Maj je mjesec 1995. godine. Jaki napadi na slobodnu brčansku teritoriju primorali su Drugi korpus Armije RBiH da onamo prebaci jače snage. Tih je dana rat, uprkos kišnom ružnom vremenu, bjesnio punom snagom. Svaki dan bilo je nekih uzbuna – ili smo mi “čačkali” njih, ili su oni “čačkali” nas. U suštini, nisam imao dojam da iko želi poduzeti nešto ozbiljnije, ali se stalno udaralo i cijevi se skoro nisu stizale pošteno niti ohladiti. U bazi stara atmosfera, vrijeme se krati kartama ili televizijom, svuda po hodniku suše se povješani dijelovi odjeće.  Ko je preumoran, taj spava i prikuplja snagu za nove bitke, a monotoniju prekine samo onaj naš “Gajgerov brojač̌” kad zakrči.

Tako je bilo i tog dana, telefon je neprekidno krčao i donosio vijesti da se puca po cijeloj dužini naše linije odbrane. Iz svega je bilo potpuno jasno da danas oni “čačkaju” nas. Nekoliko puta nije bilo pokreta, ali nekako baš pred podne došao nam je signal da pođemo.

Ustaljenom rutinom odlazimo po naoružanje, sjedamo u vozila i krećemo prema Fazaneriji, na dio linije poznat pod nadimkom “duga njiva”.

Dan je bio više nego užasan, padala je ona sitna posavska kiša, koja ti u glavi stvara osjećaj da te bodu ledene igle, koja namače odjeću, a da zlo bude veće, padala je cijelu noć i dan i sve okolo pretvorila u vodu od koje je nastalo takvo blato da su nam noge ili propadale do gležnjeva ili se za obuću lijepilo tako da smo jedva vukli noge.

Na jednom smo se križanju razdvojili jer je bilo vise pravaca iz kojih su četnici mogli prići sa svojim tenkovima pa smo ih htjeli sve pokriti. A bilo je jasno da četnici samo “čačkaju mečku”. Uostalom, na cijeloj našoj liniji bili su prekaljeni borci koji su tu od samog početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bili su kadri sami zaustaviti četnike, ali, eto, mi smo trebali kao podrška, da ljudi znaju da smo i mi tu, da nisu sami. A i za svaki slučaj, jer vrag ne spava, nikad ne znaš̌ u kojem će smjeru krenuti borba i kako se može završiti.

Nakon razdvajanja, ostao sam s Ahmedom i Almirom. Imali smo jednu osu i moj RPG 7. Ahmed je među nama bio najstariji, pa je spontano krenuo prvi, iako to nije bilo bitno. Za njim smo svi pošli prema prvom našem bunkeru, smještenom baš uz samu staru makadamsku cestu koja je vodila prema selu i odakle su se nazirali zidovi i krovovi kuća.

Do bunkera smo morali stići cestom, ali to je bilo dobro jer nije bilo blata. A mogli smo ići i preko livade, po blatu, a isto tako po čistini.

Kada smo prišli bliže našem bunkeru, uletjeli smo u puškaranje i rafalanje koje nas je prizemljilo. Pobacali smo se jer su meci zviždali na sve strane, a najviše ih je završavalo na samoj cesti. Zalegavši, završio sam u nekom niskom šiblju i travi.

Podigao sam pogled i vidio Ahmeda kako uskače u bunker. Nekom čudnom snagom udahnem i skočim zgrabivši pušku i RPG. Preletio sam cestu i dio do rova, čini mi se, u tri koraka. Meci su zujali sa svih strana.

U bunkeru smo zatekli tri momka. Alena, koji je sjedio za protuavionskim topom i pomalo puckarao na četnike; Sifeta, koji je neprekidno pričao i zbijao šale, i Suada zvanog Cigo. Kada smo se malo pribrali, Cigo nam je objasnio gdje je problem i pokazao nam pravac iz kojeg je moguć tenkovski napad na njihov dio linije. Pokazao nam je na put kojim smo bili prišli liniji odbrane, a koji je motao i u krivini nestajao iza šume. Na nekih 150 metara desno od našeg bunkera nalazio se ukopan ruski bestrzajni top tipa SPG 9. On je bio glavna okosnica odbrane od njihovog eventualnog napada oklopom.

Brzo smo se dogovorili šta ćemo. Ja sam dobio zadatak da sa Sifetom odem do topa, da izvidim kako je postavljen i trebamo li se negdje drugdje rasporediti da bi se što bolje pokrio teren s protuoklopnim oružjem.

Ne gubeći vrijeme, uputio sam se sa Sifetom prokopanom tranšejom gazeći kroz blato i vodu, a usput osmatrajući teren i pamteći podobna mjesta za postavljanje čeke. Dok smo išli, nekoliko smo puta morali zastajati i zaklanjati se zbog granata koje su padale u blizini, a i zbog puškaranja, jer je na tom dijelu između naših i četničkih bunkera udaljenost bila između 50 i 100 metara. Meci su udarali u grudobran. Kiša ga je bila toliko raskvasila da više uopće nije predstavljao zaklon. Više je ličio na tek izbacanu zemlju koja se natopljena kišom pretvorila u blato.

