S tom nadom dočekali su i 1953. godinu.                 

        Ubrzo zatim, 12. januara, pažnju cjelokupne domaće javnosti privuklo je zasjedanje Narodne skupštine, od koje su ljudi očekivali značajne odluke, jer se razmatrao prijedlog novog Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja zemlje. A oni su: socijalizam, rukovodeća uloga radničke klase u izgradnji socijalizma, društveno samoupravljanje, jednaka lična prava, decentralizacija izvršnih funkcija, jedinstven društveni i politički sistem, ravnopravnost naroda, jedinstvo jugoslavenske socijalističke zajednice, demokratizam i revolucionarna iskrenost i budnost. To su u svojim uvodima navele i novine: «S obzirom na ono što on sadrži, današnja sjednica Skupštine ostaće kao jedna od najznačajnijih u istoriji socijalističkog državnog i društvenog uređenja Jugoslavije. Budući zakon mijenja dosadašnji ustavni poredak Jugoslavije i uspostavlja originalnu organizaciju organa vlasti i državne uprave koja odgovara specifičnim putevima naše Revolucije i stepenu našeg današnjeg državnog i društvenog uređenja (...)

        Danas, sedam godina poslije donošenja Ustava, stanje u našoj zemlji je bitno drukčije, i to kako u pogledu materijalnih snaga zemlje, tako i u pogledu razvitka socijalističke svijesti».

        - Vidiš li ti to «bitno?» upitao je Edhem Smailbegović brata Nur-efendiju. - Na što će ličiti «novo državno uređenje»?

        - Ličit će na kuću u kojoj je domaćica promijenila raspored namještaja pa nastavlja živjeti s uvjerenjem da je promijenila stvari, čak i onda kad je neke postavila na pogrešna mjesta. Zar se može, naprimjer, radničko samoupravljanje shvatiti kao «rukovodeća uloga radničke klase» kad daje izvanrednu priliku sebičnim i pohlepnm poslovođama i direktorima u fabrikama da pokažu vlastitu moć stvarajući oko sebe uske krugove, da ne kažem klanove, koji će neukim i neobaviještenim radnicima nametati vlastita rješenja. Kad se ona pokažu lošim, zaklonit će se za radničke savjete, za te iste radnike. Radnik, proizvođač, naučio je da sluša, osjeća se podređenim pred onima koji vode posao i ne usuđuje se dizati glavu. Ili, šta se dobija decentralizacijom izvršnih funkcija? Ništa osim što se povećava broj moćnika. Ustav govori o ravnopravnosti naroda, a nas i dalje ne priznaje za narod. Puni su mu stupci o demokratizmu, a kad su izbori, zove te da glasaš za onog, jedinog na listi, koga je Partija već izabrala... Nema demokratije gdje vlada jednopartijski sistem. Svi tokovi društvenog života počinju sa istog izvora - s vrha vlasti. Uticajan pojedinac još uvijek ima monopol u odlučivanju. Uzmimo opet primjer iz svog okruženja. U Doboju, čuo si, trebalo je da se gradi tvornica umjetnih vlakana «Viskoza». Zacrtana je Petogodišnjim planom, dakle Vladinom odlukom, kao budući veliki metalurgijski kombinat jer je ovdje sirovina - drvna masa. Svi stručnjaci su se složili da Doboj ima sve potrebne uslove: drvnu masu, vodu, ugalj, saobraćajne veze, kaustičnu sodu, električnu energiju... Uz to, ni okolni srezovi: Tešanj, Gračanica, Modriča, Odžak, Derventa... nemaju nikakve veće industrije pa bi u ovom kombinatu imali rješenja za neke svoje probleme. Kolika je korist, kazuje i procjena da bi se zaposlilo nekoliko hiljada industrijskih radnika. Radovi su počeli i već su utrošena značajna sredstva. Ali šta se desilo? Nekom sebičnom moćniku iz partijske «vrhuške» naknadno je sinula želja da se ovaj gigant podari vlastitom zavičaju pa je gradnja «Viskoze», bez problema, premještena u Loznicu, u Srbiju. Sirovine će se odavde prevoziti čak tamo. Koji bi istinski radnički savjet ili objektivan politički vrh učinio tako nešto? Ali, šta možemo!? Takvi su vodili narod u ratu i izvršili revoluciju, pa je prirodno da oni svemu kroje kapu. Razmišljati o tome ne vrijedi. Ko je zadovoljan, nek uživa, ko nije, nek se pravi da uživa. Mogućnost izbora ipak postoji!

        - Kad bi se barem pomoglo seljaku... ne miče s dna.

        - Ne može sam, a nema nikog uza se. Ni ovogodišnja agrarna reforma neće mu donijeti boljitak. Zemljišni maksimum iznosi deset hektara, ali neće značajno izmijeniti strukturu posjeda jer se od novostvorenog zemljišnog fonda pretežno formiraju veća društvena poljoprivredna dobra. Promijenjena je forma, suština je ostala ista. Zemljoradnik je opet zaboravljen, mada svačija pamet zna da u pogledu razvitka produktivnih snaga u našoj poljoprivredi znatno zaostajemo iza ostale privrede. Dobro kaže jedan visoki stručnjak: «Velik dio radnih zadruga uopće nije imao uslova da se razvije u krupno i moderno gazdinstvo. Kao što se mehaničkim spajanjem nekoliko postolarskih radionica ne može stvoriti moderna fabrika cipela, tako se mehaničkim sastavljanjem plugova i konja ne dobije moderno poljoprivredno gazdinstvo. Velik dio seljaštva ušao je u radne zadruge da bi više dobio od društva, odnosno da bi mu manje davao, a ne da bi više i bolje proizvodio i time poboljšao svoj životni standard. Takav osjećaj će nositi i dalje. Pored svega, on nema ni socijalno osiguranje, nema mirovine, nema doplatak na djecu, nema... nema... Ima samo nabrekle krvne žile i žuljeve tvrđe od zemlje.

        - Hoće li kad prestati borba za prestiž u vlasti i društveni interes, kako predviđaju, doći ispred vlastitog?

        - Neće. To što slušamo, samo su parole.

        - Dakle, započeta borba za pozicije se nastavlja?

        - Sada još snažnije. Uloga pojedinca bit će nemjerljiva, bez obzira na sistem samoupravljanja.

