Jestli li ikada čuli za tajni program nazvan kodnim imenom “T4”? U pitanju je program koji je podrazumijevao eutanaziju. No, eutanazija je u predratnoj Njemačkoj bila eufemizam za neopravdano ubistvo. Taj je proces imao više etapa, a u svakoj idućoj fazi “apetiti” nacista su rasli zbog čega je je ovaj program postajao sve monstruozniji.

Nacisti su željeli stvorili superiornu arijevsku rasu zbog čega su posebnu pozornost posvetili eugenici, nauci koja je željela primjenom određenih metoda stvoriti poboljšanu rasu. Kao uvertira u taj program može se uzeti “Zakon o nasljednim bolestima”, kojim je trebalo svesti na najmanju moguću mjeru rađanje djece s poteškoćama. Zbog toga je sterilizacija postala obavezna za sve koji pate od nasljednih bolesti 1933. Tako su sterilizirali ljude s epilepsijom, shizofrenijom, osobe s mentalnim poteškoćama, hronične alkoholičare i druge. Sterilizirala su se i djeca rođena u miješanim brakovima bijelaca i drugih rasa, kriminalci i njihovi potomci. Voditelji programa bili su dr. Karl Brandt i visoki dužnosnik Philip Bouhler. Hitler je imao širu viziju programa koju je predložio svom liječniku Karlu Brandtu i pravniku Hansu Lammersu o istrebljenju svih ljudi od kojih društvo ne može imati nikakvu korist. Taj se dio programa počeo ostvarivati nakon što je došlo do smrti peteomjesečnog Gerharda Kretschmara. Dječakov otac Richard Kretschmar smatrao je svoje dijete čudovištem zbog čega je od lokalnog liječnika tražio da ga uspava. Nakon što je to liječnik odbio učiniti, ovaj se izravno obratio za pomoć Hitleru koji mu je poslao svog ličnog liječnika u jedno selo u blizini Leipziga ne bi li ovaj pregledao dijete. Brandt je zaključio da je dijete bolesno i da mu nema spasa, nakon čega je ono ubijeno injekcijom 25. jula 1939. Taj je čin označio početak masovnog ubijanja novorođenčadi i male djece s poteškoćama u Njemačkoj.

Karl Brandt

Cilj ovog tajnog programa je bio eliminirati sve one koji su “nedostojni življenja”. Počelo se s ubijanjem djece s teškoćama u razvoju u ljeto 1939. godine. U augustu 1939. nakon ubistva dječaka Kretschmara osnovan je “Reichov odbor za znanstveno registriranje nasljednih i urođenih bolesti”. Odbor je trebao registrirati rođenja sve novorođenčadi i djece do tri godine s teškoćama. Većina roditelja ne bi dobrovoljno dala ubiti svoju djecu, no liječnici su ih uvjeravali da idu u posebne klinike, gdje će dobiti bolju medicinsku skrb. U stvarnosti išla su u centre za istrebljenje, najčešće smještene u psihijatrijskim bolnicama, gdje su ubijena injekcionim putem. Nakon ubistva roditelji bi bili obaviješteni da im je dijete umrlo iz nekog izmišljenog razloga, obično se kao razlog navodila upala pluća. Neka djeca poslana su u dječju kliniku Am Spiegelgrund u Beču, gdje nisu ubijana samo injekciono već i plinom, kao i drugim načinima likvidacije, a neka su umrla i od gladi. Još uvijek u privatnim kolekcijama se čuvaju neki od mozgova tako ubijene djece. Smatra se da je tokom Drugog svjetskog rata eutanazirano 10.000 djece s poteškoćama.

Već u septembru 1939. došlo je no novog širenja programa na odrasle osobe s određenom mentalnom ili fizičkom problematikom, a koje su živjele po institucijama. Ime tajnog programa, poznatog pod kodnim imenom “T4”, dolazio je od adrese ureda voditelja ovog programa u Berlinu, odnosno naziva ulice i broja kuće ( Tiergartenstrasse 4). Ubrzo su osnovana mjesta za provođenje eutanazije na više lokacija (Bradenburg, Grafeneck, Bernburg, Sonnenstein, Hartheim, Hadmar). U provedbi ovog plana sastavljani su upitnici koji su poslani svim službenicima u javnim i privatnim ustanovama, a koje su se brinule za mentalno oboljele, stariju populaciju i hronične bolesnike. Taj je upitnik odavao dojam statističke ankete. Naglasak je u njemu bio na radnoj sposobnosti pacijenta i svrstavanju u kategorije po bolestima. Uklanjanje nepoželjnih odraslih osoba počelo je tokom 1940. Pacijenti su autobusima ili vozovima prevoženi do plinskih postrojenja, što se pokazalo jeftinijim načinom uklanjanja nepoželjnih osoba. Nekoliko sati po dolasku su bivali ubijani u komorama. Nakon toga službenici programa “T4” su spaljivali tijela u krematorijima. Drugi su uzimali pepeo kremiranih žrtava sa zajedničke hrpe i slali ih rodbini. Obitelj je primala urnu sa smrtovnicom, pri čemu je popratna dokumentacija o uzroku i datumu smrti bila izmišljena. Na listi su bili i homoseksualci pa čak i bolesni njemački vojnici. Nisu svi oni ubijeni u plinskim komorama, neki su strijeljani, neki su ubijani i injekciono.

Kontrolni centar za eutanaziju u ulici Tiergartenstrase 4

Program je ubrzo postao javnom tajnom zbog čega je došlo do masovnih protesta, posebno među svećenstvom. Zbog protesta Hitler je zaustavio program eutanazije krajem augusta 1941. Obustava je bila samo formalnog tipa i neslužbeno se program i dalje provodio do kraja rata, ali se obavljao uz više tajnosti. Uz djecu i odrasle s poteškoćama masovno su se počeli kasnije ubijati Židovi, Romi i druge nepodobne osobe.

Razlika u ubistvima ove kategorije ljudi s nekim zdravstvenim poteškoćama na okupiranom području je bila u tome što su ubistva provodili pripadnici SS-a i policije dok su u samoj Njemačkoj ubistva radili liječnici. Tamo su bolesnici ubijani u masovnim pucnjavama i mobilnim plinskim komorama. Osim toga na okupiranom teritoriju ovaj plan nije sadržavao ideološku komponentu stvaranja superiorne rase već samo ekonomsku, kako se riješiti onih koji opterećuju državni sustav. Ujedno su tako ispražnjene ustanove korištene kao kasarne, bolnice za njemačku vojsku, skladišta za municiju, a nekada i kao i mjesta službenog ubijanja. Program je bio generalna proba za još masovniju genocidnu politiku koja je obuhvatila Židove i Rome, ali i druge.

Posljednje eutanazirano dijete bio je Richard Jenne u Kauferenu u Bavarskoj, u gradu kojega su okupirale američke trupe i to tri sedmice nakon što je grad došao pod američku kontrolu. Ubistva su nastavili i nakon poraza, a u tom su kratkom razdoblju ujedno uništili svu postojeću dokumentaciju. Na suđenju u Nürnbergu otkriveno je da su njemački i austrijski liječnici nastavili s ubijanjem pacijenata nakon 1941. te da je otprilike 275.000 do 300.000 ljudi ubijeno u programu” T4″ do kraja rata. Lični Hitlerov liječnik obješen je 2. juna 1948.

Ovaj dio ljudske povijesti samo potvrđuje izreku Arthura Schopenhauera koja kaže da je “Čovjek u biti strašna i divlja životinja…”

Izvor: Povijest.hr