Granice su kroz historiju jedna od najpromjenljivijih kategorija koja utječe direktno na svakodnevnicu običnog čovjeka, ali i cijelih naroda čija sudbina zavisi od toga s koje se strane granice u kojem vremenu nalaze.

Hercegovina je kroz svoju historiju preživjela više procesa sažimanja njenog geografskog prostora, što je bio odraz vrlo burnih društveno-političkih gibanja. Današnje granice i odnose prenositi u antički period vrlo je nezahvalno, a tek od nastajanja prvih gradova i država u srednjem vijeku možemo nazirati konture procesa koji i danas traju.

SUŽAVANJE HERCEGOVINE

U vrijeme hercega Stjepana Kosače i u prvom dijelu vladavine Osmanlija Hercegovina je zauzimala mnogo širi prostor na jugu, istoku, sjeveru i zapadu, što se jasno vidi po prisustvu stećaka, ali i elemenata osmanske arhitekture, odnosno islamske duhovnosti. Danas te tragove možemo čitati i kroz toponime, prezimena i porijekla brojnih porodica koje su se iseljavale s periferije prema unutrašnjosti.

Istraživanjem ostataka prisustva Bošnjaka, odnosno islamske duhovnosti na rubovima nekadašnje Hercegovine intenzivno se bavio Hivzija Hasandedić, hroničar kulturne historije Hercegovine. Zahvaljujući njegovim istraživanjima, prijevodima vakufnama, tariha i drugih dokumenata te terenskog rada, ostalo je zapisano svjedočenje o životu Bošnjaka u Imotskoj krajini, makarskom primorju, Herceg-Novom i njegovoj okolini.

Upravo dr. Marija Sarap nastavlja gdje je stao Hasandedić i donosi nam podatke o aktuelnom stanju. Pored navedenog, ona je znatno proširila saznanja o islamskom naslijeđu Herceg-Novog kroz istraživanja arhivske građe i drugih izvora.

Svestrana dr. Marija Sarap autorica je i izdavač knjige Islamsko naslijeđe Herceg Novog. Publikacija je nastala u saradnji s Islamskom zajednicom u Crnoj Gori i uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore. Sarap je dramska spisateljica, scenaristkinja i novinarka koja je doktorirala kulturologiju na Univerzitetu “Kiril i Metodije” u Skoplju, na Institutu za makedonsku literaturu. Radi u JU KC “Nikola Đurković” Kotor kao rukovodilac programskog sektora.

Herceg-Novi je grad na crnogorskoj obali koji već u svom imenu otkriva svog graditelja, ali njegov osnivač jeste bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić, koji 1382. godine podigao grad koji je nazvao Sveti Stefan, ali je ovo ime rijetko korišteno. Svoje današnje ime, Herceg-Novi, dobio je u vrijeme vladavine nasljednika Sandalja Hranića Kosače, hercega Stjepana Vukčića Kosače, kada je grad doživio najveći procvat i razvoj. Kasnije su Herceg-Novim vladale Osmanlije, Španci, Austrijanci, Francuzi te je na kraju ušao u sastav Crne Gore.

Knjiga Marije Sarap donosi historijski pregled razvoja Herceg-Novog od njegovog osnivanja 1382. godine, preko dolaska Osmanlija u Boku Kotorsku, Mletačko-osmanskih ratova, mletačke prevlasti nad Bokom Kotorskom, morejskog rata i požarevačkog mira. Autorica je posebno obradila razvoj Herceg-Novog za vrijeme Osmanlija, kada se proširuje Gornji grad, jer je Herceg-Novi bio pomorska vojna baza Osmanskog Carstva od 1482. do 1687. godine.

Četvrto poglavlje knjige posvećeno je infrastrukturi i u njemu su obrađene fortifikacije (Forte Mare, Kanli kula – Krvava kula, Citadela, Španjola, Grad Kumbor – Vrbanj, Kortine i bastione trase) i vjerski objekti.

ISELJAVANJE MUSLIMANA

U poglavlju o stanovništvu i društvenom uređenju najzanimljiviji je dio koji obrađuje iseljavanje muslimana iz Boke.

Prva masovna iseljavanja muslimana s područja današnje Crne Gore započela su poslije mletačkog zauzimanja Risna 1684. i Novog 1687. Cjelokupno muslimansko stanovništvo s područja Boke Kotorske vremenom se raselilo u više pravaca. Herceg-Novi je nakon njegovog zauzeća od strane Mlečana, 30. septembra 1687. godine, napustilo oko 2.200 lica, među njima i 700 vojnika. Muslimanskom stanovništvu koje nije prešlo u katoličku vjeru bilo je dopušteno da napusti to područje i ono je to uradilo krećući se uglavnom uprema Trebinju i dalje prema unutrašnjosti Hercegovine ili prema jugu u drugim dijelovima Osmanskog Carstva. Tako je zabilježen podatak da je za Bar otplovilo 2.100 muslimana, dok su ostali prešli u Trebinje, Bileću, Klobuk i druga mjesta Hercegovine. Devet hercegnovskih porodica naselilo se u Mrkojeviće kod Bara. Muslimani iz Risna iselili su se u Korjenić, iz Novog u Nikšić, Podgoricu, Bar, Bijelo Polje, a dio njih iselio se prema Bosni.

Muslimanska bratstva koja su živjela na području Boke Kotorske, a iselila se nakon što je 1687. godine Mletačka Republika zauzela Boku od Osmanlija brojna su, a ovom prilikom izdvajamo neka: Abaze, Agići, Alagići, Alajbegovići, Alečkovići, Arslanagići, Bajramovići, Bajrovići, Balići, Bašići, Bijedići, Busuladžići, Čelebići, Čomići, Dautovići, Dizdarevići, Drljevići, Durakovići, Fazlagići, Isakovići, Isovići, Jaganjci, Kasumovići, Krese, Kurbegovići, Ovčine, Pervani, Pirići, Pivodići, Pizovići, Pospanići, Redžepovići, Resulbegovići, Resulovići, Serdarevići, Temimi, Temimovići...

Autorica je obradila i historijske podatke o džamijama u Herceg-Novom: Džamija sultana Mehmeda II Fatiha, sultana Bajazita II, Sinan-pašina džamija, Murteza-pašina džamija, Novošeherlijina džamija, mesdžid Sulejman-age Ramovića, hadži Abdulah-agin mesdžid, džamija u Sutorini, džamija u Bijeloj.

Autorica u osmom poglavlju donosi hronološki pregled osnivanja islamskih institucija od 1932. do 2020. u Herceg-Novom: Prva Plava džamija na Jadranu – Topla, Herceg-Novi 1932, hronologija razvoja mesdžida u Kumboru (2014.-2021.) te zapise o vjerskim programima i izgradnji objekata u Herceg-Novom i Tivtu.

Ova je knjiga dostojanstveno svjedočenje o skoro pet i po stoljeća prisustva islamske civilizacije u Herceg-Novom na osnovu koje je moguće graditi bolju i uspješniju budućnost. Ova knjiga dolazi u vrlo teškom periodu za Crnu Goru, njene manjine, odnosno Bošnjake i muslimane, pa zbog toga je njena vrijednost mnogo izraženija.

Nadamo se da će ova knjiga biti dobar motiv drugim istraživačima da na sličan način obrade historiju drugih crnogorskih gradova, ali i mnogih mjesta u Hercegovini koji su u proteklom ratu preživjeli urbicid. Potrebna nam je nova generacija istraživača Hercegovine koji će nastaviti gdje je stao Hivzija Hasandedić.