        - Da li će se nešto popraviti obrazovanjem i ravnomjernijim rasporedom snaga, štednjom, većim povjerenjem u nas Muslimane?...

        - Hoće formalno. Naš Sreski narodni odbor i općine, recimo, imali su više od četiri stotine službenika i povjerenika, danas ih ima samo osamdeset. Znatno je popravljen i kvalitet kadra. Ranije ih je devedeset posto bilo sa osnovnom školom, a sada dva službenika imaju fakultetsko obrazovanje, deset srednju školu, ostali osnovnu, pa šta? Isto se radi. Isti su ljudi i na rukovodećim mjestima, isti se ljudi kandidiraju na izbornim listama za sve nivoe vlasti. Poslanici s našeg područja u Saveznoj narodnoj skupštini i u Republičkoj skupštini, kao i predsjednik Narodnog odbora sreza, te predsjednik Sreskog vijeća, sekretar sreskog komiteta narodne omladine... svi su iz reda istog naroda; u novoizabranom republičkom Izvršnom vijeću od dvadeset članova samo su šestorica Muslimani, predsjednik je opet «njihov» čovjek... Od oko sto šezdeset članova Saveznog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda tek sedmerica su Muslimani... O čemu dalje da pričamo?!

                                                *

        Misao ljudi se ove godine donekle i nakratko odmorila od prijetnji rata jer bješe nastupilo vrijeme obilježavanja značajnih datuma iz neposredne prošlosti. Slavio se sarajevski atentat, ubistvo austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda, mada običnim ljudima, mirnim i poštenim, nije bilo sasvim jasno kako se može slaviti ta smrt, izazvana nepotrebno i na tako nečovječan način. Izvršen je zločin koga se treba stidjeti, a ne slaviti ga. Različiti narodi ovdje o tome misle različito. Nizale su se i počasti partizanskim jedinicama nastalim u jeku narodnooslobodilačke borbe u prošlom ratu. Najviše ih se odavalo ovdje, u Bosni, jer su se ovdje i rađale. Prošlo je deset godina od tada. Vršene su smotre preživjelih boraca, govorilo se o karakteru i veličini borbe protiv fašizma, hvalilo sve što je novo - što je donijela revolucija; kudilo sve što je staro - što je srušila ta revolucija

        Najsvečanije je bilo u Jajcu, mjestu rođenja nove Jugoslavije.

        Tito je stizao svuda, obilazio gradilišta, sela i gradove a s početkom proljeća posjetio je Veliku Britaniju. Koliko mu je bilo stalo do sloge i mira u zemlji toliko je i u svijetu. A oboje je umnogome zavisilo baš od Velike Britanije, osobito kad se misli na Slobodnu Teritoriju Trsta. Smrad rata stizao je baš otuda. Sa suprotne strane, sa Istoka, stigla je vijest koja je, ako ništa drugo, odgodila opasnost od sukoba: umro je sovjetski diktator Josif Visarionovič Džugašvili – Staljin pa je izgledalo da se može malo odahnuti i mirnije disati. No, to ovoj zemlji nije značilo ništa. Šest mjeseci poslije Titove posjete Velikoj Britaniji, ta zemlja je sa svojim saveznicama učinila ustupak Italiji, novoj članici bloka, pristajući da zona «A», većinski dio sporne teritorije zajedno s lukom, pripadne Italiji. Kriza je tada dostigla vrhunac jer su se s obje strane granice stale koncentrirati vojne trupe. Atmosfera se užarila. «Novi ustupak zapadnih sila italijanskom imperijalizmu» pisala je domaća štampa s gnušanjem. «Jugoslavija se neće nikad pomiriti s jednostranim rješenjem problema Trsta». «Nanesena je teška nepravda narodima Jugoslavije». Demonstracije stanovništva su potekle kao nabujale rijeke. A vlada je zapadnim saveznicama poslala protesnu notu: «Ulazak italijanske vlade u zonu A Slobodne Teritorije Trsta Jugoslavija će smatrati agresivnom akcijom». Pokrenuti su veliki vojni manevri koji su pokazali jedinstvo aktivnog i rezervnog sastava Armije, mobilizacija je vršena neprekidno.

        Običan svijet je zanijemio. Nastavio se baviti svakodnevnim poslovima, ali - u grču.

                                                *

        Taj svijet se, u biti, sve više dijelio na komuniste i antikomuniste, za današnjicu i protiv nje. Javna glasila su to tumačila kao pokušaj reakcionara, osobito bivših kulaka i dijela klera, da se vrati stari poredak ili makar da se vrati ono što im je uzeto. Kulaci su reorganizaciju i rasformiranje seljačkih radnih zadruga tumačili upravo kao povratak na staro. Zamjeralo se komunistima što u vjernicima gledaju svoje neprijatelje. Ovi su odgovarali: «Danas još uvijek imamo dosta vjerskih službenika koji se odnose neprijateljski i otvoreno stavljaju do znanja da se ne slažu ni sa Zakonom o vjerskim zajednicama niti sa postojećim društvenim uređenjem». Predsjednik Osnovne frontovske organizacije u muslimanskoj Grapskoj se nije mirio s tim da se seoski mekteb pretvori u čitaonicu. Osjećajući da gubi osnovno ljudsko pravo, stao je nagovarati vjernike da se usprotive otvaranju čitaonice u mektebu, govoreći da će doći vrijeme kada će se mektebi ponovo otvarati. U Kotorsku su ljudi iz vakufskog odbora nakanili da otvore čak dva mekteba iako su od Vakufskog povjereništva u Doboju dobili odgovor da su mektebi zabranjeni. Tako su kanili, ili barem željeli, i vjernici ostalih muslimaskih sela. Međusobna netrpeljivost je tinjala i nije dolazilo do otvorene pobune, ali su protivnici režima na svaki način pokušavali da osujete razvoj socijalističkih odnosa. Čak su i neki komunisti igrali dvostruku ulogu: radili su za partiju do mjere koja im odgovara i, naporedo s tim, doduše diskretno, ugađali su vlastitim zadovoljstvima, bez obzira koliko su se griješili o partijski statut. Dobojska partijska organizacija je u posljednjih devet mjeseci primila sto dvadeset novih članova, ali ih je u tom kratkom vremenu isto toliko i isključila. To se ponavljalo. Naročito su seljaci nerado ulazili u partiju pa su bila rijetka sela koja su imala svoje partijske organizacije a, ako su imala, mnogi njihovi članovi su se nedolično ponašali, opijali su se, prisvajali društvenu imovinu, svađali se, izbjegavali partijske sastanke, nisu plaćali članarinu i odobravali su konkubinat, učestvujući i sami u nemoralu. Kritiku nisu prihvatali pa su lahko sami vraćali partijske knjižice, čak i onda kad im rukovodstva to nisu tražila i kad su ih uvjeravala da se mogu «popraviti» i biti primjerni i korisni članovi zajednice. Stalno su se opirali idejnom preobražaju. Viša rukovodstva su činila sve da se predavanjima usavrši i oplemeni lik komuniste. Zalud. Kursevi iz «Osnova naučnog socijalizma» prošli su gluho, pritišćući članove teže od ljetne omore. Ni dnevnu štampu nisu dovoljno čitali. Gradska konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda, bivšeg Narodnog fronta, objavila je u svim većim redakcijama državnih listova oštru osudu izdavačkih preduzeća koja štampaju bezvrijedne, petparačke romane u nastavcima, navodeći, pored ostalog, da se u Doboju teško rasproda dvjesto primjeraka «Oslobođenja», dok tri ili četiri stotine «Dubrovačkog gusara» ili «Gričke vještice» ide čak od ruke do ruke. Rukovodioci Socijalističkog saveza na sastancima kritikuju čitaoce ovog šunda, ali im se desi da ga zaborave dobro sakriti pa im na sastanku ispadne ispod kaputa.

