“Veća snaga od legendarnih Iluminata”, pod ovim (pompeznim) naslovom 22. januara u tiražnom njemačkom dnevniku Süddeutsche Zeitung objavljen je tekst novinarke Stefanie Schoene. Nadnaslov Gülenova mreža i podnaslov Augsburg: Gülenova mreža se širi – Bavarska ne ostavljaju mjesta za sumnju koja je to “snaga” veća od “legendarnih Iluminata”.

Tekst sadrži kratku historiju širenja gulenističke (terorističke) organizacije u Bavarskoj, koja je prisutna u tom dijelu Njemačke od 1992, modus operandi mreže i organizacije koje su povezane s njom. Schoene počinje priču jednim hladnim oktobarskim danom na minhenskom trgu Karlsplatz, gdje grupa od 400 ljudi drži protest pod sloganom “Zaustavite Erdoğana”.

“Mreža oko muslimanskog propovjednika Fethullaha Gülena postoji u Bavarskoj već 30 godina, ali prvi put drži javni protest”, navodi autorka, otkrivajući zatim organizatore protesta – Frohsinn Bildungszentrum Augsburg (Obrazovni centar “Sreća” Augsburg), Rumi Augsburg Kulturforum i Initiative für Flüchtlinge Augsburg (Inicijativa za izbjeglice Augsburg). Za posljednju grupaciju kaže da je osnovana od strane “330 turskih akademika koji su pobjegli”.

Ovdje moram ubaciti opasku da je kvazireligiozna teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ) i u Njemačkoj vjerna praksi davanja imena svojim paravan-organizacijama koje su u potpunoj suprotnosti njenoj prirodi. Tako imamo “svjetlo” i “svjetionik” kao lajtmotiv u nazivima ove mračne mreže, a sada vidimo i “sreću”, a kako bi ukaljala sve čega se dotakne, Rumi je zloupotrebljavan na svim geografskim širinama gdje je FETÖ prisutan. No, vratimo se na tekst iz Süddeutsche Zeitunga.

Ono što je ponukalo Stefanie Schoene da tekst počne događajem iz oktobra jeste činjenica da su pomenute organizacije, za koje nije teško utvrditi da su dio FETÖ mreže, vrlo temeljno krile vezu s Gülenom na tom protestu, svim silama se trudeći da izgledaju kao “turska opozicija”. Novinarka je prije svega zabrinuta zbog “netransparentnosti” organizacije, a zatim njenim “islamizmom”, o čemu svjedoči sljedeći (informativni) pasus.

“Prema podacima Federalnog ureda za migracije i izbjeglice, 32.000 turskih državljana podnijelo je zahtjev za azil u Njemačkoj između 2016. i 2020. godine. U Bavarskoj ih je bilo 3.500, uključujući nebrojene pristalice Gülena. Nedostatak transparentnosti obilježje je pokreta. Mreža također aktivna u Augsburgu već 30 godina uglavnom je neotkrivena.

Prije 2016. godine uključivala je oko 150 odraslih osoba. Pored Frohsinna i Rumija, pristalice Gülena osnovale su četiri vrtića, udruženje žena i tri internata s vjerskim vodstvom. Matthias Garte, bivši gradski službenik za integraciju, objašnjava da je nad Frohsinnom uvijek postojala sjena. 'Sumnjali smo da iza toga stoji mreža. Dok nisam otišao 2015. godine, odgovorni su negirali da im islam ili mreža igraju ulogu', izvještava on.”

Vrlo reduciran opis načina rada FETÖ škola (sohbet, abi i able) na primjeru Mindeltalschule i (opet) netransparentnosti finansiranja i povezanosti s Gülenom ne donosi ništa novo čak ni onima s površnim znanjem modus operandi terorističkog kulta. No, pokazuje njegov “globalni” karakter pominjući imenom jednu “ablu” te škole – “Enisa S. diplomirala je na koledžu Richmond Park u Bihaću 2014. godine, školi koja je također dio mreže Gülen. Sada studira u Münchenu.”

Dramatičan naslov uzet je iz citata: “Christian Rumpf, advokat i stručnjak za tursko pravo, kaže: 'Gülenove pristalice postigle su strukturu ogromne zajednice sa snažnom kohezijom i lojalnim klasterima u svim oblastima društva – gotovo tajni savez s većom moći od legendarnih Iluminata.'” Međutim, to se odnosi na Tursku i kao djelomično priznanje o moći terorističkog kulta nema upozoravajući efekt za Njemačku, koji bi neki turski komentatori željeli pripisati tom tekstu.

Ovo nije prvi put da Stefanie Schoene piše o FETÖ. Uzgred, ona je slobodnjak (frilenser), a ne personal Süddeutsche Zeitunga. U junu prošle godine za isti je list pisala o drugim paravan-organizacijama i njihovom isisavanju novca iz federalne kase u ime širenja gulenističkog viđenja “demokratije”, koju autorka opet brka s “islamizmom”.

