Knjiga rahmetli profesora Samira Beglerovića govori o životu znamenitog šejha i intelektualca Fejzulaha Hadžibajrića. U svojih je osamdeset godina Hadžibajrić bio izravni svjedok nastanka i propadanja čak pet država. Dva je puta hapšen i osuđivan te je dio života proveo po zatvorima. Bio je izložen i progonu unutar svoje vjerske zajednice, progonu koji u fizičkom smislu nije bio jednak državnom, ali je u duševnom smislu na njega ostavio mnogo dublje tragove. Hadžibajrićev život sagledan je kroz tri međusobno povezane dimenzije: povijesnu, intelektualnu i duhovnu. Pritom je svaka epizoda iz Hadžibajrićevog života smještena u društveni i historijski kontekst.

Neorganiziranost u rješavanju političkih problema, krajnja podijeljenost te česta progonstva od državnih vlasti osnovne su karatakteristike života bosanskohercegovačkih muslimana u austrougarskom periodu. Uzmemo li u obzir i česte ratove u kojima su morali učestvovati mimo svoje volje, piše Beglerović, dobit ćemo jasnu sliku vremena u kojem je rođen i odrastao Hadžibajrić.

Rodio se 12. januara 1913. godine u sarajevskoj aščijskoj porodici, od oca Smaila Hadžibajrića i majke Šemsa-hanume Užičanin. Već naredne godine počinje Prvi svjetski rat, a dvije godine kasnije Smail biva mobiliziran u austrougarsku vojsku.

Ubrzo pada u zarobljeništvo te se, preživjevši zatvor, vraća kući dvije godine nakon završetka rata, 1920. godine. Ukupnu tugu života Bošnjaka u tom vremenu, primjećuje Beglerović, najbolje oslikava Smailov povratak kući: “Mali Fejzulah je izašao na ulicu pred njega, na što ga je otac upitao ko je on, ne prepoznavši ga s obzirom na to da je malome Fejzulahu bilo svega tri godine kada je otac pozvan u vojsku.”

Nakon završetka Narodne osnovne škole s najvišim ocjenama, Hadžibajrić upisuje Mušku građansku školu trgovačkog smjera, ali se već poslije dvije godine prebacuje u Gazi Husrev‑begovu medresu. Upravo mu u tom vremenu umire otac Smail. Kao najstarije dijete, Fejzulah preuzima obavezu rada u porodičnoj aščinici. Mada je vrijedno radio, ističe Beglerović, nikada nije pokazivao veliki interes za aščijskim zanatom, za razliku od njegovog brata Ferida, koji je znao i pobjeći iz škole samo da bi radio u aščinici. Uz vođenje aščinice, Fejzulah redovno pohađa osam razreda medrese, koju je završio je 1933. godine s odličnim uspjehom.

Ispit zrelosti (tadašnju maturu) položio je pred svojim omiljenim profesorom, kultnoj ličnosti sarajevske čaršije – Ahmedom efendijom Burekom. U periodu završavanja Gazi Husrev-begove medrese, Fejzulah preko prijatelja Osmana upoznaje velikog dobrotvora i učenjaka Mujagu Merhemića. Jedan je to od presudnih događaja u Hadžibajrićevom životu. Merhemić ga je upoznao s jednim od najljepših tesavvufskih dijela, s jednom od najznamenitijih duhovnih institucija – Mesnevijom Dželaluddina Rumija (Galal ad-Din ar-Rumi). Zbog Merhemićevog utjecaja na mladog Fejzulaha, Beglerović opširno piše o njegovom životu.

Mujagin otac Mulaga imao je šest kćerki i jednog sina koji je umro ubrzo nakon rođenja te je imao veliku želju da dobije još jednog sina. Kada je njegov prijatelj hafiz Šakir iz Tuzle krenuo za Istanbul, navodi Beglerović, Mulaga mu je dao četiri dukata s molbom da dva dukata uzme sebi, a dva udijeli kao milostinju u turbe Ejjuba el-Ensarija (Abu Ayyub al-Ansari) s molbom da mu Gospodar podari sina. S istom je željom poznati sarajevski hodža Mrkva proučio poseban zikir jetmišbin tevhid.

Nakon nekog vremena, kako je zabilježeno u usmenim predajama, povučeni derviš Mulaga Mestvica, predosjećajući da će mu uskoro nastupiti smrtni čas, donio je posebnu knjigu Mulagi i rekao mu: “Evo ti, Mulaga, ovaj ćitab... Kad ti se rodi sin nadi mu ime Mustafa i kad odraste kaži mu selam od Mestvice Mulage i podaj mu ovaj ćitab.” Zaista, ubrzo se Mulagi rodi sin, 4. januara 1877. godine. Dali su mu ime Mustafa, od milja Mujaga.

