Dragoljub Draža Mihailović, četnički zločinac, strijeljan je nakon suđenja za počinjene ratne zločine  17. jula 1946. godine. Uhapšen je u operaciji, koju je vodio Slobodan Penezić Krcun a kojoj je bitno pridonijelo zarobljavanje Nikole Kalabića, bivšeg komandanta Gorske garde i bliskog Mihailovićevog prijatelja.

Kalabić je pristao sarađivati s OZNA-om tako što će stupiti u kontakt s Mihailovićem i pod izgovorom navodnog susreta s predstavnicima angloameričkih obavještajnih službi ga predati OZNA-inim agentima.

Tako je 13. 3. 1946. Mihailović uhvaćen u selu Repuševići u okolini Višegrada, a istog dana u najvećoj tajnosti prebačen u zgradu OZNA-e Srbije u Beogradu. Tek 24.3. 1946. je tadašnji šef OZNA-e Aleksandar Ranković objavio vijest o njegovom hvatanju.

Suđenje Mihailoviću za izdaju i ratne zločine trajalo je od 10. 6. do 15. 7. 1946. godine. Proces je vođen pred Vrhovnim sudom Federativne Narodne Republike Jugoslavije u Beogradu.

Glavni dokazi protiv Mihailovića bili su originalni dokumenti iz zapljenjene četničke arhive, kao i iz okupatorskih arhiva. Tokom suđenja, Mihailović je priznao da su njegovi komandanti sarađivali sa okupatorom, ali se branio da su to činili na svoju ruku.

Sud je iz mnogobrojnih pisanih dokumenata, originalnih depeša i izveštaja četničkih komandanata, utvrdio da su komandanti izvršavali Mihailovićeva naređenja, a ne da su radili na svoju ruku ili mimo njegove volje. Na osnovu originalnih depeša utvrđeno je da je general Mihailović naređivao komandantima da vrše ratne zločine, ubijanje zarobljenih partizana, paljenje, pljačku, uništavanje civilnog stanovništva itd. Od 47 tačaka optužnice koju je Miloš Minić pročitao 10. 6. 1946. u Beogradu, Mihailović je osuđen po osam tačaka.

Pored toga što je osuđen zbog oružane borbe na strani okupatora, Dragoljub Mihailović je osuđen za brojne ratne zločine, koje su počinile jedinice pod njegovom komandom, uključujući pokolj u Gatima, pokolj u Vraniću, pokolj u Boleču, pokolj u Drugovcu i pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče. 

Vojno tužilaštvo u optužnici protiv Mihailovića navelo je brojne zločine koje su Mihailovićevi zločinci počinili nad muslimanima. Između ostalog, “u decembru 1941. i tokom januara 1942. četnici su poklali preko dve hiljade muslimana – ljudi, žena i dece iz okoline Foče, Čajniča i Goražda. Klanja su vršili na mostovima na Drini u Foči i Goraždu”.

Dalje se navodi: Avgusta 1942. Mihailovićevi četnici pod komandom Petra Baćovića, prilikom zauzeća Foče, zaklali su u Foči, i u grupi sela koja se skupa nazivaju Bukovica, oko 1000 lica muslimanske veroispovesti, među kojima je bilo oko 300 žena, dece i staraca.

Avgusta 1942. na terenu oko Ustikoline i Jahorine (istočna Bosna) Mihailovićevi četnici pod komandom majora Zaharija Ostojića i Petra Baćovića zaklali su oko 2500 lica muslimanske veroispovesti, a sela popalili.

U jeseni 1942. u Drežnici (Hercegovina) četnici iz okoline Gacka pri pokretu za Prozor zaklali su oko 100 lica muslimanske veroispovesti.

Januara 1943. četnici Pavla Đurišića ubili su u srezu bjelopoljskom oko 400 muškaraca i oko 1000 žena i dece muslimanske veroispovesti.

U februaru 1943. četnici, pod komandom Zaharija Ostojića, Petra Baćovića, Pavla Đurišića, Voje Lukačevića, Vuka Kalaitovića i drugih, u srezovima pljevaljskom, čajničkom i fočanskom zaklali su 1200 muškaraca i 8000 staraca, žena i dece i opljačkali, pa potom spalili oko 2000 domova.

Osuđen je na smrt strijeljanjem 15. 7. 1946., a strijeljan je zajedno s još osam najviših četničkih oficira 17. jula. Tačno mjesto strijeljanja i gdje je pokopan ni do dana današnjeg nije poznato.