Usput sam sretao ljude koji su me pozdravljali, a na licima im se, kada primijete da je došlo pojačanje, vidjelo olakšanje. Znali smo to jer smo bezbroj puta bili u takvoj situaciji.

Ubrzo smo stigli do bunkera s posadom bestrzajnog topa. SPG je, u biti, dobar top ruske proizvodnja, ali opaljenje je na struju pa, ako je on vlažan, ako su rakete ili ne daj Bože punjenja vlažna, sve postaje obična metalna cjevčuga od koje nema nikakve koristi. Ovi su momci to dobro znali. Među njima je vladalo dobro raspoloženje. Čim sam stigao, odmah su me ponudili da se malo ugrijem, a pala je i neka šala na račun mojih mokrih nogu. Nakon nekoliko riječi, jedan od njih mi je rekao da su četnici iza šume, da imaju dva tenka i jedan transporter. Pitao me je koliko nas je došlo, a ja sam odgovorio “dovoljno”, da ga, mislim se, ne obeshrabrim.

Onaj isti visoki momak nabrzinu mi je objasnio da su oni spremni, da čekaju, ali ne bi bilo loše da imamo još̌ protuoklopa. Bio je upravu, cijevi nikad previše, pa sam se odmah okrenuo i pošao do bunkera u kojem su moji ostali da ih dovedem. A i moj RPG je ondje ostao pa sam išao i po njega. Put natrag bio je isti kao i dotamo – red granata, red pucanja – ali sam na jednom mjestu izgubio živce i počeo vraćati vatru.

Ubrzo sam bio u bunkeru i objašnjavao stanje na terenu. Rekao sam im da trebamo poći da zauzmemo mjesta. Tenkovi su bili upaljeni, rondali su još dok sam bio kod topa. Nije bilo vremena za gubljenje.

Nisam im stigao sve ni ispričati kad se iz motorole, koja je bila kod Cige, začulo: “Transporter je krenuo.” Odmah je uslijedio jak tresak. Top je opalio, a na samom izlazu iz šume digao se oblak gustog dima. Svi smo stajali kao ukopani, niko nije disao sve dok nismo čuli ciku i vrisku iz smjeru bunkera s topom. Opet se javila motorola: “Transporter je dobio.” A onda nekoliko minuta šutnje.

Našu šutnju razbio je glas iz motorole: “Tenkovi se vraćaju, mi gađamo transporter.” A onda se ponovo čula jaka detonacija iz njihovog smjera. Cigo je zgrabio RPG i viknuo: “Idemo, to su tenkovi!”

Trčeći kroz tranšeju isturio sam glavu i vidio da iz smjera onih kuća idu dva tenka s dosta pješadije. Ondje, u dva rova, bilo je samo šest naših momaka.

Proključala je posavska ravnica od pucnjave i detonacija. Stigli smo i rasporedili se po tranšeji baš u trenutku kad su četnici prilazili položajima. Jaka vatra Sifetovog mitraljeza pokosila ih je nekoliko, one koji su bili najbliži puteljku.

Tenk se kretao tačno prema nama. Cigo je preskočio preko međe i bacio se u šanac ispred nas. Ispalio je projektil iz RPG-a pogađajući jasen pokraj tenka. Tenk je naglo smotao udesno i preko šanca krenuo pravo prema rovu u kojem je bila posada sa SPG-om. Trenutak poslije uslijedili su jak blijesak i detonacija, potom škripa metala pa još jedna detonacija. Pogodak je bio direktan, tenk se svalio na bok. Četnici koji su krenuli preko šanca zaustavili su se, a onda počeli bježati prema drugom tenku. On je iz šumice tek bio krenuo prema nama.

Ponovo je projektil iz bestrzajnog topa pogodio kuću pored samog tenka. Oblak dima izvio se u nebo i tenk, uz jak gas i brujanje motora, krenu brzo nazad. Opet je sasulo s naše strane po četnicima koji su se izvlačili kroz visoku šašu i bježali prema kućama iza kojih su tražili zaštitu.

Na naše položaje doletjelo je još nekoliko projektila, a onda je sve stalo. Udahnuo sam i naslonio se na zid tranšeje. Kiša nije prestajala. Čuo sam zvižduk i vidio Cigu kako maše rukom. Nekoliko momaka pretrčalo je preko šanca noseći osamdesetčetvorku i zarobljene puške. Cigo je sav zadihan uskočio u rov: “Hej, trebalo bi izvući ove mrtve četnike, trebat će nam za razmjenu.”

Taj smo dan izvukli dvanaest mrtvih agresorskih vojnika. Samo dvojica od njih bili su iz Brčkog. Svi ostali, njih deset, bili su iz Srbije.

Izgubili smo dva dobra borca – Admira Atića i Alena Spahića, šehide naše, ako Bog da.

Sunce je polahko zalazilo. Prošao je još jedan ratni dan u Posavini. Sjedili smo u krugu pored vatre, svako sa svojim mislima. Znali smo svi da nas čeka još mnogo ovakvih i gorih dana. Znali smo i to da ćemo jedan po jedan odlaziti, sve smo znali, ali smo samo šutjeli.