Ikbal Cogo, Kratka hronika zeničke književne scene 1919–2009.; Muzej Grada, 2021.

Muzej grada Zenice poznat je već kulturnoj javnosti u BiH po vrijednim i zapaženim projektima, muzejskim postavkama i programima razmjene i saradnje s bliskim ustanovama iz šireg regionalnog okruženja. Osim već pokrenutog izuzetno ambicioznog i dragocjenog projekta digitalizacije muzejske građe, u posljednje vrijeme ova se ustanova posebno ističe i kao značajan izdavač, ne samo u domenu muzeološko-arheoloških studija i naučnih/stručnih radova već i u domenu znanstveno-popularnih, publicističkih pa i književnoumjetničkih izdanja.

Kao druga po redu knjiga u ediciji “Memoria” ovih dana pojavila se iz štampe studija Ikbala Coge u kojoj je sistematski urađena hronologija razvoja književne scene u Zenici u posljednjih 90 godina. Ovo je četvrta po redu knjiga višeg kustosa Ikbala Coge (rođenog u Zenici 1982), magistra historije i arheologije, autora/koautora četiriju stalnih muzejskih postavki i redovnog člana nacionalnog komiteta ICOM-a za Bosnu i Hercegovinu.

Strukturno/kompozicijski gledano, ova se knjiga najprije može odrediti upravo kao hronologija književnog života u Zenici, s protagonistima/piscima koji su ili rođenjem ili radom/djelovanjem ili življenjem vezani za Zenicu i njenu okolinu, s ustanovama, manifestacijama i projektima, kao i s književnoumjetničkim djelima koja su nastajala i štampana u tom periodu – iz kojih je i proistekao najvećim dijelom sadržaj toga što nazivamo književnim životom. Godina 1919. uzeta je kao polazna jer je tad počeo redovno izlaziti prvi satiričko-humoristički list na ovim prostorima, koji se zvao Kapidžik – s aforizmima, kozerijama i humoreskama kao prevladavajućim sadržajima – dok je 2009. godina drugi polarni reper zato što je autor nastojao ispoštovati temeljni princip minimalne historijske distance (bez koje bismo u datu tematiku i problematiku morali ulaziti uključujući i one još nesedimentirane sadržaje, zbivanja i postignuća koji pripadaju još uvijek živom prezentu kulturnog života). Projekti ove vrste u svijetu se rade timski, uz značajniju i širu institucionalnu podršku/koordinaciju, ali smo se mi na ovim prostorima, posebno u posljednjih četvrt stoljeća, nekako već navikli da i iza velikih sistematizacija (hronika, antologija, panorama, monografija) gotovo uvijek stoji pojedinac: onaj koji će dvije ili više godina svog aktivnog radnog vijeka žrtvovati “opštoj stvari” – i pritom se još izlagati riziku (ne)razumijevanja, (ne)priznavanja pa i bagateliziranja svog rada.

Da ovo nije ni u kom slučaju tek suhoparno izatkana hronika značajnih zbivanja, pojedinačnih autorskih očitovanja i uspjeha, književnih nagrada i priznanja, Cogo nagovještava već i u nadahnuto ispisanom Predgovoru, u kom je na desetak strana uspio iznijeti i osnovnu ideju-vodilju ovog projekta, i sve prepreke koje su mu stajale na putu, i sva objektivna ograničenja s kojima se kao autor morao pomiriti, ali, uza sve to, uspijevajući i na pravi način izraziti svoju zahvalnost svim pojedincima i ustanovama koji su mu pružili pomoć i podršku u radu (s posebnim naglaskom na veoma lijepo, zapravo literarno uobličenu i briljantno ispisanu posvetu/zahvalnost rahmetli Nedžadu Fejziću, njegovom profesoru, saradniku i prijatelju, od koga je najviše naučio i od koga je najznačajniji duhovni poticaj imao, i kao intelektualac/pojedinac, i kao aktivni sudionik kulturnog života).      

Temeljitost i sveobuhvatnost pristupa najbolje posvjedočuju prve dvije nakon Predgovora otisnute dionice teksta, u kojima je Cogo dao najprije potpuni pregled svih ustanova, arhiva, zbirki, novinskih izvora, književnih časopisa, pregleda, hronologija, antologija, panorama, leksikona... iz kojih je imao prilike crpiti podatke za ovu svoju knjigu, a potom i onaj puno disperzivniji i teže obuhvatljiv pregled značajnih istupa, postignuća, projekata, djela, aktivnosti... s kojima su zenički autori i književni poslenici na ovaj ili onaj način participirali u kulturnom životu šire zajednice,  Bosne i Hercegovine i Jugoslavije (uključujući u to i najznačajnije među onima koji su veći dio svog aktivnog vijeka proveli negdje drugdje, ali su ostali ipak vezani i za Zenicu kao zavičaj).

