Društvo | 03.10.2021.

Zapisi iz Krajine

Tajna kruške kolatuše: Stari grad Todorovo između Cazina i Velike Kladuše

Ovdje je, među zidinama ove kule, Huska poderao pismo koje su mu uputili muslimanski autonomaši tražeći i od njega da svojom milicijom pristupi u SS diviziju i da pošalje svojih 3.000 vojnika na obuku u Francusku te im poručio da idu u neku stvar.

IZET PERVIZ

Ovdje, u podnožju todorovskih zidina, rasla je nekada, beharala i kitila se plodovima kruška dinjača. Oko nje okupljalo se na boj. Kad bi s cazinskih kula opalio top, silna bi se vojska sjatila ovdje i bajraktari bi oko kruške poboli zastave. Bez obzira na to da li sultan pozivao u nove pohode, da li nastala kakva kavga na kršćanskoj Krajini, ili se bunilo protiv sultana, protiv korumpiranih vezira koje je slao kao namjesnike na Bosnu, ili pak protiv samih kapetana u Bihaću, danima bi od Peći, od Šturlića, od Tršca, od Mutnika i Radetine i Cazina, od Vrnograča i od Podzvizda, od Velike i od Male Kladuše, od Bužima i od Čavnika, od Krupe i od Jezerskog, od Ostrošca i Bile Stine, s Izačića i Topličkog Turnja, od Brekovice i od Graca, sa Sokoca i iz Bihaća tekle prave rijeke konjanika i pješaka, cijela se Krajina cazinska slijevaše pod Todorovom.

Sve bi ličilo na kakav vašar. Sa svih strana romorili su glasovi hiljade razgovora vođenih među prijateljima koji se dugo ovakvim poslom ne sretoše pa im sada milo što opet vide jedni druge horne i spremne da se za istinu i vjeru, i za din i nam i glava vlastita položi. Blejali bi janjci s kojima bi se vojnici natezali, vodeći ih dolje, u grmlje, otkud bi se vraćali s ražnjima na ramenima, a na njima bjelasaju se oderana ovčija tijela po kojima su najvještiji utrljavali sol i onda ih polagali na rašlje pored bezbrojnih vatrišta oko kojih se sjedilo i čibučilo, vodili se ozbiljni razgovori, prepričavale se zgode i nezgode iz prethodnih pohoda i pričalo o onima koji se iz njih ne vratiše. Ili se jednostavno zavodila pjesma, ispočetka plaha i vesela, a kako je vrijeme odmicalo, sve sjetnija i tužna kao da su došli na dženazu, a ne da ih postroje, pobroje i bace u novi rat.

RIZE LJUBAVI

Dolje od potoka obavezno bi se zametnula obdulja, pa bi se najhitriji, izuvši se i batrgajući bosim tabanima, spuštali u podnožje i odozdo se trčalo, svom snagom, za košulju, za gunj, za nož, za sablju, za prestiž i za čast. Gore, na golom zaravanku, po kojem se danas prosulo mezarje kojim dominiraju stari vitki ili razdebljali nišani, bacalo bi se kamena s ramena i ojkalo, a odmah u produžetku natezao se konopac među četama, i nešto dalje satima bi se preznojeni hrvači hvatali za pojaseve i stenjali u nastojanju da jedan drugog poravne po zemlji, a ponekad bi tu bilo ocrtano kevalište, s rupama i amblezom, ili bi se onako, iz dosade, sjećajući se dječačkih dana, zaigralo klisa.

A kada bi se sva ona sila vojske izlila niz put prema Vejincu i dalje prema Kladuši, ili ka Vrnograču, ili preko Mrcelja spram Bužima, ili na Skokove pravac Cazina, i kada bi prvi akšam sakrio ljude u njihove vlastite sjene, prikradale su se ovamo, do kruške kolatuše djevojke, tajno zaljubljene u nekog od onih koji odoše u rat, ili pak vjerene i begenisane, a i one koje se udadoše nedavno, pa bi po kruški vezivale trake iscijepane iz svojih mahrama i verale se po njenom stablu i po krošnji, takmičeći se koja će rizu svoju svezati na višu granu, jer jedino se tako mjerila ljubav. Ove su trake garantirale da će se dragi vratiti iz vojne. One čiji bi se dragani zaista i vratili vjerovale su i dalje u ovo predanje i opet bi došle, a one koje svoga dragoga ne bi dočekale nikada više ne bi dolazile ovamo, ali o tome ne bi progovarale ni riječi, već patnju svoju nosaše u sebi. One su se gradile kako je sve uredu i samo bi sa sjetnim smiješkom na usnama bacile žalovit pogled prema djevojkama koje sijeku svoje mahrame i pripremaju se da se navečer popnu do kruške. Bilo im je teško. Ali nikada ne bi rekle ostalima kako je to vjerovanje samo šarena laža i varka i kako su dokaz tome one same i ta bol u njima što ih rasteže na sve strane. Gledale su sad na svoje vršnjakinje kao na kakvu djecu kojima će život sam razotkriti svoje mračne ponore, pa zašto onda one da ih u tome požuruju i bojale su se da bi, samo ako bi izrekle ono što je u njima, mogle nešto pokvariti u redovnom rasporedu stvari i pojmova koji se smjenjivaše oko njih i oko njihovog čemernog života.

