Dr. Hariz Halilović rodio se u Srebrenici 1970. godine. Po struci je socijalni antropolog zaposlen pri Centru za globalna istraživanja (Centre for Global Research) na RMIT University u Melbourneu, Australija. Halilović je također i gostujući profesor na više univerziteta. Predmet njegovog istraživanja jesu genocid i političko naselje, ali i bošnjačka i bh. dijaspora u Australiji. Autor je više knjiga i naučnih radova. Za Stav govori o Genocidu, svojoj Srebrenici, našoj zajednici u Australiji te drugim srodnim temama.
STAV: U Vašem istraživačkom radu posebno mjesto zauzima pitanje Srebrenice, o čemu govori i Vaša autorska knjiga Kako opisati Srebrenicu. Koje su glavne teme kojima se bavi navedeno djelo?
HALILOVIĆ: Kao socijalni antropolog, jedno od područja mog zanimanja jeste politički motivirano nasilje. Genocid je najgori vid političkog nasilja. Tako da je Srebrenica postala važna tema kojom se, pored mene, bave i mnogi drugi antropolozi u svijetu. Međutim, Srebrenica je i dio moje osobne biografije, a nakon 1995. postala je puno više od općine mog rođenja, postala je srž mog identiteta, onako kako se osjećam i kako me drugi vide. Iako već preko dvadeset godina putujem na australski pasoš, najvidljivija riječ u tom pasošu jeste upravo: Srebrenica. Dešavalo mi se pri ulasku i izlasku iz raznih zemalja, na aerodromima diljem svijeta, da me službenici pri pregledanju pasoša pogledaju kao da sam iz Auschwitza, kao da se začude što živ hodam. Ili se barem ja tako osjećam. Takva najdirljivija situacija mi se desila prije nekoliko godina na aerodromu u Prištini, pri povratku za Beč, kada su se bukvalno mladom kosovskom policajcu na kontroli pasoša oči ispunile suzama nakon što je pročitao Srebrenica u mom putnom dokumentu. Bio je to jedan trenutak, jedan susret, u kojem je neka opipljiva tuga ispunila sav prostor oko nas. Ovakve situacije me uvijek podsjete na činjenicu da je samo splet nekih čudnih okolnosti i slučajnosti mene ostavio s ove strane života, u odnosu na ogroman broj moje familije, mojih rođaka, susjeda i školskih drugova koji je završio u masovnim grobnicama.
Ovo govorim iz personalne perspektive, ali znam da je svima nama koji smo rođenjem i sudbinski vezani za taj dio Podrinja uz Srbiju Srebrenica nevidljivi ožiljak koji nosimo posred svojih lica. Hoću reći, mi smo ta Srebrenica koja još hoda, a to sa sobom nosi i veliku povijesnu i generacijsku odgovornost. Zato se o Srebrenici mora govoriti. I pisati. I promišljati. Knjiga Kako opisati Srebrenicu, koju je “Buybook” objavio 2017, jedno je takvo poniranje u sebe koje je trajalo preko deceniju i rezultiralo nizom eseja, refleksija i polemičkih tekstova. U toj knjizi, koja je, za razliku od većine mojih publikacija objavljenih na engleskom jeziku, prije publicističkog i esejističkog nego istraživačkog karaktera, nastojao sam pisati o konkretnim ljudima, fragmentima nečijih života izdvojenih iz šireg okvira u kojem se zlo zvano genocid smjestilo i uselilo u naš vokabular i našu svakodnevicu. Uvodni esej Srebrenica kao najveća bosanska tabu(t) tema na neki način nastoji progovoriti o tabuima srebreničkih tabuta, o onome za što još tražimo jezik i formu da progovorimo, naprimjer o činjenicama da ono što često na mezarju u Potočarima pokapamo kao osobu ustvari predstavlja samo mali dio te osobe, najčešće veći ili manji broj kostiju. Pitanja, ona ontološka, koja ne pitamo jer ne znamo kako bismo to pitali uključuju: Koliko kostiju je dovoljno da bi dijelove nečijeg skeleta mogli smatrati osobom? Jesu li sve kosti iste važnosti i da li je skelet bez glave, tj. lobanje, također osoba, ili samo dio te osobe? Regularne dženaze 11. jula su već godinama praćene diskretnim otvaranjem mezara i dokopavanjima naknadno pronađenih i identificiranih kostiju. Taj proces se stručno zove reekshumacija i reasocijacija. Kao što vidite, nama fali jezik za opis ovakvih situacija i stanja, da se jedna osoba može kopati u dijelovima u periodu od više godina.
