Na tridesetu godišnjicu Dejtona jedna izjava mirovnog posrednika i "tvorca" ovog sporazuma Richarda Holbrookea se često vrti po društvenim mrežama: "Da nismo nametnuli Dejton Al – Kaida bi nas napala iz Bosne a ne iz Afganistana." Nigdje se ne može pronaći ovaj snimak, niti je ranije takva izjava bila poznata. Ako i nije konstrukcija vještačke inteligencije, Richard Holbrooke je u svojim Memoarima "Završiti rat" imao neka sasvim druga razmišljanja i zaključke.
Kad smo kod Bliskog Istoka, u knjizi je, kada govori o početku svoje misije, prenio izjavu da su odmetnuti bosanski Srbi "Hamas krilo Srba" i da čak postoji mogućnost da njega, Holbrookea, ubiju (Richard Holbrooke: Završiti rat, TKP Šahinpašić, Sarajevo, str. 93.).
Holbrooke je svoje memoare posvetio trojici najbližih saradnika u mirovnim pregovorima Robertu Frasureu, Josephu Kruzelu i Nelsonu Drewu, koji su poginuli u blizini Sarajeva. Bio je to šok za Bosnu a posebno bolno za njega i američku diplomatiju.
Prilikom posjete Banjoj Luci u toku rata, prije preuzimanja dužnosti mirovnog pregovarača, bio je svjedok kako naoružani Srbi provode etničko čišćenje: "Pred uperenim pištoljima Muslimani potpisuju papire da predaju svoju ličnu imovinu ili susjedima ili u zamjenu za pravo da napuste Bosnu." Zapisao je da se radi o "sistematskom i metodičnom pogromu u kojem Srbi obrađuju svoje muslimanske susjede."
U svojim memoarima imao je i grešaka. Prvo oko oslobađanja dijelova BiH. Njegovi glavni informanti su bili hrvatski dužnosnici, prije svih Gojko Šušak, koji ga je hranio stalnim lažima. Tako ga je i ubijedio da su "Hrvati uzeli Donji Vakuf" (str. 149., "Završiti rat"...), a ne Armija BiH koju je vodio slavni general Mehmed Alagić. Najbliže jedinice HVO i HV-a su od Donjeg Vakufa bile udaljene stotinjak kilometara vazdušne linije. Šušak u svojim lažima nametnuo čak i da su Hrvatska vojska i HVO oslobodili Sanski Most. Brutalna Šuškova laž bila da su Hrvati stigli pred Banja Luku. Sve jedinice HV-a su napustile BiH 19. septembra, nakon teškog poraza kod Bosanskog Novog od Vojske RS-a. Nadalje HV i HVO nisu bili u bilo kakvim borbama kada je Armija BiH oslobađala osam gradova, pa i borbama pred Banja Lukom.
Holbrooke je samo pretpostavljao da postoje dogovori Tuđmana i Miloševića, ali nikad to nije do kraja otkrio. Čak i kada mu je Tuđman predložio da mijenjaju Banju Luku za Tuzlu i presele stanovništvo, razumio je to samo kao uobičajeni ispad hrvatskog predsjednika.
Nakon svega Šušak mu je rekao da je u toku sukob HVO-a i Armije oko Bosanskog Petrovca. To je bila jedna od gnusnijih laži. U Bosanskom Petrovcu je manja jedinica HVO-a išla iza Armije i ubila 4 borca Armije BiH a ranila 6 boraca 502. brigade Petog korpusa (str. 167., ibid) Prvo je zavlada zbunjenost a onda se vidjelo po ulaznoj i izlaznoj rani da su vojnici Armije ubijeni s leđa. Jedna je jedinica sačekala te ubice i likvidirala (prema Šušku trojicu pripadnika HVO-a), a ostali su se razbježali. Taj događaj su svi hrvatski funkcioneri Holbrookeu i njegovom timu predstavili kao rat Bošnjaka i Hrvata. Nažalost, povjerovao im je i sve je tako ostalo zabilježeno u njegovim memoarima.
