Svojim dairama dičilo se Sarajevo

Ovdje vrijeme stoji, razvodnjeno, kao gutljaj vode u skupljenom dlanu. Davni glasovi romore. U jedan mah govore svi oni koji su u stotinama godina prošli tijesnim sokacima između magaza i nakrivljenih dućanskih hrbata. Njište među njima teretne mazge, sapete teškim samarima, stiješnjene u začepljena grla skupljenih sokaka, ni okrenuti se ne mogu dok ih ne sabiju tu, u daire. Njihov strah, raščetvoren u prestravljenom njištanju, nagriza ljudske glasove i njine riječi, uvijek iste, omotane oko istog usuda, spresovane jednoličnim stoljećima. Reski udari kopita koja se kližu o izlizana tjemena kamenja utjeranog u kaldrmu naprosto ciče, iritantno, nabadajući na svoje oštrice minula stoljeća kao komadiće mesa u ražnjiće. U strehama skamuču grlice, izmiješane s golubovima koji vrebaju da ispadne kakav džak, da se prospe zob i zataji se među kamenjem u kaldrmi, valja je potražiti kada se završi istovar i sve se stiša, još ako mujezin s munare Baščaršijske džamije u međuvremenu pozove na namaz, pa svi pohrle na sedždu i ostave nepometene podove, eto ti prave golubije gozbe.

Uvijek se nađe takva mazga da neće u suru. Ona potvrđuje stoljetnu priču o tvrdoglavosti ovih nesretnih životinja koje se zarekoše da magarci neće biti, ali ne uspješe dobaciti do pravog, stasitog, ma i do običnog brdskog konja. Strahovit udar kopita o duvar protresa cijelu magazu, i dvije susjedne, za dlaku maši glavu šegrta nagnutog nad mazgin zadnji kraj u nastojanju da je oslobodi nemilosrdnih oputa što su joj se usjekle ispod repa, i bubnji svejednako u kamenu; sutradan toj mazgi sudit će nož, a u akšam već će visiti u sušari, tu, u komšiluku, u Kračulama, uredno složena u sudžuke koje će u ranu zimu u slast proždirati seljaci dok se budu vraćali praznih vreća iz kojih su prodali sav grah, bamiju, grašak, hmelj i proso, zalijevajući ih žitkom ovogodišnjom šljivovicom.

DOK BAZARDŽANI SVE PROTABIRE

Kada u smiraj jutra zgasnu pasvandžijski koraci i novi dan odredi škripa zahrđalih šarki na crnim, gvozdenim vratima magaza usađenih u Male daire, tad, sasvim tiho, u nekom napetom iščekivanju, zaromore glasovi od sebilja. To su prigušeni razgovori bunovnih bazardžana koji su raskrilili ćepenke na svojim dućanima pa podvili noge pod tur da u miru, prije nego što dođu šegrti i prije nego što se pojave prve mušterije, protabire čaršijske događaje, uz čibuk i razgovorušu, gustu da kocku šećera jedva zagnjuriš u nju; ta bi ti, jarane, i mrtvog iz mezara digla. Kazuju kako je jučer jedno dijete na Mošćanici palo u mlinski žlijeb i nasmrt stradalo, pa šute i prisjećaju se kako je i prije četiri, ili će biti pet godina, bilo isto tako da je jedno dijete palo u mlinski žlijeb, pa dok su došli do njega, ono već razbijeno svo i mrtvo. I šute, dugo i nespokojno, a onda jedan pita drugog da li je čuo da su jučer katili nekom jaramazu odsjekli ruku, tamo, na At Mejdanu, pa spominju nekakve ženske spletke i spuštaju glas da ga i sami jedva čuju. Iz tišine odjednom izranja rečenica: “Ko ubije drugog, znaj da će biti ubijen.” Isti glas nastavlja priču kako su onog Delikaliju Vinogorca, koji je u Visokom ubio trojicu zimija, a narod priča da se samo branio pa mu odobravali, zaptije prekjučer u praskozorje izveli iz Tabije i poveli u Trebinje, da mu se tamo sudi, jer, kažu, otud je rodom, ali ga dopremiše tek do Ivan-planine i tu ga zadaviše, a sve iz bojazni da ga narod ne bi oslobodio...