        Seljaci su, dovijajući se kako je ko znao, mahom izbjegavali platiti poreze, isto onako kako su pred sreskim komisijama tajili koliko zemlje posjeduju, izgovarajući se da su zemlju odnijele rijeke, potoci i bujice te da je ona slabog kvaliteta umanjivali su je i oduzimali joj bilo kakav kvalitet. Nimalo im se nije dopao Zakon o poljoprivrednom zemljišnom fondu opštenarodne imovine koji je usvojen proljetos. Prema njemu, sva obradiva zemlja koja prelazi deset hektara, tek u nekim slučajevima preko petnaest, ulazi u poljoprivredni fond. Zemlja je uzeta i svima onima koji nisu zemljoradnici a imaju zemlje više od tri hekatara. Jedan stari imućniji Bukovčanin, iz porodice Begovća, na to je rekao: «Promijenio sam tri države, ali nisam doživio ovako nesnošljivo stanje. Cijeli život sam radio, štedio i zaimao, a sad mi dođe neko i kaže: daj to ovamo».

        Povećavala se nezaposlenost. Od oktobra prošle godine mjesečno je oko pet stotina ljudi otvaralo vrata biroa rada a takvih je iz mjeseca u mjesec sve više. Bez posla su ostajali i oni koji su ga imali. Među takvima, otpušteno je dvoje djece Bukovčanke Hane Begović, Akif, zaposlen u gradskoj «Špediciji», i Medina, zaposlena u «Bosnaplodu». Oboje su se pojavili pred majkom slomljeni od derta.

        - Jeste li kazali da nas je puna kuća, da nejmamo dovoljno zemlje i da nejmamo od čega živjeti? - pitala je ojađena mati. - Ili su vas otpustili zato što niste komunisti? Ako je zbog toga, postanite ti šejtani, takvi kao što su i oni.

        - Nisu oni toliko naivni da članstvo uzimaju za razlog nečijeg zaposlenja ili otkaza - rekao je Akif. - Uostalom ja ne mogu biti komunist, barem ne kao većina njih. U nekima kipi mržnja a u većini dvoličnost. Ima ih koji vrše vjerske obrede, idu na crkvene svečanosti, slave... a pritom tvrde kako su raščistili s religijom, no na slave odlaze, brane se naivno, jer ne mogu da se «odvajaju od masa».

        - Je li zakon jednak za sve? - priupitala je mati.

        - Jeste, ali ga direktori često primjenjuju kako im se svidi.

Neshvatljivi su njihovi postupci. Otpuste prekobrojne radnike, a samo nekoliko dana kasnije na ista mjesta primaju druge, bez znanja biroa za posredovanje rada.

        - U obrazloženju - dopunila ga je sestra - piše da se otpuštamo kao suvišna radna snaga i zato nas šalju na biro. Kad otpuštaju, šalju radnika na biro, a kad zapošljavaju, ne uzimaju nikog s biroa.

        - Imate li se kome žaliti? - zabrinuto je pitala mati.

        - Imamo, ali opet komunistima.

        - I, šta sad? - nastavila je sumornije.

        - Da se otvori granica, potražio bih posao u nekoj drugoj zemlji. Možda negdje u svijetu ima više pravde.

        - Ti bi mogao - rekla je Medina - muško si. Sa mnom se

sudbina igra drukčije.

                                                            *

        Nakon što su rasformirane zadružne radionice Hanin brat Hasan Kadić je ponovo mogao imati privatni obrt. On je radionicu otvorio, na istom mjestu gdje je i prije rata, ali fajde od nje nije imao. Sav posao se sveo na popravak, «krparenje», kako on kaže, a i te poslove je obavljao samo u sezonama kiša i snjegova, kad seljaci nisu mogli hodati bosi. Svoje usluge je slabo naplaćivao, jedno stoga što i nisu bile česte i velike a drugo zato što seljaci nisu imali novaca. Često su mu, mjesto parama, plaćali u naturi, donoseći mu povrća ili voća. Imućniji seljaci, pogotovo oni koji nisu živjeli samo od zemlje, i radnici u privredi kupovali su tvorničku obuću. Industrija se razmahivala i uveliko je gušila zanatske proizvode.

        Da bi i od to malo uštedio barem nešto, uzimao je u zakup tuđu okućnicu i na njoj sijao povrće. Najčešće je, u dogovoru s vlasnikom, obrađivao zemlju na pola. Ni ovaj posao nije bio berićetan. Uloži u nj obradu i svoj trud, ali stigne suho ljeto koje sprži usjeve ili bude obratno: okiša se vrijeme, plodovi se ne zametnu, pa opet - nema.

