Autor je šef Katedre za političke nauke i međunarodne odnose na Fakultetu za ekonomiju i administrativne nauke Univerziteta Mardin Artuklu

Bliskoistočne države počele su davati signale radikalnih promjena u smjeru svoje vanjske politike, što je postala tradicija koja se slijedila dugi niz godina. Zaljevsko-izraelsko zbližavanje, tendencije Turske i Egipta za odmrzavanjem odnosa, obostrana želja Turske i Izraela za jačanjem njihovih diplomatskih odnosa i napori Iraka, Jordana i Egipta da formiraju alternativni arapski blok mogu se smatrati najvažnijim primjerima pokušaja zemalja regiona da preformulišu svoju vanjsku politiku.

Ovi topli signali poslani Iranu imaju veze i sa iranskom unutrašnjom politikom. “Jastrebovi” na vlasti u iranskoj politici umjesto aktuelnih umjerenih kadrova na predstojećim iranskim izborima poslužili bi pojačavanju međusobnih vojnih prijetnji i produbljivanju sigurnosne dileme Saudijaca. Stoga Rijad želi smanjiti tenzije i oslabiti ruku "jastrebovog" krila u iranskoj unutrašnjoj politici slanjem toplih poruka Teheranu.

Dok su se ove važne promjene događale u vanjskoj politici konkurentskih zemalja u regionu, najvažniji razvoj događaja nesumnjivo su bili znakovi omekšavanja odnosa između Irana i Saudijske Arabije, "egzistencijalnih neprijatelja" regije. Već neko vrijeme postoje curenja informacija o tajnim pregovorima u Bagdadu. Međutim, nedavne izjave saudijskog prestolonasljednika Mohammeda bin Salmana da je Iran susjedna zemlja, da je Saudijska Arabija težila uspostavljanju dobrih i uglednih odnosa s Iranom i željela je "prosperitetni Iran i zajedničke interese" smatraju se važnim znakom da su značajne promjene u regionu vrlo moguće. Repozicioniranje vanjske politike zamalja u regionu, a posebno Saudijske Arabije je usko povezano s važnim aktuelnim regionalnim i globalnim zbivanjima.

Dinamika vanjske politike Saudijske Arabije tokom Arapskog proljeća

Proces Arapskog proljeća, započet nakon invazije na Irak 2003. i događaja u 2010. godini, rezultirao je slabljenjem važnih država u regionu kao što su Irak, Egipat i Sirija, kao i njihovim uklanjanjem iz jednačine regionalnih snaga. Ova radikalna promjena u regionalnoj ravnoteži moći dovela je do dva velika događaja: jačanja nearapskih zemalja poput Turske i Irana u bliskoistočnoj i arapskoj politici i stvaranja jaza u moći na Levantu, Crvenom moru, Južnoj Arabiji i zaljevskom regionu, sa slabljenjem tri najmoćnije države arapskog svijeta.

Kroz ovaj proces arapski blok, koji je Saudijska Arabija pokušala stvoriti priklanjajući se Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), okrenuo se ambicioznim i avanturističkim politikama kako bi obje države proširile svoj regionalni uticaj (kako bi spriječile gore spomenute razlike u moći suparničkih sila) te kako bi ograničile uticaj nearapskih zemalja poput Turske i Irana na bliskoistočnu i arapsku politiku. Vojna intervencija u Bahreinu; planiranje i podržavanje puča protiv Mohameda Morsija u Egiptu 2013. godine; vojna intervencija u Jemenu; prisiljavanje libanskog premijera Saada Haririja da podnese ostavku držeći ga kao taoca, kao i pokušaji (re)dizajniranja libanske unutrašnje politike; podrška pučističkom generalu Khalifi Haftaru u Libiji; blokada Katara; napori za uspostavljanje prosaudijskog opozicionog bloka u Siriji; i, nedavno, posljedica toga prošlog mjeseca bio je pokušaj puča u Jordanu.

Međutim, uprkos svim diplomatskim, vojnim i ekonomskim naporima Saudijaca, ove ambiciozne i avanturističke politike nisu doprinijele nacionalnim interesima njihove zemlje i nisu uspjele balansirati Iran ili Tursku ni u jednom od gore spomenutih regiona. Prošla decenija pokazala je da iako je Saudijska Arabija ekonomski gigant, u vojnom kontekstu je patuljak, a Saudijci nemaju šanse za uspjeh u regionalnoj krizi gdje rješenje ovisi o jakom vojnom kapacitetu.