Prigušeni su ti razgovori kao da razgovordžije strahuju kako će, podignu li glas i za stepen, poremetiti neki kotač u vremenskom čekreku pa se današnji dan neće početi odmotavati natanane, po redu i propisu. Odjednom, među njihove riječi počinju se zabadati reski zveketi porculana koji vibrira na nestabilnoj bakrenoj podlozi. Tajanstveni su, za čas zamru, kao da su potonuli ispod razgovora koji i dalje jednako romori, a onda se ponovo jave, utišani, pa se jednomjerno pojačavaju u ritmu koraka kakvim korača neko ko svakog jutra prelazi isti put i ko ne želi prije vremena probuditi novi dan. U tom trenu samo benasti sin pasvandžije Habiba, čaršijska luda i ugursuz kojim šeher liječi svoje mahane, jer, priča se, a to zapisa i Mula Mustafa Bašeskija, da je bio sarač i da izuči za mujezina i imama i mlad, na očev ponos, postade veliki sofija, ali nenadano pobenavi i poče režati na hrišćane i uznemiravati ostali svijet, samo on, dakle, taj mladić, obuzet šejtanskim vesvetama, jer otac mu, pasvandžija Habib, poznat kao veliki izjelica i sa svoje snage u rukama, prijo, draga, preseli i ostavi ga samog, samo on, kažem ti, sklupčan u ćumurnjaku pod jednim od dućana, biva svjestan da se to ostarjeli kahvedžija, prisiljen raznijeti prve jutarnje kahve, bori s bakrenom tacnom na dlanu pretovarenom fildžanima i šećerlemama i rahatlokumom. Tako se, sporo i teško, budi Baščaršija, iščekujući da je sasvim prodrma udarac sa sahat-kule koji obilježava devetu uru od ponoći.

U taj čas, dok se nad krovovima još uvijek njišu zvonke krpe, prenoseći odjek crkvenih zvona sa zvonika u Pravoslavnoj čaršiji i sudarajući se s metalnim dobovanjem sa sahat-kule, niz Oprkanj se prospe dječački smijeh. Taj smijeh napokon nagovještava pravi početak novog dana. Iz njega izviru dječaci, jednaki do u tek iznikao brk, svi u istim čakširama, u jednakim ketenli-košuljama, s jednoličnim fermenima preko njih. Tabananje njihovih opanaka odjekuje uskim sokakom i istjerava usnule pse ispod dućana, nadiže golubove iznad streha i zaziva cijeli grad. Tu, na Malim dairama rastaju se, udarajući jedni drugima čvoke, i razilaze se, kud koji, svako na svoju stranu. Jedni trče niz kratki sokak koji izbija na Kazandžiluk i zamiču lijevo i desno, prate ih oštre pridike majstora koji ih ušutkuju, ili začandrka gromoglasno kakva tendžera za koju je neko od njih nesmotreno zakačio te je oborio na kaldrmu, a za njim psovka kazandžije i prijetnja, koja nikad neće biti ispunjena, da će ga za uho pa ga lično dovesti do njegovog majstora i naslađivati se dok mu ovaj bude udarao dvadeset po turu, jer njih su nekada, u onaj vakat, kada su oni šegrtovali, njihovi majstori držali u suri, šibom i kaišem, a danas je sve to razuzdano i na šta će ovaj dunjaluk izaći..., i tako, sve dok mu glas ne prekriju sitna kvrckanja kazandžijskih čekića koja drobe sve glasove nad dairama.

MEKTEB NAD DAIRAMA

Dječaci, te buduće kazandžije, sabljari, terezije, tabaci, fišekčije, aščije, berberi, češljari, kujundžije, balugdžije, čizmedžije, kazazi, sarači, bazerdžani, abadžije, nalčadžije, halači, bravari, halvadžije, atari, zildžije, kantardžije, samardžije, ibrikčije, kalajdžije, kasapi i još pedeset i četiri zanata mogao si izučiti u sarajevskim čaršijama – već su daleko. Svi su, pa i šegrti sabljara, koji trče čak do Ćumurija mosta, već u radnjama i prihvataju se prvih poslova, sasvim svjesni da oni svojom grajom pokreću dan i, da nije njih, do akšama bi se ispijala kahva i samo bi, potmulo i tiho, zveckale srebrne tacne na kojima se ljuljaju fildžani s očima punim kahvene pjene. Tako je svakog jutra otkako je tu, ispod Čekrekčijine džamije, u ibrikdžijskoj čaršiji izgrađen mekteb za šegrte. Nastava je počinjala u sabah, a završavala u devet sati, kada je otpočinjao svakodnevni život čaršije.