Napokon, o ozbiljnosti i kvalitetu Coginog rada svjedoči i periodizacija književnog života – s vrlo suptilno i precizno istaknutim osobenostima mikroepoha (čak sedam njih!), unutar kojih se stvaralački književni duh očitovao na specifičan način, sa u svakoj od tih mini epoha drugačijim valerima, naglascima i orijentacijama. O ažurnosti i hroničarskom obuhvatu, opet, najviše govori Cogina iscrpnost u okupljanju svih relevantnih imena (i autora, i publicista, i kulturnih poslenika, i funkcionera, i bibliotekara, i novinara, i izdavača, i stvaralaca iz drugih oblasti umjetnosti) koji su više ili manje traga ostavili na to što nazivamo književnim životom u Zenici, kao i sveobuhvatnost i preciznost u spominjanju/katalogiziranju svih književnih djela/izdanja i svih književnih nagrada i priznanja što su ih dobijali zenički autori; bukvalno svi koji se tom odrednicom mogu “zakititi” dobili su u ovoj knjizi vrlo korektne i iscrpne biobibliografije (čak i oni najmlađi čiji će aktivni vijek započeti tek u drugoj deceniji ovog milenija – ti, dakle, koji su u našem prezentu, pa i u tek nadolazećem vremenu ona snaga i okosnica na koju se možemo osloniti u budućnosti).

Upravo je zato rad na ovoj knjizi najteži i najnezahvalniji bio u segmentu prikupljanja podataka (iz dostupnih arhiva bh. i jugoslavenskih književnih časopisa, iz bibliotečkih fondova, iz arhiva lokalnih novina, kao i iz arhiva kulturnih ustanova u Zenici i u Sarajevu); samo za ekscerpiranje relevantnih podataka iz Naše riječi i iz Metalurga (najtiražnijih lokalnih novina) autoru je trebalo više od pola godine rada! Dragocjeno je, pritom, i sve ono što je u svom istraživačkom angažmanu, ispostavilo se, morao tretirati kao neprelaznu prepreku – jer iz ove knjige možemo saznati, recimo, i u kojoj tačno mjeri imamo danas dostupne (ili nedostupne!) pojedine arhive, za koje po nekoj inerciji računamo da ne bi trebale biti upitne (a njih, iz ovih ili onih objektivno-subjektivnih razloga uopće nema). Primjer za to jeste, recimo, značajno oštećena arhiva Društva pisaca u BiH, kao i nepotpune arhive najvažnijih književnih časopisa (Izraz, Život, Odjek, Književna revija) – u vezi s čim se mora konstatirati da razaranja tokom agresije na BiH imaju u tome presudnu ulogu, ali također i to da se čim prije mora pristupiti procesu digitalizacije onih arhiva koje su još uvijek (ali – koliko još?!) dostupne.

Značajan segment očitovanja autorskih individualnosti u ovoj knjizi predstavljaju intervjui koje su u novinama i u časopisima davali naši književni stvaraoci, a koje je Cogo uspio pronaći i na pravi način sažeti, kako bi se na temelju tih dionica mogao razabrati duhovno-poetički postav, odnosno autorski kredo tih pisaca. Dakako da je za ovu knjigu bilo praktično neizvedivo “pratiti” književno stvaralaštvo sa stručnog književnoteorijskog ili s kritičko-hermeneutičkog aspekta, ali se autor ovog projekta izdašno namirio/kompenzirao vrlo suptilno umetnutim kraćim dionicama osvrta, komentara, rasprava ili polemika, u kojima se na jedan kozerski duhovit anegdotalan način detektiraju oni teško uhvatljivi detalji i nijanse (iz kojih se živa supstanca tog što je predmet ove knjige itekako može naslutiti i osjetiti).

IZ PREDGOVORA “UVODNA BESJEDA, ILI ZAŠTO OVA KNJIGA”

(prisjećanje na rahmetli profesora Nedžada Fejzića):

“Naučio me je da se intelektualna svježina, bistrina uma i pravilno sagledavanje pojava oko sebe mogu postići i održati jedino stalnom edukacijom, čitanjem, dozom znatiželje i kritičkim propitivanjem. Često ga je ljutilo to što ‘naš svijet’, kako je govorio, ‘uglavnom čita samo do pola rečenice, do prvog zareza’. Razgovarali smo, često i polemizirali, o mnogobrojnim i raznovrsnim temama iz nacionalne i regionalne historije, jezika, umjetnosti. (…) U veoma širokom spektru tema i ideja često je kritički govorio i o ukupnoj zavičajnoj kulturnoj (i književnoj) produkciji.

Iako se nismo slagali u načinu na koji se treba pristupati organizaciji znanja (ja sam za ‘akumulaciju i čuvanje’, a on je bio za ‘redukciju i bacanje’), istinski mu se zahvaljujem što je uvijek imao vremena, volje i želje (što je tako dragocjeno i rijetko u današnje doba!) da u atmosferi ugodnoga (dominantno kafanskog) druženja, gotovo pa momačke opuštenosti, uvijek vrsnog i britkog humora (često i na svoj račun) pojasni neke meni manje jasne pojave unutar fenomena zvanog ‘zenički pisac-književnik’.” (str. 19-20.)