Za razliku od načina na koji je gledao lidere bosanskih Srba i Hrvata, bošnjačke lidere Aliju Izetbegovića, Harisa Silajdžića, Holbrooke je posmatrao sa puno razumijevanja. Nije imao riječi prijekora čak i kada su ova dvojica njega i Warrena Christophera, državnog sekretara SAD, često bacali u depresiju svojom tvrdoglavošću i stalnim odbijanjem prihvatanja rješenja koja su im nuđene pregovorima u Dejtonu. Holbrooke je bio nemilosrdan pregovarač. Kada je Tuđman u Dejtonu odbio da se susretne sa Carlom Bildtom, Holbrooke ga je zgrabio ispod ruke i odvukao do Tuđmanovog apartmana, drsko ušao odgurujući domaćina, zatim ga je izružio i zaključio da mora razgovarati sa Bildtom, kako on razgovara sa svima. U svojim memoarima je napisao najljepše o Muhamedu Šaćirbeyu na desetinu mjesta, a nakon Dejtona će biti u stalnom nesporazumu i netrpeljivosti.
Srpske lidere Holbrooke je gledao sasvim drugačije i to je napisao u memoarima. Tako Ratka Mladića posmatra prilikom jednog susreta i zaključuje: "Hollywood ne bi mogao naći ubjedljivijeg ratnog zlikovca – nema bolje riječi za to... Bio je, pomislio sam, jedna od onih smrtnonosnih kombinacija, koje historija povremeno isturi: Harizmatični ubica" (str. 154., "Završiti rat").
Karadžića sarkastično opisuje (str. 155, ibid) kao nekoga ko je "bosanske Srbe držao na uzdi", na što ga je, pretpostavljamo, pripremilo njegovo znanje iz psihijatrije... Oprezni posmatrač Warren Zimmermann je Karadžića nazvao "Himlerom njegove generacije".
Zatim zaključuje sve oštrije: "Počinjao sam shvatati paljanske Srbe, tvrdoglavi, skloni praznim teatralnim izjavama, ali na kraju nasilnici kada blefiraju. Greška Zapada tokom prethodne četiri godine bila je što su Srbe tretirali kao razumne ljude sa kojima se može razgovarati, pregovarati, napraviti kompromis i dogovoriti. Ustvari, oni su poštovali samo silu ili nedvosmislenu i vjerovatnu prijetnju da će biti upotrijebljena."(Str. 157.,ibid)
Jedan od svjedoka pregovora u Dejtonu je opisao nevjerovatne scene kojoma je bio prisutan i Holbrooke: "Kad su vidjeli konačne karte na koje je Milošević dao pristanak, Krajišnik i Koljević su počeli ispuštati neartikulirane krike, plakati i onda se bacili na pod i počeli valjati pred Amerikancima. Milošević ih je sa gađenjem pogledao i napustio prostoriju".
On je rukovodstvo bosanskih Srba gledao prezrenije od Holbrookea. Jednom prilikom se u Dejtonu obratio Holbrookeu, koji je to zabilježio: "Rekao sam vam da te idiote sa Pala ne dovodite na sastanke. Često nam je govorio da su bosanski Srbi soj koji je daleko od civilizovanijih Srba iz velikih gradova u samoj Srbiji." (str.257., ibid)
"Jednom prilikom je Haris Siladžić u Dejtonu zatražio Ustikolinu u (Federaciji), varoš u bizini Goražda, a kao razlog naveo da je tu najstarija džamija u Bosni. Milošević se zlobno nasmijao: "Harise zaboga, rekao je, zar ne znate da su je oni idioti", mislio je na bosanske Srbe, 'digli u vazduh.'"(str. 257., ibid)
Holbrooke je oštro u svojim Memoarima opisivao i hrvatske lidere. Prilikom posjete Mostaru uočio je da su "ruševine i napetost vladali duž linije koja je dijelila Mostar. Neprijateljstvo je bilio očito iz pogleda i gestova ljudi. Hrvatski dio grada držali su organizovani gangsteri."
Ipak, zaustavljanje Armije BiH u naletu bila je najveća greška. Po memoarima priznaje da mu je bilo naloženo da završi rat.