Alija Bejtić ovaj mekteb naziva prvom šegrtskom školom u Bosni. Od Hamdije Kreševljakovića saznajemo da je osnovan 1783. U knjizi Esnafi i obrti u starom Sarajevu on piše da se tu izučavala vjeronauka i arebica, a pojedini šegrti nastavili bi školovanje, te bi uspijevali da završe i medrese, pa bi postajali imami, mujezini i esnafske dovadžije. Od njega saznajemo još i to da je mekteb bio na spratu, iznad magaza, pa bi bilo dobro dodati da je svakog jutra, punih 129 godina, dječački smijeh koji bi budio usnulu čaršiju bivao najavljivan tutnjem stotina stopala koja poskakuju drvenim basamacima spuštajući se sa sprata na kaldrmu. Kreševljaković piše ovako: “Kazandžija i hasećija Hadži Osman Hadžimuharemović, iz Mišćine mahale, popravio je šest magaza i nad njima mekteb i dvije sobe u Oprkanju, odredivši da se iz prihoda plaća mualim u mektebu, mutevelija i nadzornik i o tome je napisao zakladnicu 4. IV 1783. To je prije bio Šakin vakuf koji je propao u jednom požaru. Mekteb, za koji je osnovan ovaj vakuf, pohađali su samo šegrti raznih esnafa. Mekteb je radio sve do 1912. godine.”

PRVE DAIRE

Historičari kažu da u ono vrijeme na cijelom Balkanu nije postojao grad u kojem si mogao naći daire, do ovdje, u Sarajevu. Ušle su u modu nakon 1697. godine, kada je Eugen Savojski užgao ovaj grad. Silnu je traumu kod Sarajlija izazvao taj događaj. Kako i ne bi, kamen na kamenu nije ostao. Narednih je stotinu godina Sarajevo liječilo rane. Pokušavalo je izmisliti građevine koje će odbiti od sebe svaki požar.

Tih godina jedan od onih hadžija koje snađe nesreća te ih opljačka na putu, umjesto uobičajenih poklona iz svetog grada, donese riječ daire. Bio je tako uzbuđen da je još iz sedla počeo objašnjavati kako ju je pronašao u arapskom i da znači krug. Onda se spusti s konja i zaokruži kandžijom u prašini. Oko tog kruga poče crtati nake kvadrate, kazujući da su to magaze i dućani. Vidio ih je u Damasku, u Isfahanu, u Smirni, nabrajao je i kleo se svim i svačim i jednako uzbuđeno objašnjavao kako su magaze nanizane oko tog popločanog kruga kao u ogrlicu i sve je pod jednim krovom. Jedna drugoj okrenule su lica i tako se međusobno štite, kao dobro izvježbani vojnici. Jedan je ulaz za sve i dovoljno širok da može proći tovarni konj. Građene su od kamena i od tvrde, deset godina dimljene hrastovine, a prikiva se gvozdenim klanfama. Tako je objašnjavao i kleo se da se na ovom svijetu nije rodio takav požar koji bi mogao načeti te grede u koje je teže zakucati ekser nego u živ kamen, a magaze u krug, nastavljao je, još ako se opašu visokim zidom, pravi su oklop i ni najveći požar nije sposoban da se razmaše među njima jer niotkud nema propuha da ga ponese.

Ali i ovaj put ispostavi se kako je Sarajlije lahko uvjeriti u šta hoćeš osim u neku apstraktnu novinu koju nisu vidjeli vlastitim okom. Njihova priroda, stoljećima određivana zanatstvom, trgovinom ili janjičarenjem, nije ostavljala u njihovom umu puno prostora za stvari daleke i egzotične kakva je ta riječ, čuj, daire. Tako su se, još dok je onaj nesretnik crtao kvadrate oko kruga u prašini, počeli razilaziti, odmahujući rukom i pokazujući da su oni ozbiljni ljudi koji nemaju vremena za dangubu i za čovjeka koji je šenuo u žalosti za opljačkanim blagom. Zanesen svojim crtežom, ushićen, onaj i ne primijeti da je u jedno vrijeme ostao sam i da ga niko više ne benda.

