Dok svijet prati razaranja u Gazi, rijetko se govori o onima koji svakodnevno bilježe te prizore - novinarima. Oni su često i sami mete, pogođeni istim bombama o kojima izvještavaju.
Lično svjedočanstvo palestinskog novinara i saradnika Middle East Eyea Ahmeda Aziza, koji se nalazio u Khan Younisu na mjestu izraelskog napada na novinarski šator, ispričano Lubni Masarwi, objavljeno je na MEE. Ovo je priča o hrabrosti, boli i odgovornosti.
- Bili smo u šatorima oko ponoći kada je udar pogodio jedan od šatora. Unutra su bili novinari Hassan Islayeh i Ahmed Mansour; Mansour je radio noćnu smjenu kao urednik na Palestine Today. Novinar Hilmi al-Faqawi je tada spavao. Faqawi je radio na društvenim mrežama za Palestine Today. U tom trenutku, Islayehov telefon je pogođen direktnim udarom.
Islayeh je izašao napolje, ali ga je pogodio geler u lice, a prsti na desnoj ruci su mu otkinuti. U isto vrijeme, geler je pogodio Faqawija u prsa, stomak i lice.
S obzirom na situaciju, pokušali smo ugasiti jak požar u šatoru, koji je pogoršan zapaljivim najlonom i spužvama.
Još jedan geler pogodio je šator ispred nas, koji pripada Russia Today (RT). Pogođena je plinska boca. Iako je bila prazna, ostatak plina stvorio je gustu maglu.
Zbog magle, pokušavali smo probuditi muškarce i provjeriti kako su. Naš kolega Ehab al-Bourdaineh pogođen je gelerom u potiljak, koji je izašao pored njegovog desnog oka. Radi kao fotograf za RT.
Yousef al-Khazindar, koji često spava tamo gdje novinari borave, također je bio tamo. Neki drugi novinari, uključujući Abdullaha al-Attara, pogođeni su u slezenu i obilno su krvarili. Mohammed Fayeq pogođen je u lijevu ruku.
Muškarci su učinili sve da izvuku Mansoura iz plamena, ali uslovi su bili nemogući. Očajnički su pokušavali da ga spase, ali to nije bilo moguće.
Nastao je haos, djelimično zbog iscrpljenosti nakon izvještavanja o masakru u Naffaru u Khan Younisu, gdje je ranije tog dana ubijeno devet osoba.
Muškarci su bili zbunjeni i teško su shvatali šta se dešava. Čak su zaboravili kako pružiti prvu pomoć i nisu znali šta da rade.
Počeli su ranjene nositi pješke do bolnice Nasser, jer je bila u blizini.
Kada su stigli u bolnicu Nasser, postalo je jasno ko je u kritičnom stanju.
Bourdaineh je još uvijek na intenzivnoj njezi i u teškom stanju.
Islayeh, poznati novinar u Gazi, zadobio je teške povrede. Desna ruka mu je osakaćena, a ima i gelerske rane na lobanji i nozi.
Mansour, koji je bio teško opečen, prvobitno je bio u odjelu za opekotine u kritičnom stanju. U utorak je podlegao ranama.
U ponedjeljak smo ukopali Faqawija, koji je radio na društvenim mrežama za Palestine Today.
Prošlo je samo nekoliko dana otkako je odlučio da mi se pridruži u izvještavanju sa dženaza i pravljenju intervjua.
Bio je toliko ponosan na sebe jer je snimio video koji je već naredni dan postao viralan.
- Imam manje iskustva od tebe, ali postat ću poznatiji - rekao mi je u šali.
Rekao je da želi "raditi, raditi i raditi" i sanjao je o radu za neku međunarodnu novinsku agenciju.
Mansoura sam upoznao 10. oktobra 2023. godine, tri dana nakon što je rat počeo. Imao je kćerku i sina, Wissama, kojeg je svakodnevno posjećivao u naselju al-Amal.
U svojoj kući je ugostio mnoge raseljene rođake.
Tokom prva tri mjeseca rata, radili smo zajedno dugo, ponekad i po 13 sati dnevno, na istom mjestu, dijeleći glad.
Bio je ljubazan, drag i uvijek spreman pomoći.
Bio je zgodan muškarac koji je uvijek vodio računa o sebi. Redovno je sređivao bradu i oblačio se uredno.
Da je preživio, ne bi mogao živjeti s tolikim opekotinama. Srce mi se slomilo kad sam ga vidio u bolnici.
Teško mi je pogledati biciklo koje je vozio i šator u kojem je boravio.
Umoran sam. Prošlo je više od godinu i po. Nikad nisam mogao zamisliti da će moja novinarska karijera ovako izgledati.
Izgubio sam toliko prijatelja i kolega, ljudi koje poznajem više od 10 godina.
Sada izbjegavam boravak u medijskim šatorima. Klonim se i bezazlenog ćaskanja s novinarima oko sebe, jer ne mogu podnijeti pomisao da izgubim još jednog prijatelja.
Ljudi ne mogu ni zamisliti kroz šta prolazimo - svakodnevna bombardovanja i gubici.
Nisam od čelika. Unutra sam slomljen.
Radim svaki dan samo da ne bih ostao kod kuće, jer bi me to uništilo."
Radije bih bio šehid na terenu.
Iako sam ranjen, ne mogu prestati raditi. Zbog svojih kolega i njihovog sjećanja.
