Nedjelja je. Prijepodne. Druga polovina oktobra, mjeseca varljivog vremena, kada kišni i vjetroviti dani postaju učestaliji, najavljujući promjenu godišnjeg doba. Ipak, već je nekoliko dana izrazito sunčano, kao da je dio ljeta istrgnut, poklonjen da se okončaju posljednji radovi na ubiranju ljetine i pripremi zimnice.

Ustao sam rano. Dogovor je s Mujom i Dženadom da ćemo ići obrati obližnji orah. Nalazio se preko puta Dženadove kuće i bilo je dopušteno slobodno ga brati. Kako god, oko osam sati bili smo na dogovorenom mjestu. I druga su djeca došla. Drvo je naraslo u visinu više od dvadeset metara, sa širokim krošnjama, grana punih koštunjavih plodova. Tek na dva metra od zemlje počinjale su prve grane. Bio je od onog nepristupačnog drveća na koje se teško izverati. A i kad se popnete, dostupne grane, one bliže zemlji, odavno su bez plodova. Donijeli bi po kladu, ostatak daske ili cjepanice u dužini od 20 do 30 centimetara, nešto što je pogodno za baciti, naciljali granu, bacili kladu i potom se izmakli, gledajući kako zelenkaste kuglice, prirodni omotač koštunjičavih plodova, padaju okolo i na obližnji put. Potom bismo iz tih zelenih kugli izvukli koštunjave plodove oraha.

Najveći je problem bilo očistiti ruke nakon te operacije. I tu smo s vremenom postali vješti. Pravili bismo miks od dijelova kabaša i praškastog deterdženta za pranje rublja i već nakon dva-tri pranja zelenkasta boja nestajala je s naših ruku. Sjećam se da sam je koristio u igri s rođakom Džavidom iz Petrovića kao ratničku boju stavljenu na čelo i obraze, u igri Indijanaca i kauboja, u mirnodopskom vaktu.

NE DAJU NAM DA BUDEMO “IZBJEGLICE”

“Petrovići su opljačkani i spaljeni”, reče mi kratko rođak Safet, kojeg sam nakratko vidio na stanici u Kladnju, prilikom povratka iz Olova. “Ovo je drugi put u pedeset godina da nas izgone. I kako onda napredovati? Svaka generacija mora od nule! Ispočetka. E, to ti je, moj rođače, naš usud! Da smo na razmeđu svjetova. Raskrsnici. Raskrižju. Granici. Tampon-zoni. Zovi kako hoćeš! Nas se tjera, goni, raseljava... Što milom, što silom... Crtaju se neke nove granice... E, ovaj put... Klinac će im to proći”, kaza mi uhvativši se čvrsto za pušku. I onda, već na odlasku, okrenu se, razrogačenih očiju, kao da su mu zjenice zasjale u tom trenu, dobaci mi, glasno, više u vidu pokliča ratnika, nego što je to bio običan govor: “Vratit ćemo se, kadli-tadli!”

Izgledao mi je kao Zagor u tom trenutku, junak crtanih stripova, samo što je, umjesto sjekire, imao papovku, a pravdu će tjerati po vrletima Romanije i Konjuha, a ne Darkvuda. Zlikovci su “bljedoliki” koji otimaju, ruše, pale, ubijaju, siluju, uništavaju pitoma bosanska sela i gradove... Paravojne i vojne formacije susjedne Srbije. Miloševićeve Srbije. I dio domaćih Srba iz Bosne “zaluđenih” idejom “Velike Srbije”, ili izmanipuliranih da im prijeti pogrom kao u vrijeme Endehazije.

“Dosta za danas”, prenu me iz razmišljanja Mujo, “sad idemo kod mene ovo očistiti.” Sjedili smo u avliji kod Dženadovog komšije i druga iz školske klupe Muje skidajući zelenkastu koru. Nabrali smo pun vajnig. Možda i pet kilograma oraha u ljusci.

“A sad ćemo baciti dvije-tri partije”, aludirajući na šah, reče Mujo. Povlačio sam figure i razmišljao o “turnirima”, partijama na dvije šahovske ploče, organiziranim u porodičnoj kući gdje smo se Džemin, Denis, Damir, Jasko, Benis, ponekad Armin i ja natjecali i družili u vrijeme zime i padavina, kada se napolju nije moglo igrati lopte.

“Šah-mat, Dženade.” Ponovo ću pobijediti i dobiti ćusku po glavi. Ne znam koliko partija smo odigrali kada je dotrčala Emina mala s riječima: “Mama ti je rekla da moraš hitno kući.”

Za tren sam se našao u kući. Mama je sjedila u predsoblju i razgovarala s tetkom Begajetom. “I kaže mi taj tamo, Nihad ili Nermin, nešto s N., kako se već zove, nisam upamtila ime, mlađi, uglavnom radnik u administraciji, da ne možemo dobiti status izbjeglice. ‘Pa, dobro, šta možemo’, upitah ga. ‘Možete dobiti status interno raseljenog lica’, odgovori općinski službenik. ‘I šta to znači?’, upitah ga dalje. ‘Znači da imate dom, da ste samovoljno došli na neko drugo područje na slobodnoj teritoriji za koje procjenjujete da je sigurnije’, reče službenik. ‘Ispade da smo turisti’, odgovorih mu. Uglavnom, nemamo pravo na bilo kakvu pomoć”, zaključi mama. “Zato sam odlučila da se vratim. Kući ću pa kako bude. Rat je i ovdje i u Olovu. Ako je suđeno, od toga se pobjeći ne može!”

