“Svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje”, starija je i pomalo otrcana izreka, ali i dalje precizna u određenoj mjeri. Njen smisao može se analizirati iz više uglova, a ovdje se bavimo onim koji ima više veze s mentalitetom određene populacije, a manje s političarima i vlašću. Mnogo je političkih mitova na Balkanu, kako drevnih, tako i savremenih, samim tim i u Bosni i Hercegovini. Među savremenim društveno-političkim mitovima jedno ime objedinjuje cijelu seriju takvih, a to je – Josip Broz Tito.

Specifična “opsjednutost” fenomenom Tito traje i danas, i to širom bivše Jugoslavije. Nedavno je preko društvenih mreža neimenovani “borac protiv komunističkih mitova SFRJ” pokušao pojasniti kako je manje riječ o samom Titu, a više o podaničkom mentalitetu balkanskih naroda. Ovom “borcu” cilj je da se javno skrene pažnja na mnoge detalje iz biografije bivšeg predsjednika SFRJ koji spadaju u urbane legende, ali koje se uzimaju kao činjenice. Pritom, neke od njih spadaju u kontroverze, a predstavljene su i usvojene od većine kao prihvatljive ili poželjne. Pojedini turistički posjetioci Sarajeva, ali i strani studenti i uposlenici, ponekad se, više privatno nego javno, pitaju zašto je kult nekritičkog “obožavanja” Tita još toliko prisutan, možda ponajviše u Mostaru, Sarajevu i Tuzli.

Adam Horvat često posjećuje Bosnu i Hercegovinu i, kako sam kaže, zaljubljenik je u Bosnu. On je novinar iz Budimpešte koji se bavi mišlju da preseli na neko vrijeme u Sarajevo ili u Mostar, te da proba naučiti bosanski jezik.

“Kada razgovaram sa svojim mladim prijateljima u Mostaru, oni često potenciraju Tita kao nekog svog idola i uzora. Nije mi jasno da su toliko neupućeni, ili da mislima žive u prošlosti. Meni je dovoljno to što se u Titovo vrijeme sakrio veliki progon nesrpskog stanovništva iz Vojvodine poslije 1945. godine, a kamoli sve ostale loše stvari koje su se desile u komunizmu”, rekao je Horvat pri svojoj posjeti Sarajevu.

Kao i mnogi drugi stranci, i on je primijetio da se među samozvanim titofilima nalazi dosta pojedinaca koji su rođeni za vrijeme ili nakon raspada Jugoslavije, dakle pripadnika onih generacija koje ne pamte ni Tita ni Jugoslaviju.

ŠARMANTNI BESMISAO

Polazna osnova za demitologiziranje značajnog dijela Titovog naslijeđa (bez osporavanja Titovih pozitivnih poteza u svijetu i u Jugoslaviji, koji su ionako već odavno prepričani) nalazi se u fotografiji koja je na društvenim mrežama grafički iskorištena za ovu temu. Na toj staroj fotografiji nalaze se Tito i bivši predsjednik SAD-a Richard Nixon. Izvjesni “titoista” iz Srbije preko fotografije potencira Titovu “drčnost” i navodni mačoizam u prisustvu Nixona kao predstavnika svjetske imperijalne sile: “U Beloj Kući, u Vašingtonu, zabrana pušenja je uvedena 1946. godine. Od tada niko, ali bukvalno niko u tom zdanju nije zapalio cigaretu, lulu, tompus… osim njega! Richard Nixon ga gleda i nema m… da mu kaže da pušenje nije dozvoljeno. Sada, pričajte šta hoćete.”

Kao demanti ovih, blago rečeno, subjektivnih navoda, demitologizatori su ponudili sljedeće objašnjenje: “Zabrana pušenja je u Bijeloj kući uvedena tek 1992. od Hillary Clinton. Ono što više govori o nama je fascinacija prostaklukom – da netko puši u nečijoj kući iako zna da to domaćinu smeta.”

Cigare, pušenje i njihova zakonska zabrana u Bijeloj kući ovdje su sporedni. Primarna stvar osvrt je na podaništvo i na maštanje o tome kako biti drčan i drzak prema nekome ko se smatra moćnijim od tebe, s povodom ili bez njega. Oni koji bi htjeli biti takvi, a ne mogu ili se ne usuđuju, rado se identificiraju s nekim iz svog okruženja ko je slavan i ko se navodno smije tako ponašati. Zanimljivo je kako autor prvog teksta koji je fasciniran pušenjem cigare pri gostovanju kod nekoga ko to kao ne odobrava sve ovo tvrdi s takvim uvjerenjem kao da je sam bio ondje.

