Nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez 1941. godine, Sovjeti su se našli pod ogromnim pritiskom na Istočnom frontu. Churchill i Roosevelt su prepoznali potrebu za otvaranjem drugog fronta kako bi olakšali pritisak na Sovjete. Teheranska konferencija bila je prilika da se dogovore konkretni planovi za ovu strategiju. Sastanak je održan u sovjetskoj ambasadi u Teheranu, pod strogim sigurnosnim mjerama, s obzirom na stratešku važnost i osjetljivost razgovora.

Detalji konferencije

Teheranska konferencija je bila prvi put da su se lideri “Velike trojke” sastali licem u lice. Sastanci su održavani u sovjetskoj ambasadi u Teheranu, koja je bila strogo čuvana zbog sigurnosnih razloga. Atmosfera je bila napeta, ali i produktivna, s obzirom na važnost tema koje su bile na dnevnom redu.

Otvaranje drugog fronta: Jedna od najvažnijih tema konferencije bila je otvaranje drugog fronta u Zapadnoj Evropi. Sovjetski Savez je već dugo tražio od Saveznika da otvore drugi front kako bi olakšali pritisak na Istočnom frontu. Churchill i Roosevelt su se složili da je invazija na Francusku, poznata kao Operacija Overlord, ključna za postizanje pobjede nad Njemačkom. Planirano je da invazija započne u maju 1944. godine, a dogovoreno je da će se koordinirati s velikom sovjetskom ofanzivom na Istočnom frontu.

Podrška Jugoslaviji: Još jedna važna tema bila je podrška partizanima u Jugoslaviji. Josip Broz Tito i njegovi partizani su pokazali značajnu sposobnost u borbi protiv njemačkih snaga, dok su četnici, koji su surađivali s okupatorima, prestali dobivati pomoć. Saveznici su odlučili pružiti veću podršku partizanima, uključujući oružje, opremu i logističku podršku. Ova odluka je bila ključna za jačanje antifašističkog otpora na Balkanu i oslobađanje Jugoslavije od njemačke okupacije.

Uključivanje Turske: Razgovaralo se i o mogućnosti uvlačenja Turske u rat na strani Saveznika. Ako bi Turska ušla u rat protiv Njemačke, Sovjetski Savez bi objavio rat Bugarskoj ako bi Bugarska napala Tursku. Ova strategija je imala za cilj dodatno oslabiti osovinske snage i proširiti frontove sukoba. Iako Turska nije odmah ušla u rat, ova tema je bila važna za buduće planove Saveznika.

Poslijeratno uređenje: Diskutiralo se i o poslijeratnom uređenju Njemačke i budućim granicama Poljske. Saveznici su se složili da će Poljska dobiti teritorijalne kompenzacije na zapadu na račun Njemačke, dok će Sovjetski Savez zadržati teritorije koje je anektirao na istoku. Također su se dogovorili o stvaranju Organizacije ujedinjenih naroda nakon rata, kako bi se osigurala međunarodna sigurnost i spriječili budući sukobi. Ova odluka je bila ključna za oblikovanje poslijeratnog svjetskog poretka i osiguranje dugotrajnog mira.

Perspektive lidera

Franklin D. Roosevelt: Roosevelt je bio ključni zagovornik Teheranske konferencije, unatoč svom narušenom zdravlju. U svojim memoarima, Roosevelt je istakao važnost ove konferencije za jačanje saveza između SAD-a, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. On je vjerovao da je osobni kontakt sa Staljinom ključan za izgradnju povjerenja i koordinaciju vojnih operacija. Roosevelt je također naglasio potrebu za stvaranjem poslijeratne međunarodne organizacije koja bi osigurala trajni mir.

Winston Churchill: Churchill je u svojim memoarima opisao Teheransku konferenciju kao ključni trenutak u ratu. On je bio svjestan važnosti otvaranja drugog fronta, ali je također bio oprezan u vezi s prevelikim ustupcima Staljinu. Churchill je istakao svoje napore da osigura britanske interese i istovremeno podrži zajedničke savezničke ciljeve. Njegovi zapisi otkrivaju složene diplomatske manevre i izazove s kojima se suočavao tokom konferencije.

Josif Staljin: Staljin je u svojim zapisima naglasio važnost Teheranske konferencije za Sovjetski Savez. On je bio zadovoljan dogovorom o otvaranju drugog fronta, što je smanjilo pritisak na sovjetske snage na Istočnom frontu. Staljin je također istakao svoje strateške ciljeve i teritorijalne zahtjeve, te je bio odlučan u osiguravanju sovjetskih interesa u poslijeratnom uređenju Evrope. Njegovi zapisi otkrivaju pragmatičan pristup i fokus na vojnu i političku moć.

Teheranska konferencija je postavila temelje za konačni saveznički napad na nacističku Njemačku i oblikovala poslijeratni svjetski poredak. Dogovorene strategije i operacije dovele su do oslobađanja Zapadne Evrope i konačnog poraza Njemačke. Također, konferencija je ojačala savezničke odnose i postavila temelje za buduće međunarodne organizacije. 

Teheranska konferencija bila je ključni trenutak u Drugom svjetskom ratu, gdje su se lideri “Velike trojke” dogovorili o ključnim vojnim i političkim strategijama. Odluke donesene na ovoj konferenciji imale su dalekosežne posljedice, ne samo za ishod rata, već i za poslijeratni svjetski poredak. Njena važnost leži u činjenici da je postavila temelje za konačni saveznički trijumf i oblikovala budućnost međunarodnih odnosa.