STAV: Koliko je bitno govoriti o Genocidu i svemu što se dogodilo Bošnjacima devedesetih godina prošlog stoljeća?
HALILOVIĆ: O tome sam napisao tri knjige i barem stotinu znanstvenih radova, većinom na engleskom, ali ih ima i na njemačkom i francuskom. I o tome ću pisati i govoriti do kraja svog života. Sustavno zlo koje je bilo pokrenuto protiv Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana, prije svega Bošnjaka, ali i Hrvata i svih onih koji tu zemlju osjećaju svojom domovinom, predstavlja najstrašnije zločine počinjene u Evropi nakon holokausta. Kao takvo, zaslužuje izučavanje i po dubini i po širini. Sam naslov moje knjige Kako opisati Srebrenicu je preuzet iz jednog eseja koji sam, skoro kao reportažu, napisao u Potočarima za vrijeme jedne od mnogobrojnih dženaza, gdje se Srebreničani susreću sa svojim živim i mrtvim prijateljima, rodbinom, poznanicima. Ja sam se tako, u gomili svijeta ispred friško iskopanih mezara, susreo sa svojim prijateljem Alenom Gabeljićem. On je kao dijete preživio Srebrenicu, u kojoj su mu četnici ubili i oca i majku, da bi on sa svojom mlađom sestrom, kao maloljetnik, nekako dospio do daleke Australije. Bio je to njegov prvi povratak u Potočare nakon 1995.
U jednom trenutku je stao, pokazao mi brijeg iznad potočića i detaljno opisao kako je njegov djed na tom mjestu rasedlao i ostavio konja, koji im je bio kao član familije. Taj potočarski rastanak je bio prvi od bolnih rastanaka koji će uslijediti. Sjećam se kako mi je kolegica Sarah Correia, profesorica na University College London, koja se bavi izučavanjem Bosne, kad je pročitala taj esej, pisala kako ju je pogodio detalj o konju kao rijetko šta drugo. Taj konj, koliko god bio stvarno biće, također je i metafora za trenutak kada su se završili životi ne samo onih koji su odvedeni na strijeljanja nego i životi onih koji su preživjeli, jer životi koje su započeli nakon Srebrenice nisu se mogli nakalemiti na život prije Genocida.
STAV: U jednom od Vaših radova tematizirate i odnos dijaspore prema Genocidu u Srebrenici. Na koji se način sve njeguje kultura sjećanja izvan domovine?
HALILOVIĆ: Najprije bih želio istaći kako je dijaspora neodvojiva od rata i stradanja u Bosni i Hercegovini u toku od 1992. do 1995. Naprimjer, prvi useljenici u Australiju 1992. bili su logoraši iz Omarske. Slična situacija je sa svim mjestima i zemljama u kojima se formirala bh. dijaspora. Bosanskohercegovačka dijaspora je rezultat politički motiviranog nasilja i Genocida, a ne neke duge tradicije migracija iz BiH. Dijaspora je učinila i čini ogroman posao po pitanju komemoracije Srebrenice, Prijedora i drugih mjesta bola diljem BiH. Od zatvorenih i pretežno vjerskih skupova te komemoracije se danas održavaju u javnom prostoru i za članove šire zajednice u zemljama gdje bh. građani žive. Zahvaljujući dijaspori, donesene su rezolucije o genocidu u skoro svim zemljama gdje žive pa je tako Srebrenica postala tema od Australije do Amerike.
STAV: Prema Vašem mišljenju, koliko je dobro organizirana bh. zajednica u Australiji, te u kojim bi segmentima organiziranost mogla biti bolja?
