovine, palestinska otpornost nije prvenstveno održavana centraliziranim strukturama ili formalnim strategijama, već samim ljudima - njihovim društvenim tkivom, kulturnim kontinuitetom i kolektivnim pamćenjem.

Kao što su mnogi mislioci, od Antonija Gramscija do Ghassana Kanafanija i Howarda Zinna, tvrdili u različitim kontekstima, historija se ne nameće jednostavno odozgo; ona se konstruiše odozdo.

To ne znači da su liderstvo, institucije ili strategija nebitni. To znači da sami po sebi nisu dovoljni da objasne historijske ishode.

Očekivanje da će se Iran slomiti pod vojnim pritiskom nije se ostvarilo jer se oslanjalo na pogrešnu jedinicu analize. Društvo je tretiralo kao sistem kojim se može manipulirati putem vanjske sile, a ne kao živi, ​​adaptivni organizam oblikovan vlastitim unutrašnjim dinamikama.

Iranski ajatolah

Šta je donio izbor Mojtabe Khameneija: Umjesto unutrašnjeg sloma, Teheran je zbio redove

Unutrašnje neslaganje je tumačilo kao slabost, a ne kao dio šireg i složenijeg društvenog procesa.Najvažnije je da je pretpostavilo da se historija može konstruirati.

Ali historija nije linearni niz ulaza i izlaza. To nije program koji se može izvršiti prema planu. To je proces koji se pojavljuje, oblikovan interakcijom sila koje se ne mogu u potpunosti predvidjeti ili kontrolirati.

U takvom sistemu, nadmoćna sila ne garantuje željeni ishod. U nekim slučajevima, ona proizvodi suprotan efekat - jačanje upravo onih struktura koje je trebala oslabiti.

Da Tolstoj posmatra trenutni trenutak, vjerovatno bi odbacio dominantne narative koji se fokusiraju na vođe, strategije i geopolitičke proračune. Ne bi počeo s predsjednicima ili generalima. Počeo bi s narodom - milionima čiji postupci, uzeti zajedno, oblikuju tok događaja na načine koje nijedan model ne može u potpunosti predvidjeti.

Jasna poruka

Alon Mizrahi, bivši izraelski vojnik, aktivista i pisac: Ovo je rat koji Zapad ne može dobiti

Nacionalno jedinstvo vidljivo u Iranu danas nije samo politički fenomen. To je historijski fenomen. Ono odražava dublji 'život košnice' društva koje reaguje na vanjski pritisak - ne kao pasivni objekt, već kao aktivna sila.

Ovo je lekcija koja se stalno zanemaruje. Ova maksima je u skladu s Gramscijevom revizijom poznate Ciceronove izreke "Historia magistra vitae" (Historija je učiteljica života). Za Gramscija, trebalo je dodati važnu napomenu: Historija je učiteljica života, ali nema učenike.

Historija se ne stvara u ratnim sobama ili think tankovima. Ona se stvara u akumuliranim izborima običnih ljudi, koji djeluju unutar ograničenja i mogućnosti vlastitih životnih stvarnosti.

Moć, u ovom smislu, ne leži isključivo u državama ili vođama. Ona leži u kolektivu – distribuirana je, dinamična i često nevidljiva sve dok je trenuci krize ne dovedu u vidokrug. Ono čemu svjedočimo nije izuzetak od pravila historije. To je samo pravilo.