        Jednom je zasijao bratovu njivu. Godina je bila plodna, ali raspodjelom prihoda nije bio zadovoljan. Halil bi mu dao polovinu, ali se usprotivila Šerifa, bratova žena, sa svojom procjenom. «Hasanu ne pripada polovina zato što nije platio sjeme», rekla je te mu je još odbila i kašnjenja u okopavanju. «Da je urađeno sve na vrijeme, rod bi bio berićetniji», dodala je. Uvrijedio se jer zna da je radio što je mogao bolje i više. Na njivi je ostajao do kasno, do mjesečine, pa je tada prihvatao bratovu ponudu da kod njega i prenoći. Spavao je u mutvaku, na šiljtetu prostrtom po podu, ali se nije žalio. Od snahe Šerife nije mogao očekivati više! Brat mu je vidio rublje kad se spremio da legne i iznenadio se prizoru. Veš je bio sašiven od samih krpa.

        - Ih, Hasane, zar ti nemaš boljih gaća? - upitao je.

        - Nemam, Halile. Ne stižem od djece imati bolje.

        Druge godine sijao je «na pola» zemlju Vase Vidovića. Vaso je za nj odvojio najplodniju parcelu, na uzvišici gdje je godinama držao obor i gajio svinje. Zemlja je doista bila nagnojena, ali toliko tvrda, «utabana», da se nije mogla uzorati nego samo prekopati krampom. Hasan je to uspio uraditi, ali zbog silnog umora i klonulih udova, noću je osjećao bolove u svim mišićima pa nije mogao spavati. U sjetvi mu je pomogla žena. Nakon skidanja zara Džehva je, kao i većina Muslimanki, počela obavljati i vanjske poslove. Prvo u svojoj njivi, potom i u tuđoj. Muslimanke su se, pola u šali pola u zbilji, žalile: «Huda nam je naša sloboda i ravnopravnost! Dok smo bile pokrivene, zar nas je štitio od težakluka i spoljnog svijeta, i bile smo rahat, hanume; kako nas otkriše, zasuše nas svakakvim poslovima i izložiše svačijim očima. Lijepi rahatluče, nikad te više!»

        Oboje su kod Vase i vasinice stekli naklonost, one početne simpatije koje skoro svako pokazuje kada nekog upoznaje. Kad su kazali da je Džehva nevična težakluku jer je iz begovske kuće, u kojoj nije držala ništa teže od kašike, domaćini su se čudom začudili a Vaso je uzviknuo:

        - Onda si ti unuka pokojnog Džafer-bega Begovića! E, dobar to čovjek bijaše. Moj otac je u mladosti bio njegov kmet. I ova zemlja je bila begova. Lijepi Bože, šta sve stvaraš na svijetu!

        Usjevi su dobro ponijeli, ali nisu mogli podnijeti sušu. Morali su se navodnjavati. Najbliža voda bješe potok Sejmenovac, koji je proticao ispod imanja, na pola kilometra ispod brežuljka s usjevima. Svake večeri i svakog jutra Hasan i Džehva su na obremušama uznosili gore kante s vodom i zalijevali lijehe. Trebali su im sati za samo jedno zalijevanje. A zalijevali su danima. Napor je bio ogroman, koža za vratom im je pucala.

        Povrće je bilo zdravo i dobro se razvijalo. Očekivali su unosan rod, dovoljan za obje kuće.

        Međutim, pred kraj ljeta, počeše zapažati kako plodovi

nestaju. Ometa i poluzrelih plodova - obilje, ali oni nikad da sazriju! Bî im jasno: vlasnici zemlje su dočekivali zrele plodove, ubirali ih i pravili se nedužni. Džehva se žalila mužu:

        - Gore snagu ostavljam, a oni je troše!

        - Još je dovoljno roda - tješio ju je Hasan - našu nafaku ne

mogu uzeti.

        Stiže rana jesen, vrijeme berbe. Trebalo je podijeliti rod.

Hasan ga je slagao na jednake dijelove i na koncu pozvao domaćine neka uzmu koji žele. Videći da su hrpe iste, Vaso je s izvjesnim snebivanjem kazao:

        - Nije pravo da podjela ostane ovakva, komšija ´Asane. Moja Gospava je katkad ulazila u njivu i ubirala poneku papriku, tikvu, ja l´ glavu kupusa... Trebao si umanjiti moj dio.

        - Ko taj manjak može utvrditi? Ja ne mogu. Pogodili smo se na pola-pola i to je ono što vidiš. Uzmi koji hoćeš.

        Kasnije mu je Džehva prigovorila što nije prihvatio Vasinu procjenu. On je kazao:

        - Kakvu procjenu? Proizvoljnu! Paušalnu! Onda bih bio kao i on.

        - Halalit ćeš mu?

        - Bolje je da o tome sudi Bog.

                                                            *

        Hamid Kadić je završio nižu realnu gimnaziju i položio malu maturu, ali bez radosti. Zakonom su niža odjeljenja gimnazije premještena u osnovnu školu, koja od sada traje osam godina. Na taj način je i on vraćen tamo gdje je bio prije četiri godine. Ovako, ako je htio pohađati gimnaziju, morao se ponovo upisati u prvi razred, dakle početnu godinu srednje škole. On to nije mogao. Prestario je, ima već sedamnaest godina, a i siromašan je. Stoga mu se učinilo razumljivim kad je otac rekao: «Dosta s tom igrarijom oko škole! Da sam te odmah dao na zanat, do sada bi ga završio te još imao i godinu prakse, a ovako... Izgubio si četiri godine rada. Ulagao sam u čist gubitak. Ići ćeš na zanat. Koji bilo, ali zanat!»

        Odista, Hamidovi drugovi koji su s njim završili osnovnu školu i otišli na zanat, sada su svršeni zanatlije i već majstori u industrijskim preduzećima. Stiču radni staž. A on? On će tek biti šegrt nekome od njih. Da svisne od muke! Džaba mu njegovo znanje koje je stekao u nižoj realnoj gimnaziji. Spada li i ovo u domen revolucije?

        Rastao se i s drugovima. Oni su nastavili gimnaziju i spremali se za studije, dok su drugi, završivši stručne škole, zaposlili se u privredi pa se na taj način i razišli. Hamid je teško podnosio gubitak. Osjećao se prevarenim, pokradenim. Bio je kivan na zakon, na nepravdu, na svoju sudbinu. Zašto mu sve u životu ide naopako? Kažu da je čovjek kovač svoje sreće. Lažu! To je samo dio istine. Sijaset je okolnosti koje čovjeku kroje sudbinu. «Imam pameti», razmišljao je, «ali ona bez sreće ne vrijedi puno».

