Proteklog su vikenda Stočani bili svjedocima dvaju događaja u čijem su središtu bili čelnici Hrvatske demokratske zajednice. Prvo je na stolačkom Vidoškom, starom gradu oskrnavljenom umjetnim križevima i postajama Križnog puta, organizirana Stolačka tarča, performans u kojem su učestvovali maskirani križari, rekonstrukcija navodno davnih događaja i bitaka u okviru kulturno-umjetničkog programa potpune kroatizacije Stoca i njegove historije.
Organizirana je grupa građana okupljena pod nazivom „Povijesna postrojba vitezova Herceg Stjepana Kosače“, koja tvrdi da „na originalan način oživljava davna povijesna vremena vraćajući nas u viteško doba“.
Koji kilometar dalje, na Radimlji, tik uz nekropolu stećaka, zvaničnici Hrvatskog narodnog sabora komemorirali su žrtvama, kako je rečeno, Bleiburga i Križnog puta, ispred spomenika podignutog na tom mjestu prije nekoliko godina. Stolački je gradonačelnik Stjepan Bošković kazao kako se od Stoca želi napraviti mjesto sjećanja na sve žrtve blajburške tragedije, dok je predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo kazao kako tragedija u Bleiburgu nema veze s „ustaštvom koje je bilo formirano kao posljedica ubojstva Stjepana Radića i terora koji je hrvatski narod proživljavao u prvoj Jugoslaviji“.
Da bismo shvatili šta se zapravo obilježava u Stocu, moramo se vratiti osamdesetak godina unazad, u prve i posljednje godine Drugog svjetskog rata. Bosna i Hercegovina u aprilu 1941. godine postaje dijelom fašističke takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Ustaše u proljeće te godine čine velike, masovne zločine nad srpskim stanovništvom i tog dijela Bosne i Hercegovine, a brojni su zločini počinjeni i tako da krivica padne na pleća muslimanskog stanovništva iz sela u okolini Stoca, iako stoji činjenica da je među ustašama bilo i mnogo muslimana. Oni nisu bili u stanju zaštititi muslimane iz sela u današnjoj općini Berkovići, iz Fatnice, Dabra, Divina ili nešto udaljenije Plane i Bileće, to su nesretnici tražili spas kod Italijana ili u muhadžirluku, ali su zato, između ostalih mjesta, i na Radimlji ustaše pogubile srpsko stanovništvo iz Stoca i okoline, one koje su uspjeli uhvatiti.
Historija i sudbina će se s ustašama poigrati tri godine kasnije, u jesen 1944. i proljeće 1945. godine. Nakon što je Stolac preživio okupaciju što Italijana, što Nijemaca, što teror ustaša i četnika, partizanske snage, tačnije, jedinice 29. partizanske udarne divizije, 25. oktobra 1944. oslobađaju Stolac. Taj se datum sve do Agresije na Bosnu i Hercegovinu obilježavao kao dan općine. Nova komunistička vlast odmah uspostavlja svoje institucije, između ostalog i prijeki sud, koji presuđuje neprijateljima. Kako se taj proces odvijao, poznato je uglavnom, nije tu bilo previše ni prava ni pravde i gotovo su sve presude bile osuđujuće i na smrt. Strijeljali su, između ostalog, i na Radimlji, koja postaje i velika masovna grobnica.
Široko su zahvaćeni svi koje je nova vlast smatrala neprijateljima, od ustaških vojnika, domobrana, pa sve do zvaničnika lokalne vlasti. Presuđeni su i ubijeni čelnici stolačke općine, prema nekim tvrdnjama, na Radimlji je skončao i Omerbeg Rizvanbegović, prijeratni i ratni politički prvak Stoca, saradnik njemačkih okupacijskih snaga. Među strijeljanima i pokopanima na Radimlji bilo je mnoštvo Bošnjaka, uglavnom pripadnika ustaških ili kvislinških snaga. Prijeki je stolački sud radio punom parom sve dok komunističke vlasti nisu suđenja premjestili u Mostar, a istrage je preuzeo tadašnji Vojni sud, koji je izrekao mnogo manje smrtnih presuda, ali su one ipak bile i tada najčešći ishod sudskih procesa.