Kao da je prisustvovao tom sastanku u Bijeloj kući te kao da zna o čemu je razmišljao Nixon u zabilježenom trenutku. Posebna tragikomičnost jeste kako očekuje od čitalaca da to prihvate kao dogmu. Titoizam je očigledno još jedna u nizu religija s ovih prostora čiji se pripadnici nerijetko rugaju sljedbenicima klasičnih religija zbog vjerovanja u “neprovjereno”. Istovremeno, idolatrijsko obožavanje Tita podrazumijeva vjerovanje u neprovjerene ili nepotvrđene detalje. Nije riječ samo o nostalgiji pošto među onima koji prihvaćaju dogmu o Titovoj političkoj i historijskoj nepogrešivosti ima sve više onih koji ne pamte sve ovo.

Na tom osnovu, na fascinaciji prostaklukom, nastala su i današnja divljenja gangsterima poput Arkana u Srbiji ili sličnim likovima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Mnogi današnji titoisti, neovisno od toga da li su nekad bili aktivni članovi Komunističke partije ili ne, samo potenciraju pozitivna djela Titovog naslijeđa, ne obazirući se na reciprocitet u negativnostima koje oni često i ne vide kao negativnosti, ili ih negiraju te sakrivaju. Sve to asocira na slijepu zaljubljenost. U takvim stanjima ljudi često djeluju iracionalno.

Ne primjećuju loše strane nečega ili nekoga u koga su zaljubljeni. No, ipak nije riječ isključivo o zaljubljenosti. Izgledniji su simptomi iskompleksiranosti. Među samoproglašenim braniteljima Titovog naslijeđa ima onih koji se protive krvoproliću, naročito ubijanju životinja. Oni ponekad pravdaju Titov lovački hobi kao i fotografije s lovačkim trofejima, nešto u Africi, a nešto s medvjedima kod Bugojna.

Titov nesuđeni bunker pored Konjica koštao je više milijardi dolara u vrijeme kada je njegova vlada smatrala da nema dovoljno novca za autoput kroz Bosnu. Današnji se titoisti uglavnom dive i tom ogromnom bunkeru i parama koje su nepovratno bačene za izgradnju sumanuto glomaznog skloništa, simbola paranoičnog rasipništva.

SEKS KAO PARTIJSKI (NE)PRIJATELJ BROJ JEDAN

Jedan od popularnih mitova o Titu, koji je također slijepo prihvaćen, jeste onaj koji je nastao poslije 1948. godine i diplomatskog raskida između Tita i Staljina. Navodno, sovjetski ambasador tim je povodom poslao u Titov kabinet teglu punu riže s porukom – “Probaj da nas prebrojiš”, aludirajući na vojnu i populacijsku nadmoć SSSR-a u odnosu na Jugoslaviju. Nakon toga, iz Titovog kabineta je, kao, poslan odgovor u vidu tegle ljutih feferona, s natpisom – “Probaj da nas okusiš”, s aluzijom na otpornost i žestinu jugoslavenskih naroda unatoč njihovoj malobrojnosti. Ova urbana legenda, kao i mnoge slične, preživjela je na bivšim jugoslavenskim prostorima do danas. Gotovo niko od onih koji je promiču ne dovodi u pitanje autentičnost priče.

Ono što najviše govori o mentalitetu onih koji su “zaslužili” vlast kakvu su imali jeste divljenje prizemnim pojavama u forsiranju titoizma. Naprimjer, rijetko će govoriti o onome što spada u Titove pametne ili pozitivne političke odluke, kao što je zagovaranje međublokovskog mira u vrijeme globalnog hladnog rata kroz samite Pokreta nesvrstanih. Radije će s ponosom govoriti o Titovim navodnim seksualnim aferama s italijanskom glumicom Sofijom Loren, pa s Elisabeth Taylor, pa s Gertrudom Munitić, Indirom Gandhi. Drugim riječima, govorit će o vlastitim fantazijama i neostvarenim željama. Zato ih projiciraju kroz nekog lidera ili “idola” s čijim se osobinama identificiraju. Ne interesiraju ih naročito priče o društvenim uspjesima i nesvrstanima, nego o kurvanju, bilo navodnom ili potvrđenom, o nadmenom odnosu prema političkim domaćinima, pa čak i o pravdanju mučenja na Golom otoku, pravdanju političkih i fizičkih likvidacija prije i nakon Drugog svjetskog rata.