        Nastala promjena je kruta, nagla i neočekivana. Nije se snalazio u njoj. Ko će mu birati zanat? Koji? Gdje? Ko zna za što je sposoban? On ne zna. U što će potrošiti ostatak mladosti? Ni to ne zna. Bezbroj je razloga zbog kojih šuti i trpi.

        S njim se oprostio i Borja. On će na studij tehnike u Zagreb. Nije odabrao Beograd jer je tamo, kaže, leglo «crvenih» a on ih, kao i njegov pokojni otac, ne podnosi. Zagreb je bliži Zapadu a to mu se sviđa. Ima i on problema, ali, za razliku od Hamida, umije ih prevladavati. Umije šire razmišljati. Mati mu, obrazovana gospođa Irina Sivjakov, nedavno se udala za seljaka, nepismenog, ali zdravog i snažnog ratara koji je s ovom uglednom kućom bio u najamnom odnosu. Mladi Sivjakovi su doživjeli duševni potres, nisu mogli podnijeti poniženje. Sonja, koja se već nalazila na studijama, izvršila je samoubistvo skočivši kroz prozor solitera. Borja je to pred Hamidom kratko prokomentarisao: «Mati? Neka joj bude, ima svoj život. Uskoro ću imati i ja svoj. A Sonja? Sonja je budala!»

        Hamid se rastao i sa Koviljkom, jedinom ženskom osobom koja mu je nešto značila. Rastužio ga je taj rastanak. Razmišljao je o rastanku, a ustvari nikad nije bio blizak s njom. Voljeli su se s rastojanja (barem misli da su se voljeli!). Nisu se dovoljno ni poznavali. Zapazio ju je u svom dječačkom dobu, prije četiri godine, kad su oboje polazili u prvi razred niže realne gimnazije. Ona je živjela u selu tri stanice dalje od njegove. Spočetka su se gledali na putovanjima u školu, vozeći se u đačkom vagonu, koji je uvijek bio pun mladalačkog smijeha i raspoloženja. Tu, i da je htio, ne bi mogao nasamo razgovarati s njom, a van voza ona je hodila svojim putem a on svojim i rijetko su se sretali. Nosio je u očima njen pogled koji je vazda zračio toplinom i jedino je taj osjećaj u njemu budio izvjesnu radost. Od tada pa nadalje, cio niz sljedećih godina, ovaj đački vagon je, zajedno sa školom, bio Hamidova druga kuća. Zavolio ga je čak i više jer je tu doživljavao samo lijepe trenutke. Gledati Koviljku njemu je bilo isto što i gledati svjetlost. Radost mu se mutila jedino ako je vidio kako se dječaci motaju oko nje i na sve načine žele da zarobe njenu pažnju, a ona im pažnju uzvraćala. S njima je razgovarala, smijala se, ali nije zaboravljala da je i on tu. Da li je željela da joj se približi? Ako jeste, morala je rastjerati sve te mangupe oko sebe i ostaviti mjesto samo za njega!

        Sljedeće godine, u drugom razredu, ona se premjestila u odjeljenje u kome je on učio. Mislio je da se željela pridružiti jednoj njegovoj razrednoj drugarici, svojoj najboljoj prijateljici, da u klupi s njom bude zajedno. Tad mu je bila tako blizu da mu se činilo kako joj čuje otkucaje srca, ali su je i ovdje okruživali dječaci trudeći se da steknu njene simpatije. Nije to dolazilo otuda što ih je ona privlačila riječju ili gestom nego otuda što je u glasu i očima imala toliko topline i vedrine koliko nije imao cio razred zajedno.

        Kasnije, u trećem razredu, a pogotovo lani, u četvrtom, zatreperilo je i Hamidovo srce. Kad mu Koviljka nije na očima, osjećao je kako mu nedostaje. Posebno mu je nedostajala na raspustima koji su mu se, baš zbog toga, otezali u vječnost. Najzad je, sasvim određen i tvrd u nakani, stao birati mjesto i čas kad će joj otvoriti svoje srce. Međutim, nije znao da je slab za to. Dok joj ne priđe, zna kako će početi, šta će reći, kojim redom i tonom, ali kad stane pred nju, smjelost ga izda, glas usahne i moradne kazati nešto što nije ni mislio. Nije znao da riječ može imati takvu snagu, moć kojom upravlja ljudskom prirodom.

        Ipak, Koviljka je samim tim što postoji, uljepšala njegovo

djetinjstvo. Možda je više neće vidjeti, ali je hoće pamtiti. Lijepo sjećanje je prijatnije i od samog života.

        Razmišljao je često o još jednoj stvari, važnoj, a sasvim zanemarenoj. Koviljka nije iz naroda kome on pripada. Nemaju ni istu vjeru. Zar ga je osjećaj prema njoj mogao toliko udaljiti od vlastitih uvjerenja i religioznih nadzora? Nije li njime izdao nepisana, ali ustaljena i tvrda pravila da se poštuje i cijeni tuđe, ali drži i voli svoje? Na kraju se umirivao mišlju da je njegov osjećaj božiji dar, s kojim smije prevazići ograničenja i ne plašiti se da čini neoprostiv grijeh.

 

                                                *

 

        Prošla je godina od Taibovog izlaska iz zatvora. U tih dvanaest mjeseci nizali su se krupni događaji. Oni su narastali, mračni u svojoj dubini i naposljetku završili najcrnjim krajem koji čovjeka može snaći - tragedijom.

        Taib, mada je obećao, nije poštovao Hadžerinu slobodu. U početku nije izgledalo tako. Nije zvao da mu se vrati kući, nije postavljao uslove, nije tražio pare, nije bio dosadan... Jedino se lecnuo i povisio glas kad mu je spomenula da je vrijeme za rastavu: «Imaš nekoga, ha?» Kazala je da nema i da joj nova udaja ni jednom nije pala na pamet, već jednostavno smatra da, pošto ne žive zajedno, treba sudski da se rastanu. «Ne činiš ono što sam te zamolio», kazao je, «žuriš. To nije dobro. Možeš da pokvariš sve». «Šta je to sve?» upitala je. «Hoću da budem drukčiji i da ti se ponovo dopadnem». «Ne vjerujem da možeš biti drukčiji». «Sačekaj i vidjet ćeš», rekao joj je.

