Jula 2026. godine, Denis Bećirović nije donio odluku o Iranu. Donio je presudu o Bosni i Hercegovini. Odlukom da se ne pojavi u Teheranu na ispraćaju iranskog vrhovnog vođe, on nije počinio diplomatski gaf. On je potpisao kapitulaciju. To je konačna, ogoljena manifestacija četverogodišnjeg mandata koji se može sažeti u jednu riječ: podaništvo.

Ovaj čin nije incident. On je sistem. To je logičan, matematički precizan epilog politike koja je svjesno i metodično demontirala svaki privid vanjskopolitičkog suvereniteta države. Bećirovićev četverogodišnji boravak u Predsjedništvu (2022-2026) bio je masterklas iz strateške irelevantnosti. Vježba u kojoj se državni interes svodi na iščitavanje depeša iz zapadnih ambasada i bespogovorno izvršavanje. Njegova šutnja prema Teheranu nije izuzetak; ona je krunski dokaz njegove administracije.

Kritičari, od onih u opoziciji do bivših diplomata, problem su locirali, ali su ga pogrešno imenovali. Ne radi se ovdje o deficitu "hrabrosti". Hrabrost implicira postojanje kičme koja može, makar teoretski, donijeti samostalnu odluku. Ovdje kičme nema. Ovdje postoji samo svjesna, proračunata odluka da se vanjska politika Bosne i Hercegovine svede na puki administrativni servis američkog State Departmenta i briselske birokratije. Bećirovićeva politika nije politika rizika. To je politika anihilacije rizika kroz anihilaciju svake samostalne misli i akcije. On nije državnik. On je birokrata koji čeka instrukcije.

Poređenje sa Srbijom je ponižavajuće, ali neophodno. Srbija, država koja aktivno i sistemski radi na uništenju Bosne i Hercegovine, poslala je svoju delegaciju u Teheran. Taj potez nije izraz ljubavi prema Iranu, već demonstracija elementarne geopolitičke pismenosti. Beograd, za razliku od Sarajeva pod Bećirovićem, razumije da se svijet ne dijeli na dobre i loše momke iz holivudskih filmova. Beograd shvata da država, da bi preživjela, mora imati kapacitet da razgovara sa svima. Da gradi mostove i tamo gdje joj to Washington ne nalaže. Dok Beograd igra globalni šah, Bećirović ne pomjera ni pijune bez odobrenja svojih mentora.

Bećirovićeva administracija, s druge strane, svijet posmatra kroz propisanu dioptriju "strateških partnera". Rezultat je vanjska politika bez supstance, bez alternative, bez dubine i, konačno, bez trunke samopoštovanja. Država koja se dobrovoljno odrekne prava na vlastiti stav ne može očekivati da je iko tretira kao ravnopravnog partnera. Ona postaje alat. Puki izvršilac tuđih direktiva. Kolonijalni posjed sa zastavom u Ujedinjenim nacijama.

Odluka o Teheranu samo je najglasniji simptom duboke bolesti. Čitav Bećirovićev mandat bio je patološko izbjegavanje. Izbjegavanje teških odluka. Izbjegavanje jasnih stavova o Palestini, o ratovima na Bliskom istoku, o širenju BRICS-a, o svakom globalnom pitanju koje bi moglo narušiti komfornu poziciju unutar zapadne orbite. Matrica je uvijek bila identična: šuti, ne talasaj, čekaj poziv, klimaj glavom.

Ta kukavička "strateška tišina" prodavana je domaćoj javnosti kao mudrost, kao pragmatizam euroatlantskog puta. U brutalnoj realnosti, to je bio put u potpunu nebitnost. Dok su druge male države koristile tektonske geopolitičke promjene da izgrade nove saveze i ojačaju svoju pregovaračku poziciju, Bosna i Hercegovina pod vodstvom "Trojke" je dobrovoljno pristala na ulogu statiste na svjetskoj pozornici. Cijena takve politike je predvidljiva i surova: gubljenje prijatelja koje ste imali, bez sticanja ijednog novog koji vas istinski poštuje. Zapad vas ne poštuje; on vas koristi.

Paralelno sa ovom eutanazijom suvereniteta, odvijao se još jedan, sramotniji proces: tiho, ali sistemsko svrstavanje uz najtvrđu cionističku liniju. Bećirovićeva administracija je u nizu navrata demonstrirala bezuslovnu, gotovo servilnu podršku potezima Tel Aviva, pljunuvši time na decenije konzistentne bosanskohercegovačke, i posebno bošnjačke, solidarnosti sa palestinskim narodom. Ovaj zaokret nije slučajan. On je dio istog paketa u kojem je i ignorisanje Teherana. To je paket potpunog ideološkog, političkog i moralnog konformizma.

U tom sistemu vrijednosti koji je Bećirović usvojio, historijsko pamćenje je teret. Pomoć koju je Iran pružio Bosni i Hercegovini u najtežim danima agresije devedesetih – pomoć u oružju, novcu i diplomatiji – ne uklapa se u pojednostavljeni, crno-bijeli narativ o "malignom uticaju" i "osovini zla". Stoga, najlakše ju je zaboraviti. Pod Bećirovićem, zaborav je postao zvanična vanjska politika. Odsustvo delegacije u Teheranu je, dakle, čin aktivnog brisanja prošlosti. To je nedvosmislena poruka da historijska zahvalnost i dug vrijede manje od jednog odobravajućeg tapšanja po ramenu iz zapadnih prijestolnica. To je finalna manifestacija vazalnog mentaliteta koji vlastitu historiju vidi kao prepreku, a ne kao temelj.

Jula 2026. godine, Denis Bećirović nije propustio let za Teheran. On je prizemljio Bosnu i Hercegovinu. Potvrdio je da država koju predstavlja nema samostalnu vanjsku politiku, nema historijsko pamćenje i nema namjeru da bude bilo šta drugo osim poslušne pudlice na povocu svojih zapadnih gospodara.

Problem, dakle, nije u jednom letu. Problem je u četverogodišnjoj putanji koja je suverenitet zamijenila poslušnošću, a principe sitnom kalkulacijom. Cijena tog "prijateljstva" sa Zapadom, plaćena Bećirovićevom rukom, jeste gubitak vlastitog glasa.

Šutnja iz Sarajeva odjeknula je kao priznanje. Priznanje da nemamo državnika.