Godinama se u poluglasnim spekulacijama i fragmentima deklasificiranih stranih arhiva provlačila teza o nuklearnim ambicijama socijalističke Jugoslavije. Međutim, tek je svjedočenje bivšeg pukovnika Kontraobavještajne službe (KOS) Milana Damjanovića, dato pod zakletvom pred sudom u Münchenu, dalo službenu težinu onome što je dugo bilo javna tajna. Damjanovićevo svjedočenje potvrdilo je postojanje tajnih vojnih programa s kraja 1970-ih i 1980-ih, otvarajući pitanje da li je država, koja je svijetu nudila fasadu mirnodopske energetike kroz gradnju Nuklearne elektrane Krško, u dubokoj tajnosti i mimo međunarodnih sporazuma razvijala vlastito atomsko oružje. Dokumenti i hronologija događaja pokazuju da se ne radi o jednom, već o dva odvojena, sistemska pokušaja da se Jugoslovenska narodna armija (JNA) domogne najrazornijeg oružja u historiji.

Prvi impuls za razvoj nuklearnog programa nije proizašao iz ideološke ambicije, već iz egzistencijalnog straha. Nakon historijskog raskida sa Sovjetskim Savezom 1948. godine i Rezolucije Informbiroa, jugoslovenski državni vrh, predvođen Josipom Brozom Titom, Edvardom Kardeljem i Aleksandrom Rankovićem, suočio se sa realnom prijetnjom vojne invazije dojučerašnjeg saveznika. U tom geopolitičkom vakuumu, ideja o posjedovanju oružja za odvraćanje postala je strateški imperativ. Zabilježen je historijski stav vrha države, formulisan u direktivi: "Moramo imati atomsku bombu, makar nas stajala pola nacionalnog dohotka." Time je pokrenut prvi, takozvani "Rankovićev" program. Kao temelj za ovaj poduhvat, država je sistemski ulagala u naučnu infrastrukturu. Već 1948. godine osniva se Institut za nuklearne nauke u Vinči, godinu kasnije Institut "Jožef Stefan" u Ljubljani, a potom i Institut "Ruđer Bošković" u Zagrebu, na čijem je čelu bio vizionar Ivan Supek. Plan je bio konkretan: nabavka istraživačkog reaktora, uvoz teške vode i razvoj tehnologije za preradu istrošenog goriva s ciljem ekstrakcije plutonija. U tu svrhu, Jugoslavija je ušla u pregovore sa norveškom kompanijom Noratom o izgradnji postrojenja za preradu. Ipak, ovaj prvi pokušaj sudario se sa nepremostivim preprekama – enormnim troškovima koje oslabljena poslijeratna ekonomija nije mogla podnijeti i sve jačim međunarodnim pritiskom u okviru novih sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. Sredinom 1960-ih, program je tiho ugašen, a Vinča i drugi instituti preorijentisani su na isključivo civilna i naučna istraživanja.

Nakon prividnog zatišja, ideja o jugoslavenskoj atomskoj bombi reaktivirana je deceniju kasnije, u potpuno drugačijim okolnostima. S približavanjem kraja Titove ere i u jeku novih globalnih napetosti, vojno-politički vrh, prvenstveno strukture unutar JNA pod direktivom saveznog sekretara za narodnu odbranu, admirala Branka Mamule, ponovo pokreće tajne nuklearne ambicije. Ovaj put, program je bio znatno sofisticiraniji, bolje skriven i podijeljen na dva paralelna kolosijeka: Program A, usmjeren na razvoj bombe bazirane na plutoniju, i Program B, koji se fokusirao na bombu obogaćenu uranom. Da ove aktivnosti nisu ostale neprimijećene, potvrđuje i dokument američkih obavještajnih službi iz marta 1977. godine, u kojem se Jugoslavija našla na osjetljivoj listi država sa tehnološkim i sirovinskim potencijalom za razvoj nuklearnog oružja, rame uz rame sa Izraelom, Južnoafričkom Republikom i Tajvanom. Ključnu ulogu u ovoj drugoj fazi odigrao je industrijski gigant koji naizgled nije imao nikakve veze s vojnim projektima – zagrebačka INA. Kroz svoje organizacione dijelove, prvenstveno Ina-Petrokemiju, naftna kompanija je postala savršen civilni paravan za izvođenje osjetljivih hemijskih procesa i manipulaciju materijalima ključnim za nuklearni program. Korištenje postojeće industrijske infrastrukture omogućilo je JNA da prikrije tragove i smanji sumnje međunarodnih agencija. Cijeli projekat bio je obavijen velom stroge tajnosti, a troškovi su bili enormni, što je zahtijevalo premještanje vojnih skladišta i izdvajanje ogromnih sredstava iz saveznog budžeta, o čemu je znao samo najuži krug ljudi u državnom i vojnom vrhu.

Međutim, i ovaj drugi, ambiciozniji pokušaj, na kraju je udario u zid realnosti. Jugoslavija je tokom 1980-ih tonula u duboku ekonomsku krizu, opterećena vanjskim dugovima i rastućim unutrašnjim političkim tenzijama. U takvim okolnostima, finansiranje skupog i neizvjesnog vojnog programa postajalo je neodrživo. Konačni udarac projektu zadala je nuklearna katastrofa u Černobilu u aprilu 1986. godine. Tragedija u Sovjetskom Savezu izazvala je masovni antinuklearni pokret širom Jugoslavije, stvarajući snažan pritisak javnosti protiv bilo kakvog daljeg razvoja nuklearne tehnologije. Taj pritisak je rezultirao donošenjem saveznog zakona o moratoriju na izgradnju nuklearnih elektrana, što je efektivno uništilo politički i društveni legitimitet za bilo kakve nuklearne aktivnosti, pa i one tajne. Bez finansijskih sredstava i političke podrške, vojni nuklearni program počeo se gasiti. De facto je zaustavljen 1987. godine, a sve preostale aktivnosti i timovi potpuno su rasformirani početkom 1990. godine, u predvečerje konačnog raspada države. Jugoslavija nikada nije proizvela funkcionalnu atomsku bombu, niti je došla do faze izrade prototipa. Ipak, dokumenti, svjedočenja i institucionalna hronologija nedvosmisleno potvrđuju da je ideja o nuklearnoj moći bila duboko i uporno utkana u strateško razmišljanje njenih lidera, u dva navrata i pod potpuno različitim historijskim okolnostima. Ostaje zabilježeno da je država koja se ponosila svojom ulogom predvodnice Pokreta nesvrstanih i promovisanjem "trećeg puta" mira, u tajnosti svojih laboratorija i industrijskih postrojenja, ozbiljno radila na ovladavanju najrazornijim oružjem koje je čovječanstvo stvorilo.