Ruska pravoslavna crkva odigrala je ključnu potpornu ulogu u vladavini Vladimira Putina. Ruska pravoslavna crkva na čelu sa patrijarhom Kirilom, najveća je i najbogatija crkva unutar istočnog pravoslavlja. Na čelu svjetske crkve je ekumenski patrijarh Bartolomej, s kojim je Ruska pravoslavna crkva raskinula 2018. godine zbog pitanja autokefalnosti (samouprave) tada novoformirane Pravoslavne crkve Ukrajine, čiju je autokefalnost Bartolomej priznao.
Sada, nakon ruske invazije na Ukrajinu, čini se da se obični Ukrajinci ubrzano okreću od Ruske pravoslavne crkve, koja još uvijek ima mnogo crkava u toj zemlji u obliku (od 1990.) Ukrajinske pravoslavne crkve - Moskovskog patrijarhata (UOC-MP). Ona je dio šire ruske crkve, ali ima određenu samoupravu.
U međuvremenu, Bartolomejeva druga ključna odluka dovela ga je do rješenja naizgled nerješivog spora, uvjeravanje Srpske pravoslavne crkve (koju tradicionalno podržava Rusija) da prihvati punu nezavisnost onoga što će sada biti poznato kao Makedonska pravoslavna crkva.
UOC-MP je dugo zadržala važnu prisutnost u Ukrajini, čineći jednu trećinu svih parohija Ruske pravoslavne crkve. UOC-MP ne voli oznaku 'Moskovska patrijaršija', tvrdeći da je sjedište u Ukrajini. No, dugo se odupirala pritisku ukrajinske strane da usvoji autokefalnost, ponajviše na istom Saboru Ruske pravoslavne crkve 2000. godine koji je kanonizirao Nikolaja II. i njegovu porodicu.
U Ukrajini su se dvije glavne suparničke crkve razišle tokom vremena, u tri faze, od kojih je prva započela 2014. Revolucija na trgu Majdan u februaru te godine započela je proces prema stvaranju Pravoslavne crkve Ukrajine.
Druga faza započela je 2018. s kampanjom Rusije da uguši Pravoslavnu crkvu Ukrajine pri nastanku. Bartolomej je dao formalno pismo odobrenja autokefalnosti crkve na pravoslavni Božić u januaru 2019. Kremlj, Ruska pravoslavna crkva i pravoslavni oligarsi vršili su pritisak na druge pravoslavne crkve da to ne priznaju. Od sredine 2022. samo crkve Grčke, Kipra, Aleksandrije i cijele Afrike priznale su Pravoslavnu crkvu Ukrajine.
Kada je Ruska pravoslavna crkva raskinula s Bartolomejem, nazvala ga je američkom marionetom. Vodila je kampanju za poništavanje odluke i potkopavanje njegovog autoriteta, pa čak i uspostavljanje dvije nove crkve u Africi kako bi mu otela Aleksandrijsku crkvu.
Treća faza, trenutni rat Rusije protiv Ukrajine, podiže uloge mnogo više. Ako bi Rusija prevladala, Pravoslavna crkva Ukrajine bila bi potisnuta, a patrijaršije bi bile izručene direktno Ruskoj pravoslavnoj crkvi, kao što se već događa na okupiranim područjima. Kiril je ponovio Putinov jezik ukrajinsko-ruskog "jedinstva" pod ruskim uslovima i podržao rat protiv "zlih sila", čak ga usporedivši s metafizičkom borbom protiv gay parada.
Dana 12. maja UOC-MP objavila je izjavu u kojoj se kaže da je vjerska politika u Ukrajini "jedan od razloga za vojnu invaziju na Ukrajinu".
U slučaju ukrajinske pobjede, ili čak samo opstanka, UPC-MP će se naći pod snažnim pritiskom da prekine svoje veze s Rusijom i pregovara sa Pravoslavnom crkvom Ukrajine. Međutim, 400 sveštenika UOC-MP uložilo je žalbu protiv onoga što nazivaju Kirilovom "krivovjerjem", a više od 400 paroha napustilo je UOC-MP od početka invazije.
Kako bi spriječila daljnje radikalne poteze, UPC-MP je u posljednje vrijeme postala kritičnija prema ratu. Dana 27. maja vanredni Sabor “osudio je rat kao kršenje Božje zapovijedi Ne ubij!” U minimalnoj formulaciji “izražava se sućut svima koji su u ratu stradali”, bez eksplicitnog okrivljivanja Rusije. Još jasnije, crkva se formalno "ne slaže sa stavom patrijarha moskovskog i cijele Rusije Kirila o ratu". Sabor je također proglasio “nezavisnost”, iako ne i punu autokefalnost.
Ukrajinski kritičari su smatrali da ovaj potez nije učinio UOC-MP dovoljno nezavisnom dok je ruska matična crkva smatrala da ih je to učinilo previše nezavisnima: 7. juna uzvratila je aneksijom sve tri patrijaršije na Krimu kako bi stvorila Krimsku mitropoliju. Ovo je drugo takvo preuzimanje: multietnička mitropolija Gotije postojala je do odlaska krimskih kršćana 1778., od kojih su neki osnovali Mariupolj. Ruska crkva je preuzela vlast, a Tavrijska eparhija osnovana je 1859. godine.
Nije teško pogoditi razloge zbog kojih se UOC-MP nastojala distancirati. Prije početka rata 40 posto ukrajinskih vjernika u jednoj neovisnoj anketi podržavalo je Pravoslavnu crkvu Ukrajine, a 20 posto UOC-MP. Daljnjih 33 posto sebe je nazvalo "samo pravoslavcima". Ali sada, Pravoslavna crkva Ukrajine tvrdi da je podržava 52 posto ljudi, s brojkom koja sugerira da su oni koji su "samo pravoslavci" pala na 11 posto, a sljedbenici UOC-MP na samo četiri posto. Ispitivanje javnog mnijenja u aprilu pokazalo je da 74 posto Ukrajinaca želi da UOC-MP prekine svoje veze s Rusijom, a 51 posto želi da se zabrani.
Budućnost ovih crkava usko je povezana sa širim političkim i sigurnosnim problemima. U martu su članovi ukrajinskog parlamenta predstavili dva zakona koji bi mogli dovesti do zabrane UOC-MP. Postoje i dva nova zakona o kolaboraciji i pomaganju agresorskoj državi koja bi se mogla primijeniti protiv Crkve. Pravoslavna crkva Ukrajine cilja na ključnu imovinu koju trenutno kontrolira UOC-MP i nastoji uspostaviti vlastiti sjedište u važnoj Pečerskoj lavri. Mnogi vide prisutnost UOC-MP na ovom mjestu – u srcu Kijeva – kao sigurnosnu prijetnju.
Rješenje iz 2018. o postojanju dviju kanonskih pravoslavnih crkava u Ukrajini malo je vjerojatno da će preživjeti trenutni rat. Možda neće preživjeti ni trenutnu fazu rata, dok Ukrajina napreduje s derusifikacijom na drugim frontama, uključujući ograničenja na ruske knjige i muziku objavljena u junu.