Niko se tih dana ne bi sjetio Todora. A po njemu ovo mjesto dobi ime i ostade kroz stoljeća i ispra se kroz zaborav a da nikada nikome ne pade na pamet da ga mijenja. Kazuju da se ova utvrda zvala Novigrad prije nego će se na historijskoj pozornici, ovdje pred vratima ovog grada, s isukanom sabljom pojaviti on – Todor. Pored ovog Novigrada bio je još jedan, negdje između Bužima i Vrnograča, a spominje se u starim dokumentima pod imenom Novigrad kod Kostajnice. Po svoj prilici da se nalazio u današnjoj Varoškoj Rijeci, a možda čak i u Lubardi. Pleme novogradsko bilo je slobodno i samostalno i pod zaštitom knezova Babonića od Krupe. Pod gradom je, baš na mjestu na kojem će se kasnije pojaviti kruška kolatuša, bila varoš u kojoj su živjeli slobodni novigradski plemići. Onda, najednom, kako to često zna biti, zahuktala historijska matica izbacuje Ivana Karlovića i piše ga kao vlasnika Novigrada. Nakon njegove smrti, grad, kao i cijela njegova imovina prelazi u ruke Zrinskima, jer Karlović nije imao poroda pa je sve svoje imanje ostavio njima, šurama svojim. Netom nakon toga ban Nikola Zrinski postavi u Novigrad svog kaštelana. Historija bilježi dvojicu: 1543. godine Mihajla Budišića od Hotuče, a 1549. godine Mihajla Deli Todora, koji još tada bijaše vitez na glasu.

I tako, probijajući se kroz gusto historijsko tkivo, dolazimo do izvještaja od 6. juna godine 1560. Navali tog dana na Novigrad 6.000 janjičara. Cijelo se ovo brdo zacrveni od njihovih odora, zašaraše kao makovi u pšeničištu, a zemlja se protrese od urlika i bijesa kojim nahrtaše na zidine grada. Hrabra gradska posada pod komandom njihovog kaštelana Mihajla Deli Todora izdrža prvi napad, a činilo se da neće i da će se u janjičarskom naletu skruniti svi zidovi i palanka i kula i kamen po kamen se skotrljati u Vejinac, u Puriće, u Mrcelje. Povlačeći se pod pljuskom vrelog katrana, koji branioci slijevaše s branika, janjičari, bijesni, zapališe cijelu varoš i pohvataše sve okolno stanovništvo, okovaše ga i otpremiše u roblje. Sutradan se spremiše na novi juriš i cijelo popodne udaraše topovima. Osokoljeni jučerašnjom pobjedom i bodreni hrabrošću njihovog kaštelana, branitelji ih čekaše s manje strepnje i sigurni u vlastitu pobjedu, ali izdade ih sudbina. Kažu da se baš u tom času, dok su branioci čvrsto stajali uz bedeme, a Todor išao od jednog do drugog i stezao mu mišku u znak podrške i ohrabrenja, upali barut u magacinu i strašna eksplozija protrese sve zidove i kule. Za njom suknu plamen i stravični krici sažeženih ljudi. Izgori 300 duša. Među njima bijaše i Mihajlo Deli Todor i njegova djeca i žena mu Jerolima.

Od tog dana grad prozvaše po njegovom kaštelanu. U početku se zvao Novo Todorovo, a poslije, kada prođe vrijeme, pa mu ovo “novo” više ne pristajaše, ostade samo Todorovo. Kada ga Osmanlije sasvim zauzeše, iz poštovanja prema vitezu koji je neviđenom srčanošću branio svoj grad, zvaše ga i oni Todorovo i ostade mu tako ime do današnjih dana, mada se odavno zatrnu priča o hrabrom kaštelanu Mihajlu Deli Todoru.

POSLJEDNJI KAŠTELAN

Posljednji je na Todorovu stolovao Huska Miljković. Znao je prevejani Huska, kojem niko, ni prijatelji ni neprijatelji, nije mogao odrediti ni ideološku crtu a kamoli misao, da ovo mjesto i dalje, mada je vrijeme odnijelo sve sa sobom, pa i čuvenu krušku kolatušu, ima magičnu moć nad Krajišnicima. Iako je još Omer-paša Latas, kako se nekada pričalo, dao da se kruška sasiječe, čuvši da je to isto kao da si Krajišniku ruku iščupao, znao je Huska da ona i dalje živi u predanju, u priči, u krajiškom bilu, pa stoga odluči da ovdje, u zidinama starog grada, postavi svoj štab i da odavde komanduje svojom vojskom od 3.000 ljudi i da, poput kakvog srednjovjekovnog plemića, vlada odavde cijelom Cazinskom krajinom. Onu godinu, pretposljednju ratnu, koliko je postojala Huskina milicija, Huska je bio pravi gospodar na Krajini i niko, ni Švabo, ni Italijan, ni ustaša, ni četnik, ni njegovi bivši saborci partizani, ama niko nije mogao proći ovuda bez njegove dozvole.

