Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv Jovana Кevca, rođenog 1946. godine u Кljuču, državljanina Bosne i Hercegovine. Kevca, kao komandanta bataljona Vosjke RS na tom području, se tereti za zločine počinjene u julu 1992. godine, prilikom napada na mjesta Gornji i Donji Biljani, kada je zarobljeno i nakon zarobljavanja ubijeno blizu 250 civila bošnjačke nacionalnosti iz navedenih mjesta, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani i identifikovani iz više masovnih grobnica.
Kevac je prije tačno deset godina bio u Haagu kao svjedok odbrane u procesu protiv Radovana Karadžića, kasnije osuđenog ratnog zločinca. Nakon što je Karadžiću dao izjavu u kojoj je za izbijanje rata u toj općini optužio muslimanske ekstremiste, Kevca je tužiteljstvo suočilo sa činjenicom da je upravo on zapovijedao vojnom formacijom koja je sprovela etničko čišćenje u Ključu kada je zatočila i ubila 144 bošnjačka muškarca u mjestu Biljani. Taj zločin je također uvršten u optužnici na teret Karadžiću kao vrhovnom komandantu snaga bosanskih Srba, javio je tada haški dopisnik radija Slobodna Evropa.
Kao i optuženi Karadžić i svjedok Kevac je poricao zkomandnu odgovornost za zločine koji su počinjeni u Ključu, jednoj od općina u kojoj je prema haškom tužiteljstvu progon nesrpskog stanovništva dosegnuo razmjere genocida. Svjedok Kevac, kao jedan od ključnih komandanata lokalnog bataljona VRS-a, za ubistvo civila koje su zarobile njegove snage je optužio neodgovorne pojedince, navodno otete kontroli.
Tužiteljica Caroline Edgerton suočila je, pak, Kevca sa činjenicom da je njegov podređeni Marko Samardžić, osuđen pred Sudom Bosne i hercegovine na sedam godina zatvora zbog zarobljavanja bošnjačkih civila koji su zatim ubijeni. Kevac se branio da su počinitelji tog zločina procesuirani, što je tužiteljica Edgerton također osporila.
Masakr u Biljanima predstavlja jedan od najstravičnijih ratnih zločina koji su počinjeni na području Bosanske Krajine kada je poubijana većina bošnjačkog stanovništva, zapaljene kuće i vjerski objekti u Biljanima. Nakon što su ih poubijali, izvršioci zločina su pobacali tijela u udaljene i skrivene masovne grobnice, s ciljem da se nikada ne pronađu i kako bi se prikrili počinjeni zločini.
Tog 10. jula 1992. godine ubijeno je 256 stanovnika Biljana. Samo su rijetki preživjeli, a kada su pred kraj Agresije snage Armije RBiH oslobodile Ključ i okolinu, otkrivene su masovne grobnice na Laništu. U grobnici na Laništu tada je otkriveno tijelo četveromjesečne bebe Amile Džaferagić, koja je u jami umrla stežući flašicu za mlijeko, u zagrljaju ubijene majke. Uz nju je bio i njen četverogodišnji brat. Oboje djece ubijeno je metkom u glavu.
U nekoliko haških dokumenata stoji da su jedinice 17. lake pješadijske brigade VRS-a iz Ključa, kao i pripadnici Stanice milicije iz Sanice, učestvovali u “blokadi, pretresu i čišćenju terena u Biljanima”.
Prema “naređenju za dalja dejstva” od 9. jula 1992, koje je potpisao Drago Samardžija, Drugom bataljonu 17. lake pješadijske brigade, ojačanim izviđačkim vodom, odjeljenjem Vojne policije i vodom milicije dat je zadatak da izvrši blokadu, pretres i čišćenje terena u rejonima Donji Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Osmanovići i Brkići.
Pripreme za napad na Biljane vršene su na osnovu naređenja komandanta 17. lpbr. Ključ strogo pov. 03-135 od 9. 7. 1992. godine, a zadatak za napad dobio je Sanički bataljon, rezervni i aktivni policajci Odjeljenja policije iz Sanice, kojima je bio komandir Milan Tomić i pripadnicima Odjeljenja vojne policije.
Samo 10. jula 1992. godine ubijeno je više od 200 Bošnjaka. Napad i izvještaj o izvršenom napadu na Biljane najbolje su opisani u Naređenju za daljnja dejstva komande 17. lpbr. Ključ strogo pov. broj: 03-135 od 9. 7. 1992. godine, koju je potpisao komandant potpukovnik Drago Samardžija s naznakom „vojna tajna strogo povjerljivo“ i Službena zabilješka komandira Stanica rezervne milicije (SRM) Sanica od 10. jula 1992. godine, u kojima se opisuju aktivnosti u akciji čišćenja u rejonima D. Biljani, Domazeti, Botonjići, Jabukovac, Brkići. Snage, sredstva i obim ove akcije u kojima su učestvovale tri čete Saničkog bataljona, civilna i vojna policija i druge formacije u okviru 17. lpbr. ukazuje da su unaprijed planirana ubijanja Bošnjaka Biljana.
Posmrtni ostaci 188 ubijenih civila pronađeni su u rejonu Laništa u jami Lanište, dubokoj više od 20 metara. Najmlađa žrtva bila je Amila Džaferagić, četveromjesečna beba koja je iz jame Lanište ekshumirana zajedno s majkom. Prilikom obdukcije posmrtnih ostataka utvrđeno je da je Amila ubijena pucanjem u glavu. Nakon izvršenja ovog strašnog zločina u Biljanima naređeno je prikrivanje zločina na način da su žrtve bacane u masovne grobnice. Posmrtni ostaci bacani su u prirodnu jamu koja je nakon toga potpuno zatrpana. Prikupljanje tijela ubijenih Bošnjaka počelo je već u poslijepodnevnim satima. Uz pomoć bagera vojnici tzv. VRS su tijela sakupljali i tovarili u kamione.
Pripadnici 17. lpbr. Ključ i policijske snage sve stanovništvo iz naselja Biljani nasilno su istjerali iz svojih kuća, opljačkana im je sva imovina. Sve kuće su spaljene, opljačkane ili devastirane. Uništene su sve džamije. Veliki broj muškaraca je nezakonito lišen slobode i zatvaran u logore.
