Jedna od leksema kojima se objašnjavaju muke i belaji s terorom administracije i činovničko-birokratskim sistemom u kojem logika i zdrav razum često nemaju mjesto jeste – papirologija. To je zapravo onaj nužno potrebni broj određenih dokumenata koji su u formi administracijskih šartova potrebni radi realizacije nekih prava u modernom društvu i državi, zbog čega je ispunjavanje čisto formalnih odredbi nekog činovničkog akta najvažniji dio posla.
Jasno je da je to potrebno, i u to nema sumnje, ali običan čovjek najčešće mora ispaštati zbog tromosti sistema, odakle proizlaze brojne frustracije, nerviranje, i svakako uzaludno gubljenje vremena. Zato je danas jedan od važnijih izazova modernih društava usmjeren ka uspostavljanju boljeg sistema rada birokratskog uređenja, a uspješnost i civilizacijski iskorak cijeni se u onim društvima koja su taj problem adekvatnije riješila.
Zato je papirologija čedo birokratskog čudovišta, a istovremeno može biti i aždaha koja svakog dana vreba iza budžaka memurskog esnafa. I zato ne treba čuditi da je se prosječan čovjek plaši i bježi od nje, iako uvijek juriša, hrabro i odvažno, u razjapljene čeljusti procedure u kojoj je potrebna papirologija.
Manje je poznato da je papirologija dio pomoćne historijske naučne discipline koja se bavi proučavanjem porijekla i vrsta papira. A papir je, opet, izveden iz grč. papirus, označavajući neku vrstu biljke iz porodice šaša. O -logiji ne treba valjda trošiti previše riječi.
Samo kad bi je bilo manje u papirologiji u kolokvijalnom sistemu značenja.