Zaključak teksta od prije dvije nedjelje jeste: “Transparentnost koju su predstavnici Gülena obećavali od 2016. godine ne postoji. Gülenov pokret sve više traži podršku javnosti u svojoj borbi protiv Erdoğana. Ali sve dok ne rasvijetli tamu svoje mreže, nepovjerenje je primjereno.”

Obećali, FETÖ obećao? “Nepovjerenje je primjereno”? Primjereno bi bilo izručiti od turske države tražene fetulahdžije. Sve manje od toga jeste blebetanje. A autorkino u biti nerazumijevanje fenomena FETÖ ogleda se u nazivanju “akademicima” bjegunce od turskog pravosuđa.

Da li ovakav tekst u Süddeutsche Zeitung opravdava vjerovanje da Njemačka nekako mijenja stav prema organizaciji koja je svoju terorističku krvožednu prirodu pokazala u punom svjetlu 15. jula 2016. godine? Svakako ne. Uostalom, prošle godine, baš u ovo vrijeme, odgovarajući na pitanje zastupnika u Federalnom parlamentu Vlada Njemačke je potvrdila kontakte između njemačkih obavještajnih službi (BND i BfV) s pripadnicima ove organizacije. Zapravo, to treba nazvati pravim imenom – priznali su plodnu saradnju, koja se u šteta – korist računici očigledno smatra vrednijom od dobrih odnosa s Turskom.

S druge strane, tajming teksta “čudno” se poklapa s premijernim prikazivanjem “dokumentarnog” filma na programu Druge njemačke televizije, odnosno javnog televizijskog servisa – Zweites Deutsches Fernsehen (ZDF), Johna, pardon Hansa Dundara (a.k.a. Can Dundar) Kampf auf der Bosporus-Brücke – Die Türkei und der gescheiterte Putschversuch (Bitka na mostu preko Bosfora – Turska i neuspjeli pokušaj puča).

Na internetskoj verziji Süddeutsche Zeitung članka je najava za tu tvorevinu, a u samom tekstu je teza (Miki Maus verzija skorašnje turske historije) koju Dundar uvaljuje njemačkoj (i šire – austrijskoj i švicarskoj) publici otkrivena – “Istaknuti prognani novinar Can Dündar, čiji će se dokumentarni film o pokušaju puča premijerno prikazati na televiziji ovog petka, u svojoj najavi piše da su Erdoğan i Gülen 'dva politička islamista koja se bore za vlast i koji su nakon godina suradnje postali neprijatelji, a njihove sljedbenike gurnuli u smrt'.”

Perverziju ove rečenice (a napose citata) teško je kvantitativno ocijeniti. Gargantuanska je nedovoljno dobar pridjev. Ovaj notorni lažov, kome je “oprošteno” laganje o leševima koje vidi dok se telefonski javlja u program CNN-Türk tokom tzv. Gezi protesta (što bi u svakoj državi bilo procesuirano kao dolijevanje ulja na vatru i obmana javnosti), svoju je duboku povezanost (što ne znači i pripadnost) s FETÖ ponosno pokazao u pokušaju da poveže Tursku vladu i ISIL kao “partnere”. Materijalna greška citirane rečenice jeste da je “prognan”. Nije. Pobjegao je od turskog pravosuđa u Njemačku, gdje je sljedećeg dana od njemačkog predsjednika dobio njemački pasoš. Čime je zaslužio? “Slobodnim novinarstvom”? Da, samo ako prihvatimo da je zemlja ravna ploha.

Da njemačka žurnalistkinja ne vidi ništa neobično ili bar vrijedno komentiranja u činjenici da Dundar izjednačava vođu kvazireligioznog terorističkog opskurnog kulta u “borbi za vlast” s legitimno i legalno na izborima (X puta) izabranog političara, perverzija je za sebe. O kupovini “islamizma” kao osnovne karakteristike u oba slučaja da ne govorimo.

Nema sumnje da ZDF-ov “dokumentarac” eksplicitnom tvrdnjom da je FETÖ organizator 15. jula 2016. ide protiv njemačkog zvaničnog stava “da nema dokaza”. No, iluzorno je očekivati da se on promijeni. Mnogo sam puta pisao da zapadni zvaničnici neće da vide dokaze, jedan “dokumentarac” ih neće uvjeriti u suprotno. Uostalom, naivno bi bilo misliti da oni to već ne znaju.

Da li se ovim “dokumentarcem” završava plodna saradnja Dundara i FETÖ-a? Sasvim sigurno ne. Ovo je tipičan primjer kayıkçı kavgası – borbe brodara, turski izraz za simuliranu, lažnu borbu u kojoj stradaju posmatrači, ali učesnicima ne usfali ni dlaka s glave. Sjetimo se toga kada sljedeći put budemo čitali (možda iz pera same Stefanie Schoene) o prelijevanju novca njemačkih poreskih obveznika u džepove mračnog terorističkog kulta.