Mostarski Vojni sud presuđivao je svima koje su partizanske snage pohapsile, među osuđenima su uglavnom bile ustaše, kako hrvatske, tako i bošnjačke nacionalnosti. U dostupnim dokumentima mostarskog suda nalaze se imena 182 presuđena Stočana, a među njima je bilo 94 Bošnjaka. Presuđen je i dobar broj zarobljenih četnika, da je to tako, dokazuje i novinski članak od 12. septembra 1945. godine, koji izvještava o ishodu jednog od suđenja u Mostaru.
„Viši vojni sud potvrdio je smrtne kazne nad 35 ustaško-četničkih zlikovaca izrečene na nedavnom suđenju pred Vojnim sudom Komande mostarskog vojnog područja“, stoji na početku teksta u kojem se nabrajaju sljedeća imena: „Osuđeni su sljedeći: Bećir Šuta star 29 god. iz sela Opličići, Stolac, Berislav Pavić, apotekar iz Splita, star 40 god., Jozo Rajič iz Dubravica, star 37 god., Đuro Čokljat iz Ravnog, star 35 god., Ivo Matić iz Dubljana, Ravno, star 43 god., Tomo Martinović iz Hrasna, Stolac, star 32 god., Drago Dalmatina iz Riječica, Stolac, star 22 god., Safet Kapetanović iz Riječica, Stolac, star 41 god., Boško Raič-Perutina iz Borojevića, Stolac, star 51 god., Stanko Dadić iz Riječica, Stolac, star 32 god., Mujo Halilović iz Grušća, Konjic, star 28 god., Nikola Perić iz Stoca, star 25 god., Stipe Kurtović iz Drinovaca, Ljubuški, star 42 god., Danilo Govedarica iz Trešnjevice, Nevesinje, star 22 god., Stavko Milojević Šukić iz Struića, Dabar, star 22 god., Ćirilo Slišković iz Sovića, Ljubinje, star 44 god., Pero Vukšić iz Studenaca, Ljubuški, star 65 god.,
Velija Dizdarević iz Gacka, star 46 god., Mujo Avdić iz Gacka, star 47 god., Alija Beležić iz Nevesinja, star 35 god., Marko Vušurević iz Udrežnja, Nevesinje, star 20 god., Vuko Milijević iz Kubatovine-Stolac, star 22 god., Tomo Falaka iz Čapljine, star 32 god., Nikola Korda iz Gabele, star 44 god., Džafer Alajbegović iz Mostara, star 26 god., Andrija Jarak iz Počitelja, Čapljina, star 45 god., Avdo Trtka iz Ljubinja, star 41 god., Bariša Dujmović iz Vrgorca, Čapljina, star 25 god., Josip Mašić iz Mostara, star 40 god., Šimun Romić iz Rakitna, Posušje, Šimun Sablju iz Rakitna, Posušje, Rasim Habež iz Gacka, star 38 god., Đuro Pervana iz Tasovčića, Čapljina, star 50 god., Mijo Prskalo iz Gabele, Čapljina, i Ilija Solda iz Gabele, Čapljina. Osnaženje presude ovim zloglasnim zločincima izazvalo je veliku radost kod građanstva i naroda, koji je pozdravio pravednost svoga Narodnog suda.“ Strijeljani poput ovih osoba također su završavali u grobnicama na Radimlji ili je njihove kosti odnosila Bregava.
U maju 1945. godine ka granici Slovenije i Austrije, u okolini Maribora, odnosno, na mjestima koja se danas uobičajeno nazivaju „na Bleiburgu“, valjala se rijeka ljudi, među njima je bilo najviše ustaša i domobrana, ali i brojne četničke snage. Tu je i mnoštvo civila, među njima su i brojne izbjeglice iz Hercegovine, zvaničnici raspale NDH, ali i običan svijet koji bježi iz straha od komunista. Do njih su doprle vijesti o ubistvima u Travniku u oktobru, a zatim i u Jajcu, Kupresu, Maglaju i brojnim drugim mjestima.
Koliko je ukupno ljudi krenulo ka Austriji, ni danas se tačno ne zna, brojke idu od maksimalnog umanjenja do neumjerenog uvećavanja, čime se bavila uglavnom ustaška emigracija. Ozbiljni historičari slažu se da se u Austriji našlo oko 200 hiljada ustaša i domobrana, oko 100 hiljada Nijemaca, četnika, kozaka. Ono što je nama u BiH bitno jeste i činjenica da se u Austriji našlo i oko 60 hiljada civila, uglavnom Hrvata iz Hercegovine, ali je i među njima bilo mnoštvo Bošnjaka.
Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”. Za njima se tragalo sve do kraja 1947. godine, kada su suđeni na smrt ili višegodišnju robiju. “Škripari” i “križari” pojavljivali su se na mnogim područjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uglavnom gdje je živjelo hrvatsko stanovništvo. Dio uhapšenih upućen je opet u zarobljeničke logore kao bi radili na izgradnji privrednih objekata, kao što su omladinska pruga Šamac – Zenica – Sarajevo i Hidrocentrale Jablanica.
Neki od tih uhapšenih na Bleiburgu skončali su i na Radimlji. Koliko je tačno pripadnika ustaškog pokreta, ali i civila među kojima je bio i dobar broj fratara, teško je odrediti. Desničarski orijentirani historičari i novinari najčešće koriste broj od deset hiljada dok će ozbiljni istraživači i historičari barataju s brojem od oko dvije hiljade pobijenih ustaša i civila.
Prema istraživanju Blanke Matković, čiji su rezultati objavljeni u radu pod naslovom „Poslijeratni komunistički zločini i grobišta u Istočnoj Hercegovini“, likvidacije ratnih zarobljenika u istočnoj Hercegovini započele su već u drugoj polovini 1944. godine, kada jedinice NOV-a zauzimaju to područje. U istočnoj Hercegovini nalazila se 29. divizija, a njena 13. brigada bila je okrenuta prema Stocu, odnosno na smjeru Stolac – Bileća. Matković navodi detalje iz knjige „Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije“, u kojoj stoji da je nakon partizanskoga zauzimanja Čapljine dio Hrvata, izbjeglih iz Stoca i okolnih sela, zarobljen i odveden natrag preko Neretve u „neke vrste sabirnog logora u školu u Tasovčićima i drugdje“, a zatim upućen „preko Domanovića, gdje ih je preuzeo ‘Narodni sud’, koji je oslobodio 37 žena, a 141 muškaraca su odveli i strijeljali na Radimlji bacajući ih u nabujalu rijeku i rupu uz njezino korito“.
Dodaje se kako je i Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava koju je 1991. godine osnovala Hrvatska evidentirala najveći broj stratišta u okolini Stoca. U njihovim izvještajima koja navode različiti autori stoji da su „stolačka stradanja ponajviše djelo zloglasnoga stolačkog poratnog suda čiji su članovi uglavnom bili Srbi i Muslimani. Zarobljenike su trpali svezane u zgrade 'Gruntovnicu' i 'Doganu', odakle su ih provodili preko suda do stratišta... U samome Stocu najpoznatije stratište bili su stolački zatvori koji su ujedno bili i mučilišta. Među stratištima ističe se i područje Radimlje (poprište partizanskih strijeljanja 1944. i 1945. godine) za koje je sačuvao najviše dokumentacije i na kojemu se nalazi najveći broj stratišta/grobišta, a posebno su važne izjave osoba koje su pokapale strijeljane i masakrirane žrtve.“
Matković navodi i rezultate istraživanja kontroverznog fra Krunoslava Draganovića, koji tvrdi da su od sredine maja do kraja jula 1945. partizani ubili 306 pripadnika oružanih snaga NDH-a iz Hercegovine na nepoznatim mjestima. U radu Blanke Matković navodi se i podatak kako su tokom Drugog svjetskog rata „stradala 683 vojnika, 684 djece i 817 žena, a nakon rata na križnim putovima život su izgubila 1333 i u kasnijim vremenskim razdobljima još 531 istočnohercegovački Hrvat“.