OLOVO SE VRAĆA KUĆI U VUKOVAR

Ne znam što je Begajeta dalje govorila, znam da su joj oči zasuzile i da sam dobio zadatak da se brzo spakujem. Ima neki prijevoz, vojni kamion koji ide za Olovo, za oko dva sata, koliko sam shvatio.

Pokupio sam stvari. Došla je i tetka Dika. Isprva su pokušali mamu odgovoriti od povratka u Olovo. Kada su vidjeli da ne vrijedi, spakovali su u pakete toliko zimnice da je bilo dovoljno za opremiti pola dućana. Našlo se tu kiselih salata od krastavaca, zelenog paradajza, paprika, džema od jabuke, bestilja, slatka od dunja, suhog mesa, zarice, masla, domaćih jaja... Samo je još falilo da pustimo Balaševićevu nabrajalicu “Al' se nekad dobro jelo” da bi efekt bio potpun.

Oko petnaest sati našli smo se ispred sjedišta operativne grupe 3, gdje su nas dočekali rođak Meša i pilot Fikret. Parkiran je stajao mali kamion, tamić sa sivom ceradom. Ušli smo straga, sjeli na klupice. Po podu je bilo razbacano nekoliko drvenih sanduka municije na kojima je ćiriličnim slovima pisalo: “1260 комада 7,62 мм, Метак са зрном М67 и месинганом чауром, бруто 29 кг.” 

Uspjeli smo ubaciti stvari. Na podu je stajao sanduk municije, odmah do njega nekoliko tegli zimnice... Nađoh se kako razmišljam da nisam ovako zamišljao rat. Krastavci i meci u istom transportu. Nema toga ni u jednom filmu. Meša otkri dio cerade da se pozdravi i kao da mi je pročitao misli reče: “I ovo je naša tajna. Vojna tajna.” Zatim se obrati vozaču: “Sad pravac Olovo, predat ćeš to u skladište kod hotela. Obavezno isključi svjetla kad uđeš u grad. Njima ćeš stati, kod stanice milicije! To ti je usput. S načelnikom je dogovoreno da se pretovare stvari. To mi je rođak, a od gospođe brat”, rukom pokazujući vozaču na moju mamu. “Allahimanet”, reče Meša i izgubi se iz vidokruga.

U Olovo smo došli malo iza 18 sati. Već je bio mrak. Vozač nas je požurivao s istovarom svjestan važnosti, ali i opasnosti tereta koji je dalje trebao voziti.

Neočekivano, posve iznenada, naprečac, vratio sam se! Bilo mi je drago, bio sam sretan što ću konačno biti kući. Daidža je već znao da dolazimo, ali kao da mu nije bilo po volji.

Prebacili smo stvari u policijskog golfa i krenuli ka Željezničkoj 19. “A znaš li kako nas sada zovu”, upita me daidža. “Koga kako zovu, na što konkretno misliš”, odgovorih kontrapitanjem. “Naselje u kojem mislite živjeti”, reče daidža s blagim prizvukom ironije. Slegnuh ramenima. “Zovu nas Vukovarska četvrt. Podsjećamo strane reportere na Vukovar. Najviše je granata palo na našu mahalu. Nema nijedne zgrade, kuće, šupe, garaže a da nije direktno pogođena iz nekog artiljerijskog oruđa. Zgrada Doma zdravlja je neprepoznatljiva. Opremu su uspjeli prebaciti u podrumske prostorije. Ljekari rade, ne znam ni sam kako. Mnogo je improvizacije. Četnici, s druge strane, prate svaki naš korak. S Beka ravni vide nas k'o glinene golubove. Nego, dobro upamti, moraš se ponašati odgovorno! Kao da imaš 21 godinu, a ne jedanaest”, reče daidža.

Ponovo slegnuh ramenima. “To znači da nema dnevnog šetkanja, nema paljenja baterijskog ili bilo kakvog svjetla na spratu tokom noći. Dobro znaš da si prošli put umalo glavu izgubio. Ako počne granatiranje, a nalaziš se na otvorenom, momentalno zalegni, a potom traži zaklon. Imat ćeš obavezu svako jutro donositi vodu. Cisterna s vodom dolazi prije svitanja”, dodijeli mi tako daidža nešto kao dječiji ratni raspored.

Svejedno – i bez direktnog napajanja strujom, vodom, tek dva kilometra zračne linije udaljenosti od četnika, u “Vukovarskoj četvrti”, izgranatiranoj polusrušenoj kući, u podrumskim neuslovnim prostorijama, gdje je nekad bio magacinski prostor, a sada spavaća i dnevna soba, sve u jednom i sve po potrebi – bio sam svoj na svome! Bio sam sretan. Nismo više imali potrebu biti klasificirani niti kao “izbjeglice” ni kao “interno raseljena lica”, šta god pisalo u obrascima koje je trebalo popuniti nedomicilno stanovništvo na slobodnoj teritoriji i kakve god to “benefite” donosilo.