HALILOVIĆ: Bh. dijaspora u Australiji prolazi kroz sve faze kroz koje su ranije migrantske grupe, poput Italijana ili Grka, prolazile. S godinama članovi bh. zajednice u Australiji sve više svoje socijalne, kulturne i ekonomske potrebe zadovoljavaju kroz mainstream institucije. U početku, u toku prve decenije useljeništva, skoro su se sve te potrebe zadovoljavale u okviru infrastrukture dijaspore. Međutim, bh. dijaspora je upravo vidljiva kroz svoju prisutnost u tom mainstream društvu, od popularne kulture i sporta do politike i akademije. Naprimjer, dvije nedavne misice Australije su bile Bosanke (Esma Voloder i Monika Radulović), naš Bosanac Ed Husić je istaknuti član Parlamenta Australije i prvi parlamentarac u historiji Australije koji je zakletvu dao s rukom na Kur'anu. Mnogi Bosanci su istaknuti biznismeni, doktori, psiholozi, novinari... Sve nas je više i u akademiji. (Nažalost, sve nas je više i na australskim grobljima.) Naravno, uvijek može bolje, ali ovdje bih se radije osvrnuo na pozitivne priče iz bh. dijaspore u Australiji.
STAV: Ako analiziramo neke druge dijasporalne zajednice poput Palestinaca, Iraca, Turaka i drugih, možemo zaključiti da su ove zajednice u velikoj mjeri pomogle svojim zemljama u prethodnim godinama. Na koji način naša dijaspora može utjecati na poboljšanje stanja u Bosni i Hercegovini?
HALILOVIĆ: Dijaspore koje ste spomenuli su politički aktivne i imaju veliki utjecaj na zemlje iz kojih potječu. Slična je situacija i s bh. dijasporom. Naši ljudi u dijaspori su oslobođeni političke korektnosti, tj. prihvatanja manjeg zla kao prihvatljive opcije. Oni su već treću deceniju dio demokratskih praksi u zemljama u kojima žive i čiji su postali punopravni građani. Glasaju na izborima u tim zemljama, ali su se mnogi i politički angažirali. Imali smo i imamo ministre u vladama ozbiljnih zemalja. Njima je neprihvatljivo da se veleizdaja i govor mržnje, koju jasno i glasno već godinama sprovodi Milorad Dodik, ostaju nekažnjeni. Te stvari su nezamislive i u najliberalnijim zemljama poput Australije. Također, bh. dijaspora nikada neće prihvatiti tzv. Republiku srpsku kao neki legalni politički subjektivitet jer svi oni “migranti” iz Omarske, Prijedora, Višegrada, Foče, Zvornika ili Srebrenice, kao i njihovi potomci, živi su svjedoci kako je taj aparthejdski i genocidni konstrukt nastao. Tolerirati to što tzv. RS predstavlja i simbolizira ravno je podršci Ku-Klux-Klanu ili neonacističkim i rasističkim ideologijama i pokretima.
STAV: Već dugo živite u Australiji. Da li su Australci dovoljno upoznati s bosanskohercegovačkom historijom i kakav je njihov stav prema tome?
HALILOVIĆ: Australija je jako dobro upućena u historiju rata u BiH. Jedna od najsveobuhvatnijih rezolucija o Genocidu u Srebrenici je upravo ona Parlamenta Australije, jednostrano izglasana 2011. godine. Tom rezolucijom se 11. juli proglašava Danom sjećanja na Srebrenicu (Srebrenica Remembrance Day). Radikalni dio srpske zajednice u Australiji, oni koji baštine tradiciju četničkog ravnogorskog pokreta, pokušavaju sabotirati razne manifestacije vezane za komemoraciju Genocida. Pogotovo su ove godine aktivni po tom pitanju. Naime, prijetnjama i pritiscima na jedan centar u zapadnom dijelu Melbournea, gdje se trebala održati komemoracija Srebrenice i prezentacija “Srebreničkog cvijeta”, pokušali su postići otkazivanje tog događaja – i u tome su bili skoro i uspjeli. Onda se na noge digla bh. dijaspora sa svojim pismima protesta te je to otkazivanje u zadnji trenutak povučeno. Tako da je i ove godine prva komemoracija Srebrenice 11. jula bila u Australiji, u Melbourneu.
