Tamo gdje se nebo sudara sa oštrim stijenama Prokletija, i gdje je život teži od kamena, vijekovima je vladao zakon iskovan u ime časti i opstanka, bez trunke milosti za one na kojima će se primjenjivati. U tom surovom planinskom ambijentu Balkana, od crnogorskog krša do sjevera Albanije i Kosova, opstanak porodice bio je svetinja nad svetinjama. U svijetu u kojem je puška bila produžetak ruke, a dana riječ važnija od života, žene su ponekad morale učiniti nezamislivo – odreći se sebe da bi "ognjište opstalo".

Danas, kada govorimo o fenomenu virdžina ili tobelija, moramo pristupiti s dubokim naklonom i tišinom. To nije priča o identitetu kako ga razumije moderni svijet; to je priča o vrhunskoj žrtvi, o ljubavi prema rodu koja nadilazi biološku suštinu. To je priča o ženama koje su postale muškarci, ne zato što su to osjećale u duši, već zato što je društvo to od njih zahtijevalo.

U patrijarhalnom tkivu Balkana, uređenom strogim normama Kanuna Leke Dukađinija (Kanuni i Lekë Dukagjinit), kuća bez muškog potomka smatrala se "ugašenom". Bez sina, imovina bi prelazila u tuđe ruke, a prezime bi nestalo u zaboravu. Upravo tu, na granici između biološkog nestanka i socijalne sramote, stupala je na scenu virdžina.

Ovaj običaj, fascinantan i strašan u isto vrijeme, bio je jači i od same religije. Bilo da su se krstile sa tri prsta, šakom ili klanjale Allahu, porodice su poštovale isti drevni kod. Kada bi im sudbina uskratila sina, jedna kćerka – često najmlađa ili ona koja bi "najbolje nosila pušku" – davala je zavjet.

Taj zavjet nije bio molitva izgovorena među četiri zida; bio je to javni čin pred seoskim starješinama i plemenskim vijećem. Djevojka bi odrezala kosu, obukla muške hlače i prsluk, te uzela oružje. Tim činom ona je "sahranjivala" svoju žensku prirodu. Odricala se prava na brak, na ljubav, na majčinstvo. Zauzvrat, dobivala je društvenu ulogu muškarca. Postajala je glava porodice.

Moramo razumjeti težinu te tranzicije. To nije bila igra presvlačenja. Tobelija je sjedila u muškim odajama, pušila duhan, pila rakiju s prvacima sela i imala pravo glasa na skupštinama. Njena riječ se poštovala kao riječ domaćina. Ali, iza tog poštovanja krila se neizmjerna samoća. Njena uloga bila je isključivo socijalni konstrukt – oklop koji je morala nositi kako bi sačuvala očevinu i zaštitila sestre.

Osim nasljeđivanja, razlozi za ovaj drastičan korak često su bili ukorijenjeni u krvnoj osveti. Ako bi svi muškarci izginuli u vendeti, žena bi preuzimala ulogu osvetnika i zaštitnika. Ponekad bi djevojka postajala virdžina kako bi raskinula ugovoreni brak bez izazivanja krvoprolića – jer se odbijanje prosca smatralo smrtnom uvredom, osim ako se djevojka ne zavjetuje na vječno djevičanstvo i život u "muškoj koži".

Gledajući iz današnje perspektive, lako je upasti u zamku i tražiti psihološka objašnjenja. No, virdžine nisu bile osobe koje su preispitivale svoj rod; one su bile stubovi društva koje nije imalo drugog rješenja. One su bile socijalni, a ne biološki ili psihološki fenomen. Njihova muškost bila je "odijelo" skrojeno od nužde, koje su nosile dostojanstveno do kraja života.

Danas, kada ovaj običaj polako nestaje u magli historije, posljednje virdžine broje svoje staračke dane u tišini planinskih sela, kao relikt vremena u kojem je kolektiv bio sve, a individua ništa.

Ne trebamo ih žaliti, jer one sebe nisu vidjele kao žrtve, već kao čuvarice časti. Ipak, ne možemo a da ne osjetimo toplinu i empatiju prema tim ženama koje su svoje srce okovale u kamen, da bi njihove porodice mogle preživjeti. U njihovim borama zapisan je Kanun, a u njihovim očima, koje su gledale svijet "muškim" pogledom, ostala je skrivena jedna duboka, nikad ispričana ženska priča.