Prema njezinim tvrdnjama, jedna od najvećih masovnih grobnica pobijenih s Bleiburga nalazi se upravo na Radimlji, u blizini čuvene nekropole stećaka. Matković navodi da je na tom lokalitetu ubijeno 1.864 vojnika i civila iz istočne Hercegovine, ali i drugih mjesta te zaključuje: „Kada je riječ o hrvatskom civilnom stanovništvu i vojnicima oružanih snaga NDH-a iz Mostara, zasad je nemoguće utvrditi precizan broj ubijenih u veljači i neposrednom poraću 1945. godine.“
Obilježavanje stradanja s Bleiburga ili takozvana „Stolačka tarča“ dobro su osmišljen politički projekt potpune kristijanizacije, odnosno katolizacije Stoca, njegove prošlosti i budućnosti. Dragan Čović sa svojim HNS-om svjesno revidira dešavanja iz Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega, ignorirajući činjenicu da se komemorira ustašama. Jasno je da je komunistička vlast tik po okončanju rata smaknula dobar dio nevinih ljudi, odnosno dobar dio ljudi čiji krimen nije bio dovoljno težak da bi ih se osudilo na smrt. Ali mora se kazati kako je ipak najčešće bila riječ o najobičnijim zločincima, što se na Radimlji svjesno prešućuje kao što se svjesno prešućuje da su strijeljani i Bošnjaci i Srbi, a svima se njima danas drži misa, i to od najviših autoriteta Katoličke crkve.
Osam decenija kasnije u Stocu su se opet pojavili križari kao dio performansa „Stolačke tarče“. „Tarču“ je, prije desetak godina, osmislio Ante Vujnović, tada dio lokalne stolačke vlasti. Za ovaj je performans kasnije nagrađen sinekurom u Federalnom ministarstvu kulture i sporta, u vrijeme kada je na mjesto ministrice stigla HDZ-ova Zora Dujmović. Danas je Vujnović direktor Zavoda za zaštitu spomenika FBiH.
Stolački Stari grad nacionalni je spomenik pod zaštitom države. No nagrdila ga je lokalna HDZ-ova vlast čiji je dio bio upravo Vujnović ilegalnom izgradnjom postaja Križnog puta. Križni put, spomen Isusove muke, sastoji se od 14 postaja. Za svaku postaju, u crkvama ili na javnim mjestima, postavljaju se slike ili kipovi s likovnim prikazima Isusove muke. Tradicija postoji od 17. stoljeća. Betonski podesti na kojima treba staviti križeve postavljeni su cijelim putem ka Starom gradu, a vrhunac je bio postavljanje ogromnog kamenog križa u središtu Starog grada. Federalna vlast naložila je uklanjanje još prije nekoliko godina, no to se jednostavno ignorira. Sva je vlast u Stocu u rukama HDZ-a i radi se samo ono što oni zamisle.
Sav apsurd ovdašnjeg društva ogleda se u činjenici da Stari grad treba zaštititi Zavod za zaštitu spomenika, institucija kojom „ravna“ osoba koja je izmislila „Tarču“, spektakl romantiziranja i iskrivljavanja historije temeljen na činjenici da je ovaj dio Bosne i Hercegovine imao važnu ulogu u 14. i 15. stoljeću za vrijeme hercega Stjepana Kosače, dok se u isto vrijeme negira i briše bilo kakav znak islama na tim prostorima iako se zna da su Stolac 1471. godine osvojile Osmanlije i da Stolac upravo pod vladavinom Osmanlija dobija današnje konture sa svim tvrđavama, zidinama i kulama, da je imao u 17. stoljeću 13 kula, bio najbolje utvrđen u Hercegovini i da ga nije mogla osvojiti ni Venecija te da je po svojoj površini, u vrijeme Rizvanbegovića, bio najveći u Bosni i Hercegovini.
Kako je Stav već objavio proteklog vikenda na svom portalu, manifestacije poput takozvane „Stolačke tarče“ pokazuju očiti trend kroatizacije, kristijanizacije i pokatoličavanja srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine. Iako se predstavljaju kao zanimljive i poučne kulturno-turističke manifestacije, kojim se promovira raskošna srednjovjekovna baština Bosne i Hercegovine, u pitanju su pokušaji najgrubljeg historijskog revizionizma te prisvajanja onoga što je bošnjačka kulturna baština.
Većina medija ove događaje proprati tako što se svojski trudi ignorirati kockastog slona u sobi praveći se da ne vidi stvarnu namjeru ovih manifestacija te da im nije jasno kako je u pitanju kidnapiranje, monopolizacija i revizija prošlosti, koji su u funkciji obilježavanja teritorije u sadašnjosti i budućnosti. Nije slučajno što se ovakve manifestacija održavaju u Stocu i Jajcu, dva bosanskohercegovačka grada koja svojom arhitektonskom baštinom i kulturnim nasljeđem svjedoče historijski kontinuitet postojanja Bosne i Hercegovine kao zasebne države, ali i Bošnjaka kao državotvornog naroda.