        U tom čekanju proteklo je izvjesno vrijeme.

        On ju je počeo viđati kako zastaje i razgovara s mladim

muškarcima. Neke je poznavao, druge nije. I to joj je prigovorio. «Nemaš me pravo kontrolisati», rekla je. «Imam», uzvratio je, «još si moja žena». «Zaboravi to», rekla je. «Neću», kazao je.

        Poslije toga ju je posjetio u stanu. Pitala je zašto je došao. «Hoću, posljednji put, da te pitam: jesi li moja žena?» «Nisam», uzvratila je hladno, tonom koji mu se nije dopao i koji ga je ražestio. «E sad ću ti pokazati da jesi». Zgrabio ju je, skršio joj otpor i na silu uzeo. Na kraju je još i zaprijetio da će joj se to ponavljati sve dok «ne dođe pameti». Zabranio je da se pojavljuje na pozornici, da izlazi ikud iz sela.

        Počela ga se plašiti više nego prije njegovog zatvora. Ponovo se grčila, povlačila, čak je i sa učiteljicom manje razgovarala.

Izbjegavala je govoriti zašto se zašutila i zbog čega se odrekla društvenog i kulturnog rada.

        Kad ga je stala odlučno izbjegavati i zatvarati se pred njim čak i na poslu, on je postajao još drskiji. Da je ovdje nije zadržavao posao, otišla bi odmah iz sela. Vratila bi se majci ili otišla nekud u brigadu, kao što su to radile njene sestre, bilo kud, samo da ostane slobodna. Našla bi negdje i neku drugu krpu i metlu. I baš u tom nagađanju stigao je signal da je - trudna.

        Morala je smišljati sve ispočetka. Želi li to dijete? Ne, njegovo ne! No mogla je rođenjem djeteta da se otarasi muža. Njemu dijete - njoj sloboda. Ako bi ga rodila, bi li pristao na rastavu. Lahknulo joj je kad je rekao da bi.

        I rodila je dijete.

        No to još nije bio kraj. Naprotiv, bio je finiš tragedije. Kad ga je pozvala da odu na sud, odlučno je odbio i lakonski kazao: «Ne pada mi na pamet. Tek od sada treba da počnemo normalno živjeti». «Pa ja te mrzim, mrzim!... Lažove! Bolesna beštijo! Ne mogu te gledati!» vikala je drhteći od bijesa. «Goni mi se s očiju!» «Ne, ostat ćeš sa mnom, i neće ti biti ružno», govorio je. «Ali hoće tebi sa mnom! Naći ću drugog, boljeg, pažljivijeg... Varat ću te! Već sam te varala!» Ražestila se i nije znala šta govori. Gorila je u nepodnošljivoj huji. «Nakazo! Gadiš mi se! Fuj, fuj!» Tad je i on planuo: «Pazi šta govoriš! Ušuti!» «Neću! To i nije tvoje dijete! Podvalila sam ti. Ha-ha, kakav si mlakonja! Al´ budala si pa ne vjeruješ. Ha-ha!»

        U trenu je zgrabio nož sa stola i stao je bosti. Izdahnula je već poslije prvih uboda, no on ni tada nije prestajao udarati. Nije stao dok nije malaksao.

        Zatvoren je, potom osuđen na jedanaest godina zatvora. Prije nekoliko dana stigla je vijest da se u tamničkoj ćeliji objesio.

        Dijete njihovo, curicu, uzela je Hadžerina sestra Habiba. I ime je djevojčici ona dala - Hadžera.

 

                                                *

.       Dok je brzi voz osvajao daljine juga, Hamid je razmišljao o onome što ga čeka na kraju puta. Oko njega su žagorili njegovi drugovi, svi svršeni maturanti niže gimnazije, škole koja više ne postoji. Ova ekskurzija je posljednje što ih drži na okupu i već od sutra ostat će zajedno samo u sjećanju.

        Osjećao je kako ga žuljaju hlače. Nisu mu po mjeri jer i nisu njegove. Mati mu ih je posudila u selu, od mladića koji jeste Hamidov vršnjak, ali je manji i sitniji od njega. U svojim hlačama, školskim, koje su već izhabane, Hamid nije mogao na ovaj put jer ne pristaju za glavni grad Republike i, uz to, s njima bi bio najslabije odjeveni maturant. S posuđenim hlačama stid je bio podnošljiviji. One nisu samo tijesne nego su i kratke, do koljena, kakve ne nosi od kako je porastao. U takvim nije niko od njegovih drugova, pa se i po tome izdvaja, kao da je žigosan. Da je znao kako će se u njima osjećati, ne bi ih navukao nipošto, makar ne vidio Sarajevo i čovjeka na koga misli.

        Taj čovjek mu je zagonetan, svejedno što mu je Mehmedalija, njegov prisan drug, ponešto govorio o njemu. Priča je počela prije nekoliko dana u školskom dvorištu, u grupi nekolicine maturanata, kad su se u dokonom času nadgovarali o slavi mjesta u kojima

žive. Dobojlije su se hvalili svojim centrom sreza, rijekama i željezničkim stanicama, Tešnjaci najvišom Gradinom sa Sahat-kulom i prvom pozorišnom predstavom u Republici, Teslićani svojim fabrikama, najstarijim industrijskim objektima u srezu... Mehmedalija, Maglajlija, izrekao je nešto što je odjeknulo kao bomba i zaglušilo sve što je već hvaljeno:

        - Mi imamo književnika.

        U trenu je svima presjekao riječ i naznačio da sve što je

kazano, prema ovome, ne vrijedi ni zrno boba. Nastao je tajac, a onda smijeh.

        - Književnika? - ironično je ponovio neko. - Koješta! Maglaj i pisac!? Da imate, i mi bismo znali za njega.

        - Imamo, časna riječ! - ponovio je Mehmedalija i već počeo crvenjeti od uvrede što mu ne vjeruju.

        - Ne brukaj se, Mehmedalija - ušutka ga drugi. - Možda je neki pisac zaista prošao kroz Maglaj, zadržao se i napisao nešto o gradu, a Maglajlije ga odmah zapisale u svoj tefter.

