Bosanskohercegovački javni prostor pun je nekada praznih riječi, tzv. floskula, da ne kažemo jezičkih skula, u kojima su riječi samo prazna ljuštura, ono što se u žargonskom jeziku zove šupljak i sl. Neću i ne smijem reći da jedna od ključnih riječi našeg javnog mnijenja popunjava leksema tolerancija, koja se haman izlizala do mjere da se šare njezina značenja tek u naznakama mogu ustanoviti.
No, društvenim aktivizmom i pravim odnosom prema onome što ova riječ podrazumijeva, situacija se može i mora popraviti, ne bi li se one šare protiv proklizavanja u društvenom sistemu vrijednosti aktivirale i zaustavile pad u ambis snishodljivosti, netrpeljivosti, određenog šovinizma pa i autošovinizma. Ne želeći prisjedati na muku, ipak je davno bilo vrijeme kada je bilo potrebno svesti ukupan društveni sistem na mjeru pravih stvari i istinskih vrijednosti. Mogu razumjeti i one koji forsiraju upotrebu ove lekseme, nadajući se da će govor utjecati na promjenu svijesti i savjesti. Međutim, kako tome uče sociološke discipline, promjene u društvu počivaju na djelovanju i aktivizmu – mada se ne smije nipošto zanemariti benigni ili maligni utjecaj jezika i govora.
Zato u našem prostoru ima puno više retoričkog nego aktivističkog, pa se s ponosom govori o toleranciji u bh. društvu. Ne ulazeći u domenu svega onoga što predstavlja niz neizbrojivih društvenih anomalija, nije teško zaključiti ne samo odsustvo tolerancije, već i prisustvo raznovrsnih oblika ksenofobije, homofobije, regiofobije, lingvofobije i brojnih drugih fobija. Nađu se i oni koji kažu, kada se govori o toleranciji, kako ova leksema u izvornom značenju znači trpljenje, pa ona kobiva-kokanom nije adekvatna, jer, zaboga, društvo ne smije biti zasnovano na trpljenju. Gledajući, npr., samo pitanje tzv. jezičke tolerancije u tom značenjskom kontekstu, bilo bi dobro, da ne kažemo odlično, da postoji makar takvo shvatanje tolerancije, ali svi znaju, na našu žalost, da ni to nije moguće dobiti u 21. st., tzv. eri ljudskih prava i sloboda. No, vratimo se značenju tolerancije. Prema leksikografskim opisima ove natuknice, navodi se obično da je to stanje pomirljivog odnosa prema živim stvorovima – ljudima, životinjama, biljnom svijetu, ili pomirljivog odnosa prema nečemu – ekologiji, mišljenju, uvjerenju.
Za tu i takvu toleranciju treba se boriti, jer tolerancija nije samo trpljenje, iako to ishodišno možda i ima značenje, već upravo ono sekundarno značenje koje je dobilo svoju najrasprostranjeniju upotrebu u našem društveno-jezičkom kontekstu, a to je vjerovatno slučaj i s drugim kulturama i sredinama.
U kontekstu razumijevanja ove riječi i njezine društvene i pravne uloge, valja naglasiti da se za toleranciju treba boriti i izboriti, pa čak i onda kada se treba nametnuti da te se toleriše, jer bez snage nema ni tolerancije. No, tolerancija je u suštinskom smislu potpuna kada imaš snagu pobijediti sam svoj ego i kompleks više vrijednosti. No, to je posebna priča.
***
Dr. sc. Alen Kalajdžija naučni je savjetnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, u kojem je obavljao i funkciju direktora u dvama mandatima. Njegova područja zanimanja jesu lingvistika i historija jezika. Do sada je ukupno objavio 72 rada, uključujući izvorne naučne članke, stručne radove i prikaze, a istovremeno je učestvovao na 54 domaće i međunarodne naučne i stručne konferencije, simpozija i okrugla stola, od čega su 25 učestvovanja od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika. Učestvovao je na više od 60 stručnih tribina i promocija izdanja iz oblasti bosnistike. Urednik je više od 20 izdanja Instituta za jezik, od čega je u 14 izdanja bilo od izbora u zvanje višeg naučnog saradnika, te je bio recenzent niza različitih naučnih i stručnih djela iz oblasti bosnistike.
