Svemir umire. Jedna ili više stvari su se urotile da ga ubiju. I naša galaksija, Mliječni put, neće biti pošteđena. Proces nije ništa novo, počeo je davno, ali čini se da je nepovratan. To je kraj svijeta kakvog ga poznajemo, da parafraziramo pjesmu REM-a. Idemo, vrlo sporo prema vremenskim skalama po kojima čovječanstvo funkcionira, ali neumoljivo prema nestajanju našeg svemira, što će utrti put za jedan potpuno drugačiji, koji će po našim standardima biti izrazito mračan i neprijateljski.
Svemir je star 14 milijardi godina. Danas znamo da su galaksije već postojale kada je svemir bio star samo 400 miliona godina ili 3% njegove sadašnje starosti. Od tada su galaksije i zvijezde koje ih tvore dominirale kosmosom praktično tokom cijelog njegovog postojanja. Mliječna staza, prilično normalna galaksija koja sadrži oko 100 milijardi zvijezda, danas svake godine tvori zvijezdu poput Sunca. Je li to malo ili puno?
U astrofizici, i fizici općenito, a moglo bi se reći i u životu općenito, najbolji način da se uhvatite ukoštac s problemom je da ga prvo nacrtate na ubrusu, što je jednostavna operacija koja ipak često sadrži obilje znanja i razumijevanja. Složenije jednadžbe mogu se izvesti kasnije, ali prva procjena onoga što problem predstavlja uvijek pomaže u njegovom rješavanju.
Na primjer, bez potrebe za razumijevanjem fizike, ako želimo znati koliko dugo možemo očekivati da ćemo biti u automobilu, pri prosječnoj brzini od 100 milja na sat, na putu od 360 milja, dijelimo jedan iznos s drugim i dobiti 3,6 sati. Ako to primijenimo na Mliječnu stazu pomoću trika sa salvetama, po trenutnoj stopi od jedne zvijezde nalik Suncu godišnje, trebalo bi 100 milijardi godina da se formiraju sve zvijezde u našoj galaksiji. Ali svemir je mnogo mlađi od toga. Jednostavan izračun govori nam nešto vrlo važno o svemiru.
U dvije sekunde jednostavnom podjelom možemo zaključiti da je historija našeg doma morala biti puno zanimljivija u prošlosti. Zapravo, većina galaksija koje nas okružuju imala je svoje zlatno doba prije nekog vremena. U slučaju najvećih galaksija kojih smo svjesni, kao što je masivni Messier 87, gotovo 100 puta veći od Mliječne staze, više od 90% njihovih zvijezda nastalo je u prvih 20% života svemira, a zatim je Messier 87 bio prilično neaktivan, ili mrtav kako astrofizičari kažu. U ljudskom smislu, uzimajući za analogiju 80-godišnjaka, sve što je galaksija učinila dogodilo se prije nego što je navršila 17 godina; živjela je brzo i umrla mlada, barem u smislu zvijezda koje je formirala.
Ako uzmemo u obzir ne jednu ili dvije galaksije, već svaku koja postoji – i ovdje je srž dana izvangalaktičkog astrofizičara: razmišljanje o svim galaksijama koje postoje unatoč tome što ih nikada nismo vidjeli ili pitajući se je li svemir beskonačan – možemo reći da je svemir bio puno aktivniji prije devet milijardi godina nego danas, a da je bio puno zanimljiviji kada je bio upola star nego sada.
Tokom tog vremena, svemir je formirao zvijezde 20 puta brže nego sada i došlo je do proliferacije supermasivnih crnih rupa koje su postajale sve veće i veće kako su gutale plinove, zvijezde i planete i sve što je bilo ispred njih. Može biti da su ta čudovišta odgovorna za ubijanje galaksija, ili da ih truju i osuđuju na polaganu smrt. Ostaje činjenica da je od tog vremena kosmička aktivnost stvaranja zvijezda i galaksija nastavila opadati.
Drugim riječima, galaksije su odavno prestale biti ono što su nekada bile, njihova aktivnost je u neumoljivom padu i više ne tvore obilje zvijezda kao u prošlosti, te kao takve jure prema izumiranju.
O ovoj galaktičkoj krizi postali smo svjesni tek prije 25 godina, kada ju je otkrio svemirski teleskop Hubble i od tada smo detaljno proučavali detalje ovog galakticida. Sada, sa nedavnim lansiranjem svemirskog teleskopa James Webb, moći ćemo nastaviti istragu zašto svemir umire i tražiti krivca ili krivce.
Svjedoci smo nečeg sličnog s klimatskim promjenama, koje neće dokrajčiti planet već će dokrajčiti naše živote kakve poznajemo, iako je za nadati se da ćemo na vrijeme reagirati da to spriječimo. Svemir takođe neće prestati postojati jer zvijezde i galaksije nestaju. Pojednostavljeno, nešto ih dovršava. Možda supermasivne crne rupe ili tamna energija. Svjetlo se gasi. Doba zvijezda će doći kraju i nastat će novi svemir, u kojem će dominirati drugačiji, hladniji, mračniji energijama koje će nam se činiti čudnima i koje će biti neprijateljskije prema ljudskom životu, koji će do tada ili prestati postojati ili će se do tog vremena enormno razviti.