Namjerno je, vele, pustio da narod raznosi sve priče o Todorovu i kruški oko koje je nekada Krajišnik pobadao ratne bajrake. Nema sumnje da ih je i sam podsticao i da se samo dvosmisleno smješkao kada bi do njega došla pripovijest kako snagu svoju crpi baš s ovog mjesta i da mu obnoć dolaze na sijelo Mujo i Halil Hrnjica, Osman-aga Beširević, Hasan-aga Pećki, Alija Kedić, Hasan Salkić i Hadži Ibrahim Međenlija i da niko od njih nije mrtav i samo se čeka noć u kojoj će kruška nanovo iznići iz zemlje i raširiti krošnju i do zore pustiti i cvijet i plod i dozreti, i svi oni krajiški junaci podavljeni u vremenu izronit će s mjesta gdje noć prelazi u dan i jurnuti da u odlučujućem jurišu zauvijek sasijeku glave svih dušmana nad Bosnom.

Tako mu je bila draga i druga priča, ona što je pripovijedala kako je kruška nadživjela Latasa i da je bila ovdje sve dok nisu došli Austrijanci, te da su je oni posjekli, jer nigdje im u Bosni za okupacijskog pohoda ne izginu više vojnika nego ovdje, u gudurama pećkim, podno Todorova, gdje se povukoše posljednje bundžije i boriše se do posljednjeg daha, žilavo i bespoštedno. A opet, govorahu treći, da ju niko nije posjekao, nego da se nakon austrijske okupacije, istog onog dana kada se i posljednji bosanski ustanik predade i tako se zatrnu otpor, sama od sebe počela sušiti i da otad nije dala ploda, ni pustila lista, a kora joj se guliše kao u šugava psa, sve dok sasvim ne istruhnu i izgubi joj se svaki trag. Ostade od nje samo priča puna fantazije: da su neki od Todorovljana, vraćajući se kasno sa sijela, vidjeli kako baš na mjestu gdje je nekada stajala kruška sija svjetlost. A gdje sija svjetlost, sija i zlato, jer su bogati Beširevići, još kada ih je povelo u izgnanstvo baš ovdje, pod ovu kolatušu, zakopali punu seharu zlata, pa su mnogi dolazili krišom i kopali, ali ga ne nađoše. Tu pomamu za zlatom i priču o svjetlosti koja sija na ovom mjestu prekinu imam džamije u tvrđavi kada naloži da se tačno na to mjesto položi kamen-mejtaš na kojeg će se položiti tijelo umrlog, mejit, dok mu se dženaza klanja.

POSLJEDNJA FOTOGRAFIJA

Ovdje je, među zidinama ove kule, Huska poderao pismo koje su mu uputili muslimanski autonomaši tražeći i od njega da svojom milicijom pristupi u SS diviziju i da pošalje svojih 3.000 vojnika na obuku u Francusku te im poručio da idu u neku stvar. Ovdje je i okončao svoje jednogodišnje vladanje sarađujući sa svakim, ali ne idući u boj ni s kim i ni za čiji račun osim svog, te potpisao da se potčinjava partizanima, a Tito mu daje čin pukovnika i komandu nad cijelom divizijom i da njegovi vojnici mogu nositi fes i na njemu, jednu ispod druge, crvenu petokraku i mjesec i zvijezdu. Poznata fotografija na kojoj Huska, gologlav, s razdrljenim cokulama, s rukama zaturenim duboko u džepove, korača ispred nekolicine svojih vojnika i partizanskog izaslanstva nastala je baš ovdje, pred ulazom u todorovsku utvrdu.

Iz te slike zakoračio je Huska ravno u smrt. Nekoliko dana nakon što je škljocnuo fotografski aparat pred zidinama Todorova, ubijen je od nekadašnjih saboraca, dvjestotinjak metara od svoje kuće pred Kladušom, pored mlina, sleđa. Otišao je, vele, kući samo da preuzme novu presvlaku i sve one stvari koje će mu trebati među partizanima u šumi, daleko od kuće, i da prespava u krevetu, jer Bog sami zna kada će mu se ponovo pružiti takva prilika. O tome da je imao namjeru odmah se vratiti ovamo, u svoj dvorac, najslikovitije govore čizme, pješadinke, germanke originalne, koje je dobio od jednog njemačkog oficira i koje je obuvao samo kada bi išao daleko. A po tome je bio poznat. Niko s njim nije mogao hodati. Imao je neviđen kuvet u nogama. Kažu da bi u ponoć krenuo s Todorova, a u praskozorje budio bi horozove po Slunju.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

(Ne)namjerne greške u sarajevskim podacima za turiste

Poslušajte ezan za jaciju Alija Erbasa s munare Begove džamije

Najveće borbe u Ukrajini vode se danas u nekadašnjoj Slavenosrbiji i Novoj Srbiji

Oronuli napušteni vojni hangar pretvoren u muzej automobila