        I Hamid je bio iznenađen, samo na drugi način. Želio je da je istina to što je čuo i da se ta istina osvijetli do kraja. Njegova želja je potekla od činjenice da u školi nikad nije bilo govora o muslimanskim piscima, nije znao ni da li postoje. Ni u jednoj čitanci, ni u jednoj knjizi obavezne lektire, nije pročitao ništa o Muslimanima, čak se ne sjeća ni da su im imena pominjana ili, ako negdje jesu, onda su to dekadentne, preživjele osobe, ljudi kojih se treba kloniti. Istina, naišao je na dva-tri pisca koji nose muslimanska imena, ali su oni pisali o ljudima drugih konfesija. Poemu «Stojanka, majka Knežopoljka» Skendera Kulenovića zna napamet, i divi joj se, ali je zastao i pred mišlju: «Zar i Mejra, majka Bošnjakinja, u ratnim ofanzivama, na strani istine, slobode i pravde, nije gubila svoje sinove? Ko će napisati pjesmu o njoj?»

        Kad su krenuli na ekskurziju, Mehmedalija je obećao da će ga u Sarajevu predstaviti maglajskom književniku, koji je, uz to, i njegov dalji rođak. Hamid je jedva čekao da ga vidi. Grad mu je bio samo u podsvijesti.

        U šeheru su najviše vremena proveli na Baščaršiji razgledajući muzej, Begovu džamiju, hanove, bezistane, sokačiće zatrpane robom, stare zanatske radnje, male i tijesne, ali bogate ručnim radovima različitih esnafa za koje Hamid nikad nije čuo a kamoli ih vidio. Svi su se proizvodi mogli kupiti, neki čak i jeftino, ali koja fajda što su mu bile pune oči kad su prazni džepovi. Nenaviknut na obilje, misao je zadržao na onome po čemu će ipak pamtiti Sarajevo - razgovarat će s književnikom!

        Mehmedalija ga je poveo uz povisok brijeg iznad čaršije, načičkan niskim kućama pokrivenim ćeramidom. Išli su krivudavom ulicom koja se račvala na sokake, uglavnom puste i mirne, posve drukčije od onih na čaršiji. Hamid se, mada kasno, sjetio da ne nose nikakav poklon, a to je običaj, osobito kada se posjećuje star čovjek, pa je to i rekao drugu. Mehmedalija je spremno uzvratio:

        - Edhem efendija je savremen, ne gleda na sitne navike prostog svijeta.

        Zastali su u Halilbašićevoj ulici pred kućom s brojem 8-a koja se izdvajala od ostalih jer je bila nešto veća, imala je tri stana.

Književnik je živio u srednjem. Vrata im je otvorila sredovječna žena, tako suha i blijeda da je ličila na staricu. Nazvali su selam i upitali za efendiju.

        - A ko ste vi? - ona će.

        - Ja sam Mulabdić, iz Maglaja, njegov rođak, a sa mnom je moj drug - rekao je Mehmedalija.

        - Oh, hvala Allahu! - obradovala se žena i pustila da uđu. - Kako je to lijepo! Osevapili ste se. Dugo... efendiju dugo niko ne zijareti, sveho je u samoći, zaboravljen...

        Njih je ostavila a ona se nekud izgubila.

        Soba u koju su mladići ušli bješe uredna i čista, ali vrlo skromno namještena. Imala je samo stari zastrt krevet, sto sa dvije stolice i sećiju, bez jastuka, u pročelju. Uz jedan zid bješe široka i visoka drvena stalaža s knjigama a uz drugi nevelika polica s nekoliko čaša, šolja, malih kutija, kesica... Pored trećeg se nalazila niska mala pećica na čvrsta goriva. Pod je bio zastrt nečim što je ličilo na ćilim, ali to više nije imalo ni boju ni svježinu.

        Na sećiji pored prozora sjedio je visok, mršav i sijed čovjek, širokog beživotnog lica s gustim kratkim i podrezanim brkovima iznad tankih i blijedih usana. Pred njima se pomjerio, čime im je izrazio dobrodošlicu. Samo se pridigao jer ustati, očito, bio bi mu velik napor. Pogledao ih je vedro, onoliko koliko su mogle njegove umorne i zgasle oči. Dodir što ga je Hamid osjetio pri rukovanju, bješe bez snage i živosti. Starac je rukom pokazao stolice na koje su posjedali.

        Dok je slušao šta mu Mehmedalija priča o rodnom gradu, prorijeđenoj, preostaloj rodbini i novostima, Hamid je pratio svaku njegovu riječ, svaki pokret i gest. Domaćin, pošto se naslušao, reče Mehmedaliji pokazujući policu s kutijama:

        - Tamo ima voća. Dokuči, počastite se.

        Mehmedalija ode do police, pogleda u kutije, ali voće ne nađe.

        - Otvori onda onu kutiju s čajem - na to će domaćin. - Dat

ćemo da nam se skuha čaj.

        Mehmedalija je otvori, ali je i ona bila prazna. Starac se vidno uznemiri, bilo mu je neprijatno.

        - Imadnem ponekad - rekao je ispod glasa a onda dodao: - Zovni mi Fadilu.

        Unuka Fadila je domaćica, žena koju su pri dolasku sreli.

Mehmedalija je izašao, ali se odmah vratio. Nije bilo ni nje.

        - Eh, tako je to - uzdahnuo je starac i naglo zašutio. Šutnja je potrajala, neugodna i teška svima. Onda se sjetio da je i drugi gost tu pa ga je pogledao i upitao:

        - I ti si iz Maglaja?

        - Nisam, ali sam iz vašeg komšiluka. Živim u Maloj Bukovici kod Doboja.

        - Maloj Bukovici? Sjećam se... Davno, u mladosti, odlazio sam tamo. Dohodio sam u posjetu Derviš ef. Smailbegoviću, čiji je sin Asim ef. bio član muslimanskog pjevačkog društva ovdje u Sarajevu, i pjevao zajedno sa rahmetli Safvet-begom Bašagićem, sa mnom i drugima l905. na prvoj «Gajretovoj» zabavi. Tada je u Maloj Bukovici i široj okolini na glasu bio njen beg, Džafer-beg Begović, vrlo čestiti i pošten čovjek.

        - On je moj pradjed, djed moje majke.

        - Tako? Ti si onda plemenita roda.

        - Ne osjećam se tako.

        - Znam, staleži pripadaju prošlosti. Staro se gura u zaborav, tek ponešto ostaje u povijesti, samo ni ona nije blagonaklona i pravedna prema svima.

