O svom školovanju i prvim godinama rada kazala je: “Rođena sam u Hercezima kod Novog Travnika. Moji pradjedovi u novotravničku kotlinu doselili su iz Hercegovine. Roditelji su mi se zvali Alija i Aiša. Osnovnu i srednju školu završila sam u Novom Travniku. Prvo zaposlenje imala sam u 'Bratstvu' Novi Travnik. Bila sam referent za kadrove i socijalna pitanja. Jedno vrijeme bila sam referent, a kasnije i šef kadrovske službe.”
IZ RATA IZAŠLA KAO PORUČNIK ARMIJE RBiH
Kad se zahuktala Agresija na Bosnu i Hercegovinu, nije mogla biti ravnodušna. O tim danima Rasema govori: “Komandant brigade došao je na vrata i zvao me da se uključim u redove Armije RBiH. Kaže, budući da sam radila u kadrovskoj službi u 'Bratstvu', mogla bi im pomoći u takvim i sličnim poslovima, a posebno bi bilo dobro da im vodim socijalne poslove u Armiji. Rekla sam mu kako ću ja s mahramom na glavi biti u Armiji, jer sam se u međuvremenu pokrila. Ti dođi pa makar te poslove vodila i kući, a s vremena na vrijeme zvat ćemo te da dođeš u komandu. Međutim, kad sam počela raditi, počeli su vojnici ginuti pa sam posjećivala njihove porodice. Iz rata sam izašla s činom poručnika, što je bilo i svojevrsno priznanje za moje zasluge u poslu koji sam radila. Bilo je veoma tužnih momenata. Dođete majci koja je već bila izgubila dva sina i ostanete bez riječi. Šta kazati toj majci heroini?!”
Po prestanku rata ponovo se vratila u “Bratstvo”. O tome kaže: “Uz rad sam završila Islamski pedagoški fakultet u Zenici. Međutim, i dalje sam radila u 'Bratstvu'. Nisam htjela preći u školu. Direktor škole me je nekoliko puta molio da pređem kod njih i predajem vjeronauku. Na sve to moj aktuelni direktor iz 'Bratstva' mi je rekao da se opredijelim da radim tamo gdje meni najviše odgovara. Napravila sam sporazumni prekid radnog odnosa na godinu dana i prešla u školu. Za godinu dana svidjelo mi se u školi pa sam tu i ostala. Nisam se više vraćala u 'Bratstvo'.”
PASIONIRANI HODOLJUB KOJI PIŠE PJESME ZA DJECU
U školi je dobro prihvaćena. Empatiju prema njoj imaju i kolege nastavnici i učenici. Omiljena je i u gradu. U danima vikenda, kad nema drugih obaveza, bavi se planinarenjem. Planinari od djetinjstva. O tome kaže: “Kao djeca smo odlazili na obližnje planine. Kad sam prešla u školu, dobila sam zadatak da vodim Planinarsku sekciju. I na Lukomir smo išli dva puta. Okolne planine smo, također, obišli. Bili smo i u Drežnici kod Mostara. Ja sam pasionirani hodoljub. Ako ne idem u planine, onda putujem po svijetu. Na hadžu sam bila tri puta. U Turskoj sam bila makar dvadeset puta. Jednom sam imala i nagradno putovanje. Skijala sam na našim planinama, čak i u tadašnjoj Čehoslovačkoj, Austriji, Italiji.”
Da je cijenjena i poštovana kod svih građana novotravničke općine, svjedoči i činjenica da je godinama već članica Međureligijskog vijeća u Novom Travniku. Čak je u glasilu Međureligijskog vijeća objavila i jednu pjesmu.
Nedavno je iz štampe izašla njena prva knjiga poezije za djecu pod naslovom Kad škola dođe. Novotravnički advokat, tekstopisac i kompozitor Ivan Grubišić u svojoj je recenziji napisao: “Pjesme su joj emotivno obojene, vrlo dojmljive i sasvim sigurno dopadljive djeci školskog uzrasta i pogoduju razvoju emocija kod djece, međusobne ljubavi i patriotizma.”
Donosimo nekoliko stihova iz naslovne pjesme Kad škola dođe:
Kad škola dođe
I otvori vrata
Te zovne glasno
Da početak slijedi,
Ja nemadoh kud
Već pružih ruku,
Znanje jedino
Najviše vrijedi...