Gotovo je nepoznato u bh. javnosti da su mape podjele ove države sa procentima 51 – 49 napravljene pregovorima u Ženevi, pod budnim okom Davida Owena. Te mape je preuzela tadašnja užasavajuća Kontaktna skupina koja se sastojala od diplomata SAD, Njemačke, Britanije, Francuske i Rusije. Sve vrijeme će Amerikanci i Nijemci braniti interese BiH, dok će protiv redovno biti Rusija, Britanija i Francuska. Tada se nametnula Italija da bude dio Kontaktne grupe. Ameri su pristali, vjerujući da će dobiti makar kakav paritet u tom tijelu koje je stalno većinski djelovalo protiv BiH. Tadašnja ministirca vanjskih poslova Suzan Anjeli je organizirala u Rimu konferenciju koja je značila promociju u članstvo Kontaktne skupne. Nepoznato je ostalo da je na prvom proširenom skupu stravično izvrijeđala delegaciju BiH i predsjednika Izetbegovića koji je tada završio u bolnici sa infarktnim stanjem. Holbrookea je taj istup Amnjelijeve šokirao. U kritično vrijeme borbe za opstanak BiH u Kontaktnoj skupini je bila Paulin Newille-Jones, koja je sa ministrom vanjskih poslova Britanije Douglasom Hurdom pregovarala o biznisu sa Miloševićem, prije svega oko posredništva u prodaji Telekoma Srbije. Prema Newill-Jones Holbrooke se odnosio sa prezirom. Jednako tako i prema Owenu i ministru Malcolmu Rifkindu, sa kojim je usred razgovora zaspao, dok ga je ubjeđivao da samo legalna Vlada u Sarajevu ne valja. I od takve Konraktne skupine je samo preuzeo mape unutarnje podjele ove države. Pomno je pratio Armiju BiH dok osvaja gradove i velika prostranstva i razmišljao glasno: "Sve bliže smo procentima 51 – 49 i to će nam olakšati pregovore". Nažalost, priznao je da je Armiji RBiH dao dva-tri dana da osvoji što može i nakon toga zaustavi napredovanje. U tom paketu bila je i zabrana ulaska u Banja Luku. Direktno to priznaje u svojim memoarima, a kao razlog navodi strah da će više od 200 hiljada izbjeglica krenuti prema Srbiji.
Čuveni publicist Brendan Simms najbolje objašnjava tu situaciju: "Politička baština Dejtonskog sporazuma je ovjekovječila etničku podjelu". .. "U Dejtonu su Amerikanci bijedno odstupili od načela jedinstvene i etnički raznolike Bosne... Umjesto da se pojača vojni pritisak i zauzme Bosna sve do Drine, američki pregovarač Richard Holbrooke rekao Bosancima neka se zadovolje sa 51 posto teritorija." (Brendan Simms, "Najsramniji trenutak", Buybook, Sarajevo, str. 272.)
Novinar Tim Judah napisao je u septembru 1995. godine: "Bosanski Srbi pozdravljaju američki mirovni plan", čime se otkriva da je prekid ofanzive spasio Banju Luku, koju su napuštale srpske jedinice i stanovništvo pred snagama legalne Vlade Bosne i Hercegovine: "Američki pregovarač Richard Holbrooke je – na zaprepaštenje svih na terenu i na vlastito naknadno duboko žaljenje – već osvojenu vojnu prednost bacio kroz prozor (...) Bosanci koji su bili nadomak da osvoje Banju Luku i druge gradove, poslušali su. (...) Holbrooke dao, Holbrooke uzeo. Blagoslovljeno da je ime Holbrookovo! Srbi su, očigledno na rubu totalnog poraza, bili ushićeni."
"Vlastito naknadno duboko žaljenje" danas ničemu ne pomaže, kada srpska i hrvatska strana gledaju na Dejtonski sporazum kao na švedski sto u kojem trideset godina traže prilike za opstrukcije i pravljenje ove države nefunkcionalnom. Ali kao što se već odavno tvrdi: Dejtonski sporazum je jedan od najboljih u historiji nezavršenih sukoba. Za početak je, upravo ovih dana, dovoljno baciti pogled na Ukrajinu.
