Neke ljude pamtimo po onome što su uradili. Neke po onome što su osvojili. A samo rijetke po osjećaju koji su u nama budili. Edin Džeko pripada ovoj posljednjoj kategoriji.

Zato je pitanje iz naslova mnogo veće od nadimka. Ko je nama Babuka? Je li to onaj dječak koji je nekada sanjao da će obući dres fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine? Ili čovjek koji je gotovo dvije decenije kasnije u tom istom dresu postao rekorder, kapiten, najbolji strijelac i lice jedne nogometne generacije?

Možda je odgovor jednostavniji. Babuka je čovjek uz čije smo ime naučili vezati vjeru da možemo, da hoćemo, da su čuda moguća. I bila su!

Kada je 2007. prvi put istrčao za reprezentaciju, protiv Turske, počelo je nešto što će trajati gotovo dvadeset godina. U međuvremenu su se mijenjali selektori, generacije, stadioni, dresovi i nogometne priče. Džeko je ostao. Od dječaka koji je tek tražio svoje mjesto do čovjeka koji je postao simbol reprezentacije. 

A onda je došao Brazil.

Svjetsko prvenstvo 2014. nije bilo samo najveća sportska pozornica na kojoj je Bosna i Hercegovina do tada igrala. Za generaciju koja je odrastala bez mogućnosti da gleda svoju zemlju na Mundijalu, bio je to trenutak potvrde da se i ono što izgleda predaleko može dogoditi.

Džeko je bio jedan od glavnih likova tog puta. Ali njegov značaj nikada nije stao u golove.

Gledali smo ga i ove godine na Svjetskom prvenstvu - dok skoro na izmaku snage lavovski vodi reprezentaciju. S emocijom kakva se rijetko viđa. Svoj, poseban, ponosan, prkosan - do kraja. 

Jer postoje utakmice čiji rezultat zaboravimo, ali ne zaboravimo gdje smo bili kada je Džeko "zabio". Postoje trenuci kada je jedan pogodak bio dovoljan da ljudi izađu na ulice, da se zastave pojave na prozorima i automobilima, da se gradovi na nekoliko sati učine kao jedno mjesto.

U svojoj oproštajnoj poruci Džeko je upravo te slike izdvojio među najdragocjenijim uspomenama – trenutke kada je gledao svoj narod kako slavi. I možda je upravo tu najprecizniji odgovor na pitanje šta je on značio reprezentaciji.

Nije samo igrao za Bosnu i Hercegovinu. Pomogao je da je ljudi dožive kao nešto što ih može zajednički obradovati.

Zato će se njegova reprezentativna priča teško mjeriti samo brojkama, iako su one impresivne. Do ovog oproštajnog poglavlja skupio je 151 nastup za Bosnu i Hercegovinu, a već odavno je najbolji strijelac u historiji reprezentacije. 

No, iza svakog od tih nastupa stajalo je nešto što se ne može upisati u statistiku: osjećaj odgovornosti prema dresu.

Džeko je jednom rekao da ništa u njegovoj karijeri nije moglo nadmašiti ponos koji je osjećao kada bi obukao reprezentativni dres. I upravo je to ono što njegov odlazak čini drugačijim od običnog završetka jedne sportske karijere.

Jer ne opraštamo se samo od napadača. Opraštamo se od slike čovjeka koji je toliko dugo bio dio naših važnih nogometnih uspomena da je postalo gotovo nemoguće zamisliti reprezentaciju bez njega. Od čovjeka koji je do četrdesete godine ostajao tu jer je, kako je sam rekao, svaki put želio dati sve što ima.

I zato 2. oktobar neće biti samo još jedna utakmica protiv Švedske.

Bit će to posljednja noć u kojoj će naš dijamant Džeko nositi dres Bosne i Hercegovine kao reprezentativac. Posljednji izlazak na teren. Posljednje čekanje da lopta dođe do njega. Posljednji put da cijela tribina ustane kada se pojavi njegovo ime. A možda će baš tada postati najjasnije koliko je jedan čovjek mogao stati u jedan dres.

Džeko je za reprezentaciju debitovao kao dječak s velikim snom. Iz nje odlazi kao čovjek koji je taj san pretvorio u historiju.

Ali ono najvažnije neće ostati u statistikama.

Ostat će u pričama koje ćemo prepričavati djeci. U snimcima golova koje ćemo ponovo gledati. U fotografijama s ulica. U onom osjećaju kada čuješ "Džeko!", "Dijamant"", "Babuka" i prije nego što lopta uopće uđe u mrežu, već vjeruješ da će se nešto dogoditi. Ostat će i u jednoj riječi koju mu je ova zemlja dala - Babuka.

Jer babuka nije samo onaj koji vodi. To je onaj kome vjeruješ kada je najvažnije. I možda je zato pravo pitanje, zapravo, sasvim drugačije: Ko će nama sada biti Babuka?

Neće biti lako odgovoriti. Jer neke se uloge mogu naslijediti. Neke se kapitenske trake mogu preuzeti. Golove mogu postići i drugi. Ali skoro dvadeset godina uz dijamantski sjaj jednog čovjeka – to se ne nasljeđuje. To ostaje. U nama.