Nakon završene ruždije, niže gimnazije klasičnog smjera, Mujaga je završio još sedam zasebnih specijalizacija. Beglerović navodi da je postao i hafiz Kur'ana, ali iz velike skromnosti to nikada nije obznanio. Godine 1910. reisul-ulema Džemaludin Čaušević otpočeo je čitanje, prevođenje i tumačenje Mesnevije u Isa-begovoj tekiji na Bendbaši.

Merhemić je prisustvovao predavanjima od prvog dana te se vrlo brzo sprijateljio s Čauševićem. Nakon zatvaranja Isa‑begove tekije, predavanja su Mesnevije 1917. godine na prijedlog Merhemića premještena u njegovu kuću: “Od te godine, pa sve do 1928., predavanja u kući Merhemića trajala su neprekidno, te je Mujaga imao priliku slušati Čauševića kao mesnevihana sedamnaest godina.” Ipak, Merhemić se razišao s Čauševićem reagirajući ispred Sarajevskog medžlisa na tri Čauševićeva stava s kojima se tada nije slagao (pitanje nošenja šešira, pokrivanja ženskog lica i upravljanja vakufa). Kasnije je, kako primjećuje Beglerović, Merhemić shvatio da je zajedno s drugim tradicionalistima naprosto instrumentaliziran i zloupotrijebljen za niske političke ciljeve Jugoslovenske muslimanske organizacije.

Upravo se preko Mujage Merhemića i mesnevihanstva Hadžibajrić upoznao s Mesnevijom, a preko nje indirektno i s tarikatom. Pritom je od svog djetinjstva bio vezan za hadži Sinanovu tekiju. Šejh tekije u to vrijeme bio je Nasir Misirlić, kojeg je za šejha proglasio starješina kaderijske tekije u Kosovskoj Mitrovici Abdulkadir Mitrović.

Beglerović piše da je Fejzulah Hadžibajrić u razgovoru s Mitrovićem izrazio želju da se poderviši i uđe u tarikat, na šta mu je ovaj odogvorio da “ima još vremena”. Tokom odsluženja vojnog roka u Zagrebu, Hadžibajrić se upoznao s izvjesnim Enverom, čiji je daidža bio šejh Selim Sami Jašar. Njegove je pobožne pjesme Hadžibajrić slušao u hadži Sinanovoj tekiji, a i prije nego ga je upoznao bio je zadivljen njegovim kasidama.

Dvije godine po njegovom povratku s odsluženja vojnog roka, piše Beglerović, u Sarajevu je 1936. godine održano zasijedanje Naibskog vijeća, kojem je prisustvovao i šejh Selim Sami. Čuvši za njegovu posjetu Sarajevu, Hadžibajrić je otišao na Ilidžu da ga upozna. Selim Sami bio je obučen u tradicionalnu nošnju, a Hadžibajrića ga je prepoznao na osnovu fotografije na kojoj je bio slično odjeven. Šejh je plijenio svojim nastupom. U jednom Hadžibajrićevom pismu on kaže da je Selim Sami govorio “vrlo lagano, blago i tiho”. To je bio njihov prvi susret.

Na jeseni se iste godine u Skoplju održavala Skupština imama-matičara za koju je delegiran i Hadžibajrić, koji je poziv prihvatio s oduševljenjem, očekujući ponovni susret sa Selimom Samijem. Budući da on nije prisustvovao skupštini, Hadžibajrić je otputovao u Vučitrn kako bi se s njim sastao. Upravo tog jutra šejh Selim Sami otputovao je u posjetu sestri u Prištinu te je Hažibajrić, nakon što mu je to saopćeno, produžio ka Prištini. Stigao je kasno i pronašao kuću u kojoj je odsjeo šejh.

Kratko su porazgovarali i zakazali sastanak za ujutro. Jutarnji je susret, kako navodi Beglerović, za Hadžibajrića protekao neobično. Šejh Selim Sami upoznao ga je s tarikatskim pravilom da duhovni vodič (šejh) prije iniciranja novaka u derviški red za to treba dobiti stanovito dopuštenje iz Svijta nevidljivog (alemi gajb). Stoga je šejh prethodne noći klanjao namaz pred donošenje odluke (istiharu) i usnio san u kojem je vidio sebe kako drži u ruci jedan list Kur’ana, ali su posljednja tri retka na tom listu bila prazna.

Kako je protumačio Hadžibajriću, san je ukazivao da je još rano da se Hadžibajrić poderviši te s činom njegovog uvođenja u tarikat treba pričekati još ili tri mjeseca ili tri godine. Dogovorili su da ostanu u stalnom kontaktu, a Hadžibajrić će ubrzo od Selima Samija dobiti kaderijski vird (dnevnu zadaću derviša) te još neka zaduženja za učenje. Pored virda, šejh je Hadžibajriću poslao i simbol ruže koji se uvezuje na gornji dio derviške kape, a samu je kapu on odabrao shodno vlastitom ukusu.