Naravno, kada se spominje sve ono pozitivno što se u životima tzv. jugonostalgičara ističe u superlativima, izbjegava se pitanje o tome kako ili zašto je sve to neko trebao platiti i da ništa od proletersko porodičnih uživanja iz sjećanja nije bilo besplatno. Ako neko spomene velike međunarodne dugove Jugoslavije koji su ostali poslije Titove smrti brojnim narednim generacijama u naslijeđe, titoisti samo ističu današnje dugove bivših jugoslavenskih republika, bez precizne kontraargumentacije na istu temu. I to spada u religijsku isključivost titoista. Također, kada neko drži na zidu ikonu nekog sveca, ili hamajliju oko vrata, smatra se pripadnikom određenog kulta na koji se odnosi ikona, freska ili konkretni vjerski simbol, najčešće križ.

Takve pojave neki titoisti ismijavaju, dok istovremeno sami drže u stanovima Titove fotografije ili statue zbog navodne vlastite identifikacije. Slično je s masovnim nošenjem majica ili torbi s likom Ernesta Che Guevare. Vjeruje se kako se nosilac majice preko te fotografije nada prenošenju osobina ili revolucionarne svijesti sa Che Guevare na sebe, što je zapravo patetična glupost. U stvarnosti, često je riječ o vlastitoj iskompleksiranosti, poluskrivenoj kroz idolatriju. Pritom, Che Guevaru kao “simbola” otpora kapitalističkom imperijalizmu koriste kompanije u kapitalističkom svijetu proizvodeći majice s njegovim likom i zarađujući na tome. O tome se također rijetko govori.

BAHATOST NA CIJENI

Slično je s javnim isticanjem slika pop i rok-zvijezda i filmskih glumaca. Niko nije imun na takve pojave, od djetinjstva (što je zakačilo i psihu potpisnika ovih redova) preko puberteta, ali to spada u hormonalne i psihičke nemire koji su dio odrastanja. Međutim, s poimanjem titoizma na ovaj način nema generacijskog ograničenja. Mentalno stanje u kome se slavi uglavnom beskorisna bahatost makar bila nepotvrđena ili izmišljena odnosi se i na starije i na mlađe, te se još smatra vrlinom na ovim prostorima. Od nekih stanovnika Federacije BiH može se ponekad čuti kako im se sviđa javno ponašanje Milorada Dodika.

Više je sarajevskih taksista u razgovoru s mušterijama istaklo da Federaciji fali političar poput Dodika. Pritom se ne ističu naročito Dodikovi poslovni uspjesi, nego njegova nadmenost, psovanje, javno vrijeđanje sagovornika, prijetnje. Takve stvari proističu iz naslijeđenog podaništva prema Titu koje je ostalo u mentalnom sklopu velikog broja stanovnika Bosne i Hercegovine i zemalja iz okruženja. U Bosni i Hercegovini to ima posebnu težinu zato što ovdje postoji mnogo politički dezorijentiranih ljudi raznih generacija i profila. Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju znati kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina direktno proističu iz prethodne države i režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu.

Takozvane ljevičarske partije u Bosni i Hercegovini ponekad koriste Titovo naslijeđe za manipulacije onima koji su mladost proveli u SFRJ, vjerovatno znajući da većina ljudi osjeća nostalgiju za svojom mladošću, neovisno od toga u kakvom su državnom uređenju živjeli dok su bili mladi. Za to vrijeme, arogancija, mačoizam, inat bez osnova, vještačka tvrdoglavost, napadno skrivanje kompleksa niže ili više vrijednosti i psovanje skoro svega oko sebe ostaju obilježja značajnog dijela domaće populacije. S odgajanjem mitova titoizma kojima se slavi “Al Capone” stajalište to će se teško promijeniti.

Na manje-više sličnom tragu bio je i proslavljeni preminuli glumac Bora Todorović kada je, prema drami Duška Kovačevića Sveti Georgije ubiva aždahu, dao izjavu o svakodnevnom psovanju među Srbima. Todorović je rekao: “Ja ne znam narod koji više psuje sunce od nas, te sunce žarko, sunce krvavo, sunce kalaisano… Uz sunce, psujemo još i Boga i lebac i majku. Čemu može da se nada narod kome su obične psovke sunce, Bog, lebac i majka? Mi smo i zaslužili da živimo u mraku.”

Svakodnevno psovanje svega oko sebe česta je praksa i u Bosni i Hercegovini. Ostalo je vjerovanje u narodu kako su ovakve psovačke navike kulminirale tokom Drugog svjetskog rata i s pojavom komunizma uz prateći titoizam. Postojale su domaće psovke i prije komunizma, ali su navodno u masovnoj upotrebi raširene među djecom i odraslima tek s komunističkom ekspanzijom, uz ohrabrenje od samog Tita, koji je imao naviku psovanja Boga kao uzrečicu, pored ostalih psovki. Stanovništvo, ionako sklono imitiranju skoro svega pomodarskog, naročito s TV prijemnika, samo je prihvatilo sve to. Naredne su generaciju naslijedile. Priča se nastavlja i danas.