Vrhunac teatra apsurda bio je 60-tih i 70-tih godina 20. vijeka. Ovaj smjer u drami naziva se i „antiteatar“, doživljava uzlet u djelima velikih pisaca poput Becketta, Adamova, Ionesca, Pintera, Geneta i drugih.
U definiciji karakterizira ga nijekanje linearne dramaturgije (uvod, kulminacija i rasplet), koherentnoga dijaloga te same smislenosti verbalne komunikacije. Teatar apsurda žanrovski transcendira i komediju i tragediju, prelazeći u apsurd i crni humor.
Ivana Marić, nezavisna politička analitičarka s podrškom Naše stranke i njen izbor za predsjednicu Nadzornog odbora Kamernog teatra 55, kao da se savršeno uklapa u ovu definiciju. Kada bi je postavili na "daske koje život znače", ne kao stalnog posjetioca (kako je njenu stručnu kvalifikaciju opisao direktor E. Hadžihafizbegović), već kao scenaristički predložak - dobili bismo nešto slično teatru apsurda.
U definiciji per Ivana Marić ćemo ga nazvati teatar kamernog apsurda u kojemu „zora sviće za predsjednice“.
Njena kvalifikacija definirana riječima da je „stalni posjetilac“, jedino ako nije riječ o ironičnom komentaru, slično je kao kada bismo bolesnika koji jednom mjesečno posjećuje proktologa radi problema sa hemoroidima postavili za Šefa Klinike za abdominalnu kirurgiju. Primjena definicije teatra apsurda na Ivanu Marić stoga je sasvim logična jer ogoljena svojom političkom pozadinom kao da sažima rasap kako svih uključenih likova tako i narativnih mehanizama.
Doduše, Beckettovski likovi jesu lišeni psiholoških obilježja i osobnosti, oni uprizoruju nemogućnost spoznaje i siromaštvo čovjekove nutrine, baš kao i javno djelovanje Ivane Marić, ali su za razliku od nje izgubljeni u vremenu i prostoru, svedeni na golu egzistenciju, na glas koji govori sam za sebe, na glas koji izgovara šutnju. No, nama je jasno da uhljebljenje Ivane Marić koje je po njenom priznanju naštelio njen prijatelj Marjanović, odnosno utješna nagrada, za njene PR usluge „Četvorki“, „Trojki“... ne može imati veze sa Beckettovskom strategijom „stvaranja nove nade“ i to u onom trenutku kada stvara zasićenje i dramu pretvara u farsu.
A ako bismo ovo sveli na jezik svakodnevice twittova vesele fine gradske raje onda to izgleda ovako:
Dakle, riječ o mehanizmu koji je također prisutan u teatru. Ali ovaj put antičkom. To je trenutak kada se spušta tzv. Deux ex machina. Ovaj put definiciju posuđujemo sa Wikipedije, a vi sami procjeniti koliko je primijenjiva na „vladaricu svemira“ Ivanu Marić:
„Deus ex machina – je latinski izraz koji znači: 'Bog izašao iz stroja'; prijevod grčkog izraza 'απò μηχανῆς θεóς' (apò mēchanḗs theós).
Njime se u tragedijama označavala pojava bogova ili nadnaravnih bića koja bi se na pozornicu spuštala strojem i sudjelovala u raspletu radnje, obično sretnijem od onoga koji bi se očekivao iz same tragičnosti situacije.
Izraz se također koristi odnoseći se na intervenciju vanjskog elementa koji rješava određenu situaciju bez da slijedi dotadašnju logiku odnosa ili prkoseći zdravom razumu.“