Tople poruke upućene Iranu u saudijskoj vanjskoj politici nedavno pokazuju da ovaj neuspjeh sada priznaju i najviši nivoi vlade. Zapravo su mladi i neiskusni kadrovi koji su vladali zemljom i čije su ambicije premašivale iskustva okrećući se ambicioznim i avanturističkim politikama, koje daleko premašuju vojne i industrijske kapacitete zemlje, oslabili su i iscrpili Saudijsku Arabiju u svim aspektima. Dok se vojna intervencija u Jemenu provlačila kroz ekonomske i vojne resurse zemlje, ubistvo Jamala Khashoggija uvelike je narušilo imidž zemlje u islamskom svijetu, kao i na Zapadu. Saudijska Arabija okrenula je leđa palestinskom pitanju podržavajući “dogovor stoljeća”, a vođenje politike približavanja Izraelu rezultiralo je time da je država izgubila diskurzivnu nadmoć nad islamskim svijetom koji je uspostavila zahvaljujući svojoj pionirskoj ulozi u rješavanju palestinskog pitanja proteklih godina.

Faktori koji prisiljavaju Mohammeda bin Salmana da se približi Iranu

Mladi kadrovi koji danas vladaju Saudijskom Arabijom planiraju velike transformacije u zemlji. Oslobađanje zemlje od ovisnosti o novcu od nafte i izgradnja snažnih ekonomskih kapaciteta ključni su za ove planove. Čini se malo vjerovatnim da će saudijska administracija, koja se oko sebe bori sa nestabilnostima i građanskim ratovima, i koja neprestano troši na odbranu kako bi balansirala veliku regionalnu silu poput Irana, moći ostvariti očekivanu ekonomsku transformaciju u ovom okruženju. Iz tog razloga, Rijadu je prijeko potreban regionalni mir kako bi bar ispunio svoje ekonomske prioritete.

Proces omekšavanja odnosa započet s Iranom ima za cilj ublažavanje visokih tenzija na vojnom polju i privlačenje više investicija u zemlju, kao i usmjeravanje resursa zemlje u područja koja su produktivnija od odbrane. U ovom trenutku slučaj Jemena je od ključne važnosti. Saudijci se žele što prije izvući iz ove besmislene avanture koja troši njihove resurse. S obzirom na trenutnu sigurnosnu klimu, nije moguće da očekuju ulaganja kojima se nadaju, a ekonomski oporavak u velikoj mjeri ovisi o stranim ulaganjima i finansiranju. Ukratko, sve dok traje rat u Jemenu, ekonomski oporavak u zemlji ne čini se vjerovatnim.

Ovaj proces omekšavanja odnosa usko je povezan i sa saudijskom unutrašnjom politikom. Prestolonasljednik Mohammed bin Salman, koji je faktički vladar države, s jedne strane mora uložiti napore da neutralizuje svoje rivale u kući Sauda, a s druge strane se mora nositi s protivljenjem selefijske uleme, najvećeg partnera ustanove, u pogledu njihovih projekata na “modernizaciji” zemlje. Poznata je činjenica da ova opozicija ima značajan uticaj na saudijsko društvo i politički sistem. Smanjivanje tenzija s Iranom služilo bi smanjenju percepcije prijetnje među saudijskom javnošću i oslabilo ruku jastrebovog krila predvođenog Ulemom.

Ovi topli signali poslani Iranu imaju veze i sa iranskom unutrašnjom politikom. "Jastrebovi" na vlasti u iranskoj politici umjesto trenutnih umjerenih kadrova na predstojećim iranskim izborima poslužili bi pojačavanju međusobnih vojnih prijetnji i produbljivanju sigurnosne dileme Saudijaca. Stoga Rijad želi smanjiti tenzije i oslabiti ruku jastrebovog krila u iranskoj unutrašnjoj politici slanjem toplih poruka Teheranu.

