Dana 19. marta 1945. izdana je naredba o akciji na teritoriji nacističke Njemačke, poznatija kao 'Neronov red' da se taktikom spaljene zemlje onesposobi infrastruktura i tako uspori napredak vojske. Ta je naredba samo povećala haos na svim frontovima, posebno za milione civilia, kakva je bila Irene Broker, dvadesettrogodišnja sekretarica i majka čiji je suprug bio na frontu.
Broker je pobjegla iz Gorkowa, tridesetak kilometara od Stettina, kako bi se s hiljadama drugih izbjeglica uputila u mali grad Demmin, u današnjoj Zapadnoj Pomeraniji. Demmin je još uvijek paradigma jednog od najtužnijih posljednjih taktova Drugog svjetskog rata: vala samoubistava diljem Reicha prije skorog dolaska Sovjeta.
U knjizi 'Les suicidés de Demmin' Emmanuel Droit, profesor političkih nauka u Strasbourgu i stručnjak za istočnu Evropu, oslikava razloge za razumijevanje zašto više od hiljadu stanovnika oduzelo sebi živote između 30. aprikla i 4. maja 1945. godine, kada je selo zauzela 65. armija generala Batova, koja je pripadala 2. bjeloruskom frontu Crvene armije.
Ovaj grad, u kojem obilježavanje tako tragičnog događaja obično monopolizira ekstremna desnica, imao je oko petnaest hiljada stanovnika prije sovjetske invazije, kada je morao ugostiti hiljade izbjeglica iz istočne Pruske ili Šleske. Njegova morfologija je posebna jer se nalazi na ušću triju rijeka: Peene, Trebel i Tollense, gdje su se utopile stotine žena i djece.
Zašto su ljudi donijeli tu suicidalnu odluku? Je li sve to rezultat animalnog ponašanja vojnika Crvene armije? Demmin je bio odsječen od svijeta od 29. aprila kada su dignuti u zrak njegovi mostovi i kada su ga napustili kontingenti Wehrmachta. Prije toga su Hitlerovi fanatici spalili mnoge zgrade u historijskoj jezgri grada sve dok ga nisu sravnili sa zemljom, iako se za taj barbarizam obično optužuje Ruse.
Sovjeti su se slijevali u Demmin u vrijeme kada se Hitler upucao u berlinskom bunkeru. Njihov ulazak u grad bio je miran ali uz tešku napetost. Samoubistva su počela i prije. Nekoliko porodica je noževima prerezalo vene, dok su se druge potrovale same, trovali su čak i djecu.
Njemački historičar Udo Grashhoff i njemački pisac Kurt Bauer objavili su da su se samoubistva dogodila u dvije faze: u prvom valu prije dolaska Crvene armije, dijelom zbog "straha od Rusa" koji je širila nacistička propaganda, a u drugom valu nakon dolaska Crvene armije i bili su potaknuti pogubljenjima, pljačkama i masovnim silovanjima koja su činili sovjetski vojnici.
Kada su u podne 30. aprila 1945. Sovjeti ušli u grad, na tornju crkve postavljena je bijela zastava. Prema riječima očevidaca, tri sovjetska pregovarača obećala su poštedjeti civilno stanovništvo od "uznemiravanja" i pljačke u slučaju predaje.
Ostaci nacističkih jedinica su pri povlačenju podigli u zrak sve mostove što je usporilo napredovanje Sovjeta ka zapadu. Takođe je spriječilo bijeg civilnog stanovništva. Fanatici koji su ostali u gradu sporadično su pucali na sovjetske vojnike.
Sovjetski vojnici imali su dozvolu da pljačkaju grad tokom tri dana. Masovno su silovali lokalne žene, prema riječima očevidaca, "bez obzira na dob" i pucali u muškarce koji su im probali pomoći. Središte grada u potpunosti je izgorjelo.
Samoubistava su vršena s pištoljem, noževima, neki su se objesili, drugi su skakali u rijeku. Nekoliko je majki ubilo svoju djecu prije nego što su se ubile ili su ulazile u jednu od rijeka sa stijenom u ruksaku i bebama u naručju. Lokalni šumar prvo je ustrijelio troje male djece, zatim njihove majke, zatim suprugu, a potom i sebe.
Nije svaki pokušaj samoubistva bio uspješan. Neke majke koje su utopile svoju djecu nakon toga su preživjele. U drugim su se slučajevima doze otrova pokazale smrtonosnima za djecu, ali ne i za njihove majke a bilo je i slučajeva kada su djeca preživjela pokušaj utapanja. Neki članovi koji su preživjeli prvi pokušaj samoubistva ubili su se drugim metodama.
Na primjer, majka i njezina više puta silovana kći umrle su objesivši se u potkrovlju, nakon što se više puta nisu uspjele utopiti u rijeci Peene. Majka koja je otrovala i sahranila troje od svoje četvero djece, pokušala se tri puta objesiti o hrast, da bi je u tome svaki put spriječili sovjetski vojnici. Njemački su mediji koji su istraživali ovu temu objavili da je bilo više od hiljadu slučajeva samoubistava.
Nakon toga je Demmin pripao DDR-u sve do ponovnog ujedinjenja Njemačke u oktobru 1990. To je dovelo do četrdeset pet godina šutnje o masovnom samoubistvu, kao da se tragedija nikada nije dogodila. Istočnonjemački komunisti su slučlaj skrivali, masovno samoubistvo u toj je državi postalo tabu. Mjesta masovnih grobnica namjerno su zapuštena, zarasla a ponekad bi bila posađena šećerna repa.
Jedini vidljivi trag masovne grobnice bio je osamljeni spomenik s ugraviranim datumom "1945" dok je u centru spaljenog Demmina postavljen je 20-metarski obelisk u spomen na sovjetske vojnike koji su poginuli na tom području. Oni koji su bili svjedoci ili su čak preživjeli pokušaj samoubistva, djeca, starije osobe, silovane žene, šutjeli su u sramoti.
Znalo se naravno da su stanovnici, u strahu od pijanih sovjetskih vojnika koji su masovno pljačkali, ubijali i sliovali, odlučili radije umrijeti nego doživjeti takvo poniženje. Ali posljednjih godina ova tragedija postala je čin kojim manipuliraju određeni politički krugovi, uglavnom desničari i neonacisti.