Pa ipak, tri dana potom, stvar se sasvim preokrenu. Te noći, svijetleći ispred sebe čirašima i mušumalijama, u gluho doba, dođoše po njega halači i zamoliše ga da pođe s njima. Pošto su se bavili obradom vune i pamuka i izradom jorgana, njihov je posao po pitanju požara bio najosjetljiviji i, pravo da mu kažu, svidjela im se ta riječ. Oni ga te noći zamoliše da još jednom nacrta svoj krug. Tako u mahali halača niknuše daire. Njih, kažu hroničari, sagradi trgovac Hadži Ibrahim, sin hadži Muratov, iz Careve mahale, koji se obogati uvozeći pamuk i otkupljujući vunu od ovčara po Romaniji i Vlašiću. Prvo je unajmio zemljište koje je stajalo prazno još od vremena velikog požara. Kako je ta parcela pripadala Isa-begovom vakufu, dogovori on s vakufskim mutavelijom da podigne deset magaza, da ih zatvori u krug, u daire, i da mu za to plaća 1.080 akči godišnje mukate, a to ti je kirija. Kažu da su Hadžimuratovića daire ispale tako lijepe da se svi koji su odbili da onog dana do kraja saslušaju priču o dairama pošteno postidješe.

Otad ta tajanstvena i milozvučna riječ potpuno obuze Sarajlije. U narednih nekoliko godina okružiše dairama cijelu čaršiju. Neki Hadži Bašlija izgradi daire tik do Tabačke džamije, gore, uz samu Carevu ćupriju. Uskoro, poviše Čekrekčijine džamije niknu Hadžigazanferova daira. I pravoslavci se polakomiše te ti i oni podigoše daire, i to u Pravoslavnoj čaršiji, uz samu crkvu, pa ih narod prozva Crkvene. I u Kundurdžiluku ih izgradiše, a ove uz Kazandžiluk, podno Oprkanja, narod prozva Male daire. I podigoše ih na još nekoliko mjesta. Kažu da je 1879. godine, kada je izbio još jedan veliki požar, u Sarajevu bilo pet daira.

POŽARI I POVODNJI

Bile su Sarajlije ponosne na svoje daire, a posebno im bi milo što ih niko na cijelom Balkanu nema. Stoga su koristile svaku priliku da naširoko razvežu o njima, ali sve to ne potraja dugo. Ne prođe ni dvadeset godina a dođe povodanj kakav do tad nije viđen. Poludi Miljacka i svi potoci i izliše se bez mjere. “Devetu noć po Kasumu bijaše cijelu noć sijevanja, grmljavine, kiše i vjetra južnjaka, pa sutradan, usljed bujice biše porušeni svi mostovi, osim Šeher-ćehajinog, koji osta čitav. To se dogodilo 16. XI 1791., u utorak”, zapisa smjerni Mula Mustafa.

Izli se voda cijelom Baščaršijom i poplavi dućane i magaze. Propade halačima sav pamuk te ti se pokupiše da traže onog što ih nagovori da grade daire, ali ga ne nađoše. Rekoše im da ga pretprošle godine kuga sastavi sa zemljom i da ga potraže na Alifakovcu. Ljuti, izliše vodu, a iščupaše magaze iz zemlje. U nju udariše debele kamene ploče pa povrh njih grede i na njih vratiše magaze. Kad završiše, saginjahu se i viriše ispod, pod tur magazama, da se i sami uvjere kako je ostalo dovoljno prostora između zemlje i podova na njihovim radnjama, da im robu u njima nikada ni jedan povodanj, ma i tri puta bio jači od ovog, vodom ne zalije. I umrli su uvjereni kako su načinili pravu stvar.

Sto godine kasnije sastavi u Sarajevu požar i izgori cijela Baščaršija. U to vrijeme od onih što sagradiše daire ostadoše samo kosti, pa, hvala Bogu, nisu ni na koji način mogli čuti proklinjanja njihovih unuka, koji bespomoćno stajahu pred  dairama i gledaše molećivo kako propuh izbija ispod magaza, juri prolazima ostavljenim za poplave i takvom snagom rasplamsava plamen da se u trenu zna propeti do nebesa i zanjištati poput preplašenog pastuha. Do noći se spepeli sva čaršija i izgorješe Hadžimuratovića daire, da ih nikada više niko ne sastavi.