Pored gore spomenutih promjena u regionalnoj političkoj klimi, nedavne promjene u globalnoj politici također prisiljavaju Rijad da preusmjeri svoju vanjsku politiku. Najznačajniji razvoj na globalnom nivou su velike promjene u bliskoistočnoj politici SAD-a kada je Joe Biden preuzeo dužnost predsjednika. Objavljujući izvještaj o smrti Khashoggija, obustavljajući vojnu podršku pruženu Saudijcima u ratu u Jemenu, počinjući potpuno povlačenje iz Afganistana i, što je najvažnije, američka spremnost da se vrate nuklearnom sporazumu s Iranom izazivaju zabrinutost kod Saudijaca. Administracija Rijada, koja se (prije Bidena) oslanjala na vojne, ekonomske i diplomatske kapacitete Izraela protiv Irana, morala je revidirati svoju politiku tako da je aktuelni američki predsjednik imao hladniji stav prema Izraelu u odnosu na Trumpa.

Mogli bismo reći da se "Obamin sindrom", koji je korišten za izražavanje vanjske politike SAD-a prema Bliskom Istoku za vrijeme Obaminog mandata, ponovno pojavio u Rijadu dolaskom Bidena na dužnost. Dok je određivao američku vanjsku politiku prema regiji, Obama je imao pristup koji nije puno uzimao u obzir sigurnosnu osjetljivost Rijada. Obamino povlačenje američkih trupa iz Iraka, uprkos svim prigovorima Rijada, i izbjegavanje vojne intervencije protiv Assadovog režima, nuklearni sporazum koji je potpisao s Iranom i njegova politika nevoljke podrške ratu u Jemenu rezultat su ovog pristupa. Tada je Obamino zanemarivanje sigurnosne osjetljivosti Saudijaca izazvalo zabrinutost u Rijadu da će SAD ostaviti regiju izloženu iranskom uticaju. Kad razmotrimo Bidenovu politiku prema regiji, mogli bismo reći da slijedi politiku sličnu Obaminoj. To je zato što je inicijativama koje je poduzeo u vanjskoj politici u prvih sto dana Biden pokazao da mu nije stalo do sigurnosne osjetljivosti Saudijaca u odnosu na Jemen ili Iran.

Kada posmatramo saudijsku vanjsku politiku u posljednjih pet godina, uočavamo krajnje različite pomake koji su međusobno nekompatibilni. Kada je Mohammed bin Salman 2015. godine preuzeo dužnost saudijskog ministra obrane u dobi od 29 godina, saudijska vanjska i sigurnosna politika usredotočila se na uspostavljanje sunitsko-arapskog konsenzusa za balansiranje Irana. Najvažniji cilj saudijske vanjske politike u ovom periodu bio je stvaranje jakih vojnih koalicija i balansiranje Irana pridruživanjem vojnim kapacitetima sunitskih i arapskih zemalja pod imenima kao što su “Snaga poluostvrskog štita”, “Armija islama” i “Arapski NATO”. Međutim, Saudijci su 2020. napustili svoju politiku balansiranja Irana oslanjajući se na vojni kapacitet sunitskih i arapskih zemalja, a opet su se okrenuli potpuno suprotnoj politici za balansiranje Irana; zbližavanju s Izraelom. Sada je 2021. godina, a administracija Rijada kaže da je Iran “... susjedna zemlja, s kojom svi težimo uspostavljanju dobrih i istaknutih” i “želimo prosperitetni Iran i zajedničke interese. ”

Svakako možemo reći da su brige Rijada u pogledu sigurnosti svakim danom sve dublje. Pored toga, na dnevnom redu su neposredni sigurnosni problemi zemlje, umjesto dugoročnih interesa. Hitnost neposrednih sigurnosnih potreba zemlje takođe otežava fokusiranje na dugoročne interese. Zbog promjena koje se u posljednje vrijeme događaju i na unutrašnjim bilansima, mogli bismo reći da su procesi donošenja vanjske politike u Rijadu u haosu. U suprotnom, ne bi bilo moguće objasniti tako duboko ukorijenjene vanjskopolitičke orijentacije koje su se međusobno sukobljavale u posljednjih pet godina.

 

Tekst je za Anadolu Agency s turskog na engleski jezik preveo Can Atalay