        - Zašto, efendija, nema vaših knjiga? - upitao je. - Ili ja samo mislim da ih nema?

        - Nema ni drugih, boljih od mojih, ali samo muslimanskih pisaca i prosvjetitelja. Ti intelektualci se prešućuju. Omalovažavaju. Dijelom stoga što su uticali na samosvojnost i osvješćenje svog naroda, koga svaki poredak drži nedozrelim i dekadentnim i dužnim da prihvati nadzore nekog oformljenog naroda, a dijelom stoga, ako je riječ o živima, što se nisu priklonili revoluciji ili, što je još gore, što su stajali protiv nje.

        - Za što vas krive?

        - Za oboje. Bio sam i u zatvoru. Kažnjen sam zato što ne volim komunizam. Bolje bi bilo da me nisu pustili iz zatvora. Oduzeli su mi mirovinu pa već niz godina nemam od čega živjeti. Živim od milostinje. Sličnu sudbinu su doživjeli i neki moji savremenici. Najgore je prošao moj tešanjski prijatelj rahmetli Ademaga Mešić, dobročinitelj, istinski narodni dobrotvor, ali mu sada niko ni ime ne smije spomenuti. Griješio je katkad, možda i krupno, ali samo onda kad nije bio kader nazrijeti posljedicu onoga što čini u svojoj stalnoj i burnoj trci da učini kakav boljitak za svoj narod. Vazda je nastojao da radi ispravno, nažalost katkad je to ispadalo kao najgora stvar na svijetu. Osudili su ga kao ratnog zločinca, a nikada nikome zbog njega nije falila dlaka s glave. Naprotiv, spašavao je i spasio mnoge živote, ne gledajući koje su narodnosti, i ti ljudi su pomogli da ga makar ne ubiju. Svako pošten zna da se zdušno suprostavljao svakom i svačijem nasilju. Bio je ustaša, ali pravedan, pošten i čestit čovjek. Umro je u zatvoru, bez pravednog suđenja i dokazane krivice.

           Čim je spomenuo ime Ademage Mešića, Hamid se sjetio da mu je otac, kad je bio mali, kazao da ne zaboravi to ime. (Sjetio se i lica tog čovjeka i njegove pružene ruke.) Obradovao se čuvši da je, zajedno s ovim efendijom, pripadao elitnoj grupi naprednih Muslimana.

        - Ko su, efendija, pored vas, bili muslimanski intelektualci u neposredno minulim decenijama? Vi ste, po svemu sudeći, obilježili prvu polovinu ovog vijeka.

        - Bili su mnogi, i više od polovine stoljeća: Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Safvet-beg Bašagić, Džemaludin ef. Čaušević, Osman Nuri Hadžić, Fehim ef. Spaho, Musa Ćazim Ćatić, Fadil Kurtagić, Hamzalija Ajanović, Abdurezak Hivzi Bjelevac, Alija Nametak, Hamdija Kreševljaković... da dalje ne nabrajam. Šta znaš o njima?

        - Ništa. Nikad čuo...

        - Eto vidiš! Nikog nema, čak ni onih koji su živi. Svi su jednako sahranjeni. I zaboravljeni. Katkad mi se čini da povijest nas bosanskih Muslimana uvijek počinje iznova, zavisno od toga kako su se mijenjale civilizacije, čiji je režim.

        - Mora biti da ste veoma kivni na današnji poredak?

        - Paaa - razvuče on - i nisam puno. Neke stvari komunisti sjajno rade. Sačuvali su Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu zemlju, ravnu s ostalim republikama u Federaciji i, nadam se, zauvijek začepili usta onima koji tvrde da ona pripada Srbiji ili Hrvatskoj. Ono što me također od srca raduje je činjenica da su sav svijet digli na škole, na obrazovanje. Jednako: žensko kao i muško, staro kao i mlado. Muslimani neće više živjeti u džehaletu. Komunisti, ustvari, dovršavaju ono što mi napredni Muslimani u svoje vrijeme nismo uspjeli: opismeniti sav narod. Zatim, uveli su socijalnu skrb, grade puteve, pruge, fabrike, zapošljavaju svijet... A narodnost? To što nas ne drže ozbiljno, što nas imenuju Srbima, Hrvatima, neopredijeljenim... Ta ne stiče se narodnost uredbom ili dekretom već evolucijom svijesti samog naroda. Još u početno doba Austro-Ugarske ovdje predstojnik Kalaj je s našim ideologom Ljubušakom u glavama ovdašnjih ljudi razbuktavao svijest da su Bošnjaci, ali to nije išlo. Svjedok sam tog vremena i te ideje. Našem čovjeku je duhovna legitimacija vjera a ne narodnost. Takvu legitimaciju još nosi i ko zna dokle će. Puno toga pamtim. Kako vidiš, mladiću, dugo sam na ovom svijetu, veoma dugo, gotovo čitav povijesni vijek i odavno sam premašio ljudsku životnu normu.

        - To je lijepo.

        - Meni više nije. Više bih volio da sam otišao s vremenom u kome sam aktivno živio i bio sposoban da osjećam život.

        Dok je palio cigaretu i na trenutak bio odsutan, Mehmedalija druga šapatom upita šta misli o starcu, na što je ovaj, na isti način, zadovoljno odgovorio: »Očarao me je. On i o svojim dušmanima lijepo misli».

        Tad se na vratima pojavila domaćica. On je prekori što je nije bilo.

        - Mlin mi se pokvario. Išla sam ga pozajmiti u komšiluku da našim mladim musafirima ispečem kahvu. Sad ću ja, djede!

        I opet nestade.

        - Volio bih, efendija, pročitati neku vašu knjigu - rekao je

Hamid starcu.

        On glavom odobri njegovu želju i reče Mehmedaliji da mu sa stalaže donese jednu. Bješe to jubilarno izdanje, tiskano u vrijeme rata, u zagrebačkoj «Matici Hrvatske». Uzeo je olovku te drhtavom rukom počeo pisati posvetu.

        - Kako reče da se zoveš? - priupita.

        - Hamid Kadić, efendija.

        Pošto ju je mladić dobio u ruke, mogao je pročitati naslov «Zeleno busenje» a pod koricom, na prvoj strani, riječi: «Mladom gospodinu Hamidu Kadiću, na razmeđi života koji prestaje i novoga koji nastaje, srdačno

                                                                           Edhem Mulabdić

i datum: 26. juna 1953