Nakon što je kazna sgtrijeljanjem izvršena, do danas nisu jasno razjašnjena dva pitanja: Na koji način je OZN-a za Srbiju, uz pomoć OZN-e za Jugoslaviju i jedinica KNOJ-a i Narodne milicije, zarobila generala Mihailovića 1946. godine te na kojoj lokaciji je izvršena presuda i gdje su pokopani zemni ostaci generala Mihailovića i ostalih osuđenih, pitaju se srbijanski historičari Kosta Nikolić i Bojan Dimitrijević koji su o sudskom procesu i strijeljanju Mihailovića objavili knjigu temeljenu u na dokumentima i arhivima jugolsovenskih vlasti.

Jugoslovenska i srpska javnost saznale su o načinu hvatanja generala Mihailovića, pišu, preko publicističkih knjiga dvojice pripadnika grupe koja je učestvovala u njegovom zarobljavanju januara–marta 1946. Ova akcija je prvo opisana u knjizi Ljube Popovića (stvarno ime Milovan Pejanović) „Velika igra sa Dražom Mihailovićem“, izdatoj 1971. godine.

U njoj su objavljeni i faksimili originalnih dokumenata iz same operacije, čija je svrha bila da potvrde autentičnost iskaza autora. Krajem 80-ih godina u javnosti se pojavila druga knjiga koja je govorila o hvatanju generala Mihailovića. Riječ je o djelu „Kako sam hvatao Dražu Mihajlovića“ Slobodana Krstića Uče, bivšeg pripadnika OZN/UDB-e za Srbiju, koji je dao literarnu verziju akcije zarobljavanja Mihailovića u zimu 1945/46.

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, još nekoliko pripadnika grupe OZN/UDB-e za Srbiju davalo je svoja sećanja novinarima (Radenko Mandić, Đorđe Nešić) koja su objavljivana u štampi ili u publicističkim izdanjima. Sve ove verzije, uz manje razlike, slažu se u pogledu načina na koji je zarobljen general Mihailović.

Prema tim verzijama, hvatanje grupe pripadnika JVUO u valjevskom kraju, početkom decembra 1945, omogućilo je OZN-i za Srbiju da uhvati Nikolu Kalabića, komandanta Gorske kraljeve garde JVUO, privoli ga na saradnju i da potom bude organizovana grupa pripadnika OZN-e sa zadatkom da zarobi generala Mihailovića. Ova operacija se odigrala u periodu januar–mart 1946, i tek u trećem pokušaju, odnosno izlasku na teren, prerušeni pripadnici OZN-e uhvatili su Mihailovića u rejonu Dobruna i sproveli ga 13. marta iste godine u Beograd.

Prema ranijim saznanjima, Mihailović je strijeljan poslije završetka procesa 17. jula 1946. Lokacija nije nikada navedena u zvaničnim saopćenjima iz tog vremena. Jedini od svjedoka – pripadnika UDB-e koji je govorio o tome šta se desilo sa Mihailovićem posle izricanja presude i opisao egzekuciju bio je Slobodan Krstić Uča. On je, osim toga, naveo lica koja su prisustvovala tom činu. Osim njega, to su bili Mihajlo Đorđević, Josip Hrnčević, Miloš Minić, Đuro Stanković…

Krstić navodi da je Mihailović sa ostalim osuđenima strijeljan u dvorištu zatvora na Adi Ciganliji i potom pokopan prvo u dvorištu, a posle prenesen van ograda ovog objekta „i nekuda prenet“/bačen u krečanu“.

Američki predsjednik Truman posmrtno odlikovao Dražu Mihailovića redom Legije zasluga (engl. Legion of Merit), zbog spašavanja nekoliko stotina američkih pilota za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ta je medalja Dražinoj kćeri Gordani uručena 2005. za vrijeme administracije američkog predsjednika Georgea W. Busha.

U martu 2015. godine Viši sud u Beogradu rehabilitirao je komandanta Kraljevske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Dražu Mihailovića i vratio mu građanska prava koja su mu bila oduzeta u procesu komunističkog režima 1946. godine.

Sudija Aleksandar Trešnjev rekao je da je sud usvojio zahtjev za rehabilitaciju i poništio presudu kojom je Mihailović 15. jula 1946. godine bio osuđen na smrt, a dva dana kasnije strijeljan.