Indonezija je daleka zemlja sa većinski muslimanskim stanovništvom koje je raštrkano po nebrojenim otocima koje se niko nije potrudio precizno nabrojati,. Njena historije nema previše veze s Evropom. Ili, barem je tako zamišlja prosječan Evropljanin. Belgijanac David Van Reybrouck napisao je knjigu 'Revolucija' kako bi pokazao da je proces dekolonizacije koji se dogodio u 20. stoljeću promijenio historiju svake zemlje i iznjedrio moderni svijet.
David van Reybrouck, arheolog i filozof, započeo je svoje istraživanje dok je još pisao svoju knjigu 'Kongo. Epska priča' o kolonijalnom iskustvu u ovoj zemlji i jedna tema vodila je ka drugojh. Pet godina istraživanja i ogromna količina dokumenata kasnije, objavio je esej koji govori i o prošlosti i o sadašnjosti.
Uz konsultacije s indonezijskim, belgijskim, nizozemskim, pa čak i japanskim arhivama, jača strana njegovog proučavanja leži u intervjuima s više od dvjesto ljudi, od kojih su neki bili stogodišnjaci koji su čuvali posljednja sjećanja proces sticanja nezavisnosti poznat kao Revolusi.
Indonezija je bila nizozemska teritorija od 17. stoljeća, iako je prisutnost Evropljana uvijek bila minimalna. Nizozemska istočnoindijska kompanija bila je ta koja je nekoliko stoljeća držala monopolom nad trgovinom s ovim i drugim istočnim područjima. Ova privatna kompanija mogla je sklapati međunarodne ugovore, uređivati pravosuđe, graditi tvrđave i regrutirati vojnike u ime republike, ali među njenim prioritetima nije bila dobrobit lokalnog stanovništva.
Kompanija je razvila unosan monopol na trgovinu klinčićima, muškatnim oraščićem i biberom, trgovinu koja se ubrzo proširila na listove čaja, zrna kahve i stabljike šećerne trske, kao i na izvoz robova. Trećina nizozemskog nacionalnog dohotka dolazila je od eksploatacije Indonezije. “Nizozemski i belgijski kolonijalizam provodila je sićušna manjina, koja je pak dolazila iz sićušnih zemalja. Indonezija je bila golema teritorija u odnosu na Nizozemsku”, tvrdi autor knjige.
Nizozemska je gradila sistem u kojem su domoroci bili sistematski tlačeni i ponižavani, pobune su gušena i na najmanji znak otpora. Javanski rat u prvoj trećini 19. stoljeća donio je 200 000 mrtvih a a posljednji rat u Acehu odnio je 100.000 života. U tim je razdobljima društvo bilo opterećeno glađu, bijedom i smrću. Islamisti, komunisti i nacionalisti pridružili su se pokretima za nezavisnost koji su se odvijali tokom 20. stoljeća sve dok nije postignut zajednički cilj.
Unatoč svemu, većina Nizozemaca i dalje s ponosom razmišlja o ulozi svoje zemlje u Indoneziji, dok domaći to doživljavaju kao nešto zastarjelo, nešto za čim ne vrijedi žaliti. “Ima ljudi koje sam intervjuirao, a koji imaju mnogo godina i koje prošlost još uvijek boli, ali mladi nemaju problema. Dapače, postoji čak i određeni retrokolonijalizam", tvrdi autor.
Nakon Drugog svjetskog rata, Indonezija je bila prva država koja je proglasila svoju nezavisnost, samo dva dana nakon kapitulacije Japana. Njihov vođa Sukarno proglasio je nezavisnost i imenovan je predsjednikom, nakon čega je Nizozemska brzo pokušala ponovno uspostaviti kontrolu nad zemljom, što je dovelo do oružane borbe koja je završila u decembru 1949., kada je međunarodni pritisak prisilio Nizozemce da priznaju nezavisnost Indokine.
Van Reybrouck u svojoj knjizi ne može i ne želi zanemariti ratne zločine koje su nizozemski vojnici počinili tokom procesa nezavisnosti. Nasilje koje nije bila privatna stvar nekolicine nasilnih vojnika, već djelo koje je organizirala sama država, a za koju se njezine vlasti donedavno nisu ispričavale. "Nizozemski premijer je to učinio, ali samo u smislu rata od 45. do 49. godine, a ne zbog kolonizacije", kaže Van Reybrouck, koji smatra da su "izgovori vrlo jeftini, ali ne rješavaju probleme sadašnjosti."
Indonezija je nakon sticanja nezavisnosti postala prva zemlja na svijetu koja se oslobodila kolonijalnog jarma i inspirirala sve pokrete koji su uslijedili. Godine 1955. organizirala je Bandung konferenciju s velikim globalnim uticajem kojoj su prisustvovale političke vođe iz 29 zemalja Azije i Afrike, uključujući Nasera, Nkrumu i Mandelu. Tamo je bilo zastupljeno više od polovine svjetskog stanovništva i njihov se duh širio potlačenim svijetom.
“Poslijeratni svijet bio je ogroman nered, divovski haos koji je sve okrenuo naglavačke. Zahvaljujući ovoj konferenciji, zapadna domena se počela mijenjati. Bandung živi u Africi, u Aziji i u međunarodnim institucijama koje trenutno promoviraju političku i ekonomsku razmjenu bez zapadne intervencije; to je ostavilo traga i na Evropskoj uniji u nastajanju, jer je dovoljno pročitati osnivačku dokumentaciju da se vidi indonezijski utjecaj”, tvrdi belgijski autor.
Danas je Indonezija moderna država, četvrta najmnogoljudnija zemlja na svijetu i zemlja kloja će biti jedan od glavnih protagonista sutrašnjice.“To je zemlja s najvećom muslimanskom populacijom na svijetu. Kada se na Zapadu kaže da je potreban ono što oni nazivaju 'umjereni islam', ne znaju da je to oduvijek postojalo, to je Indonezija, iako je istina da je zbog utjecaja Saudijske Arabije u posljednje vrijeme došlo do neke radikalizacije», zaključuje belgijski autor.
