Svrgavanje venecuelanskog predsjednika Nicolasa Madura može izgledati kao događaj koji, na prvi pogled, nema nikakve veze s Izraelom, posebno jer se čini da je Caracas previše udaljen od Tel Aviva i njegove orbite. Pa ipak, ovaj potez ima mnogo više veze s osiguranjem izraelskih interesa nego što se na prvi pogled čini.
Nakon američke invazije na Venecuelu i otmice njenog aktuelnog predsjednika, zvaničnici u Trumpovoj administraciji jedva su čekali da izraze svoju radost zbog Izraela u takvom trenutku.
Sumnjivo kršenje člana 2, odjeljka 4, Povelje Ujedinjenih nacija jedva da je izazvalo značajniji odjek na međunarodnoj sceni, iako to ne bi trebalo biti veliko iznenađenje.
U roku od 24 sata od operacije otmice predsjednika Madura, koja je rezultirala smrću oko 40 Venecuelanaca i 32 kubanska vojnika, američki predsjednik Donald Trump već je pustio mačku iz vreće; izvršio je invaziju kako bi zauzeo naftu. Ali onda je uslijedio niz drugih komentara koji su se opsesivno fokusirali na činjenicu da ovaj napad na Caracas dolazi u korist Izraela.
Postoje dva glavna propagandna argumenta, pored priznanja predsjednika Trumpa o naftnim poduhvatima, koji se koriste kako bi se pokušalo opravdati ono što se upravo dogodilo. Najistaknutija tvrdnja je da je predsjednik Maduro bio na čelu "narkoterorističkog" carstva, okrivljujući ga za tekuću krizu s fentanilom u Sjevernoj Americi. Prema New York Timesu, američki zvaničnici i stručnjaci za narkotike ne samo da su odbacili ovaj izgovor kao nevjerovatan, već su zaključili da Venecuela čak ni ne proizvodi fentanil.
Drugi najistaknutiji argument iza ovoga je da je Venecuela bila saveznik Rusije, Kine i, što je još važnije, Irana. Odatle, proizraelski istraživački centri sa sjedištem u Washingtonu, od Fondacije za odbranu demokratija do Atlantskog vijeća, promovirali su niz teorija zavjere, bez činjenica, u vezi sa savezima Hezbollaha i Hamasa s Caracasom, za koje tvrde da predstavljaju direktnu prijetnju SAD-u.
Američki ambasador u Izraelu, Mike Huckabee, otvoreno je izrazio ovo tokom nedavnog intervjua za Newsmax, komentarišući otmicu Madura, tvrdeći da je operacija promjene režima bila ogromna pobjeda za Tel Aviv zbog njenog utjecaja na Iran. Američki državni sekretar Marco Rubio također je istakao iranski aspekt, kao i mnogi drugi.
Šta Izrael dobija?
Postoje tri glavna cilja u svrgavanju venecuelanskog rukovodstva:
Utvrđivanje američke dominacije širom Latinske Amerike
Kontrola nad naftom i drugim resursima
Podržavanje izraelske dominacije
Ignorisanje izraelskog aspekta u jednačini je nešto što je većina analitičara odlučila da uradi tokom mjeseci koji su prethodili američkoj invaziji na Venecuelu, lišavajući svoje gledaoce/čitatelje vitalnog konteksta koji je ključan za razumijevanje posljedica ovog poteza.
Dok američka Trumpova administracija otvoreno nastoji vladati "našom hemisferom", ukidajući koncept nacionalnog suvereniteta i međunarodnog prava, njegovi izraelski partneri rade potpuno istu stvar u drugom dijelu svijeta, nastojeći ostvariti svoj takozvani "Projekat Velikog Izraela". Velika američka imperijalna dominacija pomaže i legitimizira ovaj projekat, kao i kontrola Washingtona nad venecuelanskom naftom.
Vidite, Venecuela ima najveće svjetske rezerve nafte, što znači da njihova kontrola znači veći utjecaj na Zapadnu Aziju, posebno na arapske države Perzijskog zaljeva. Jedan od prijetećih alata koje Iran ima na raspolaganju, u slučaju rata sa SAD-om, je zatvaranje Hormuškog zaljeva, što bi zaustavilo protok nafte iz cijelog područja Perzijskog zaljeva.
Pored ovoga, SAD bi, hipotetički, sada mogle iskoristiti svoju kontrolu nad ogromnim naftnim nalazištima Venecuele kako bi izvršile pritisak na zemlje Perzijskog zaliva, posebno na Saudijsku Arabiju. Rijad je dugo bio krunski dragulj američke agende normalizacije sporazuma tzv. "Abrahamovog sporazuma", ali saudijsko rukovodstvo je do sada odbilo da napravi korak ka takvom sporazumu. Veća kontrola nad globalnim rezervama nafte znači veći potencijal za korištenje ovog vitalnog resursa kao oružja.
Nadalje, Izraelci također imaju koristi od toga što vide američki marionetski režim u Caracasu na diplomatskom frontu. Tel Aviv je zbog genocida u Gazi degradiran na globalnog izopćenika, tako da je sastavni dio popravljanja njegovog globalnog položaja dolazak na vlast više vlada koje će stati na njegovu stranu. Svi klijentski režimi Sjedinjenih Država prisiljeni su da pruže podršku Izraelu.
Vraćajući se na takozvane Abrahamove sporazume, Izraelci su se mučili da pronađu nekoga ko bi se pridružio ovom projektu, a u odsustvu Saudijske Arabije, on je potpuno zastao. Posljednja članica koja se pridružila paktu o normalizaciji bio je Kazahstan, što je potpuno beznačajan razvoj događaja, posebno imajući u vidu da je Astana normalizirala odnose s Tel Avivom još 1992. godine.
Stoga se izraelska vlada predomislila i odlučila pokrenuti novu inicijativu, nazvanu "Isaac Accords", koju je prvi javno najavio američki marionetski predsjednik Argentine, Javier Milei. Cilj je bio da Izraelci uspostave snažne veze širom Latinske Amerike, koristeći prilike povezane s uspjehom desničarskih pokreta i pučeva koje podržavaju SAD, kako bi stvorili nove mogućnosti.
Imajte na umu da su Izraelci historijski prodavali oružje i pružali vojnu obuku raznim milicijama i režimima koje podržavaju SAD širom Latinske Amerike, uključujući i režim bivšeg čileanskog lidera Augusta Pinocheta.
Nakon 7. oktobra 2023. godine, Južnoafrička Republika je podnijela tužbu Međunarodnom sudu pravde (ICJ) protiv Izraela zbog počinjenog genocida. Imajte na umu da je 7 od prvih 15 zemalja koje su podnijele intervencije u znak podrške slučaju bilo Kuba, Meksiko, Belize, Nikaragva, Kolumbija, Bolivija i Čile, sve iz regije u kojoj Izrael sada nastoji formirati svoj savez "Izakovih sporazuma".
Odmah nakon američkog napada na Venecuelu, Trumpova administracija nije štedjela vrijeme da cilja na Kubu i Kolumbiju, čak je prijetila vojnom akcijom, dok su prijetnje upućene i Meksiku i Nikaragvi. Bolivija i Čile su već izgubili svoje lijevo orijentirano vodstvo na prošlogodišnjim izborima. Očigledno je da je svaka zemlja koja je stala na stranu Palestinaca meta SAD-a, a Izraelci očito lobiraju za to, jer razumiju koristi od preoblikovanja Latinske Amerike.
Marco Rubio je i sam član kubanske dijaspore i očito ima ličnu motivaciju za traženje promjene režima u Havani, koja se čini sljedećom na listi regionalnih ciljeva Washingtona. Mora se reći da je Rubio također primalac najmanje 1.013.563 dolara sredstava iz sredstava izraelskog lobija.
Promjena režima u Venecueli služi izraelskoj agendi na više načina od pukog preoblikovanja regionalnih saveza; ona dodatno priprema teren za još jedan napad na Iran. U Tel Avivu ovo vide kao još jednu pukotinu u Teheranovom oklopu, jer gubi još jednog saveznika u Venecueli, baš kao što je izgubio svog saveznika u Siriji. Zbog toga je izraelski premijer Benjamin Netanyahu bio jedan od glavnih zagovornika ovog ilegalnog napada na Venecuelu i zato su ga i istaknuti proizraelski glasovi u medijima podržavali.
