Nakon džume ulazim u obližnji kafić, u jedan od onih skrajnutih, neatraktivnih, slabo posjećenih, nadajući se da nikog iz ešalona srcu mi ne baš milih likova, tačnije smorova, neću sresti, da ću sit, presit, praznih, neproduktivnih priča, zbog kojih sam se, u biti, i povukao u sad već višegodišnju samonametnutu poluizolaciju, zasjesti u neki ćošak, kahvenisati i u miru odšutjeti, ali baš odšutjeti, ne misleći pritom ni o čemu, ni o kome.

No, sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim.

Vidim, odnosno, čujem, prekinuo sam N. u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, nabrzinu napabirčenim sufijskim temama; uočavam, dakako, i obavezni mu navježbani poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati potrebnu dozu sugestivnosti, a nije mi promakla ni kratka stanka, uobičajena u njegovim somnambulnim solilokvijima, kojom, opet, - zagledan u daljinu, u samo njemu znana duhovna prostranstva, nedokučiva njegovim sagovornicima, preciznije publici, jer ovaj bezazleni ali prenaporni čovjek razgovarati ne umije- želi svoju isforsirano teatralnu priču uozbiljiti, dati joj- barem on tako misli i neprestano na tome radi- prijeko potrebnu dozu duboke, samozatajne mističnosti.

Dakle, ulazim u kafić. N. me uočava, prekida priču, ne skida navježbani poluosmijeh, pruža mi ruku i nudi da im se pridružim. Prihvatam, premda znam šta me čeka, ali, razmišljam, ako sam i pored predostrožnosti upao u klopku, neću uzmicati, bježati, a gnjavažu ću već nekako izdržati. Nije prva, a vjerovatno ni posljednja.

Prije no što sam sjeo, N. predstavi svog "sabesjednika", ime mu nisam upamtio, i reče da je doktor.

- Doktor medicine ili doktor za rokenrol- našalih se.

- Oboje. Dobro si potrefio, on odlično svira gitaru- reče N. a zatim, onako usput, na njemu svojstven način, dakle, cinično, dodade:

- On je profesor. Objavio je nekoliko knjiga, ali nije poznat. Povremeno nešto piskara za neke novine, međutim…Kako se, ono, zovu te novine?

- "Savremena žena".

- Čuj, "Savremena žena"!? Kako možeš pisati za takve novine?

- Zašto ne? Imaš nešto protiv žena?

- Ne, ali…Nebitno. Nego, da nastavim. Kao što rekoh…

- Jesi li svirao u nekom bendu- upitah mlađahnog ljekara.

- Da, jesam- reče i pogleda me zahvalno- ali kratko, dva-tri mjeseca, teško je bilo uskladiti obaveze na fakultetu i rad s bendom. A Vi? Bavili ste se muzikom?

- Da, nekad davno. Počeo sam, sredinom osamdesetih, snimati i album u studiju Paše Ferovića u Sarajevu. ali nije išlo i ne žalim zbog toga, ko zna kuda bi me sve to skupa odvelo.

- Zaista? Pa, Paša je čuveni producent! A zašto nije išlo?

- I samo da znate, tri su vrste šejhova! Prvi je…

- Vidi! Paša jeste najbolji, neupitno, ali i najneodgovorniji, svi muzičari u Sarajevu to znaju. Bilo je jako teško raditi s njim, barem su moja iskustva takva, a ni slična ili čak identična iskustva drugih izvođača nisu mi nepoznata, Zabranjeno pušenje, Valentino, Henda, Amila Sulejmanović… Ima ih još…

- Jeste li nešto snimili?

- Svaki muršid je šejh, a svaki šejh nije muršid i mnogi to ne znaju. Pa, da pojasnim o čemu se…

- Samo jednu pjesmu, a i to uz pomoć Miće Vukašinovića, koji je Pašu na jedvite jade izvlačio iz kafane i odvodio u studio. Slikovitije, a da bih ti ugrubo približio o čemu se tu radilo i kako se uopće radilo, u studiju smo proveli ne više od dvadeset radnih sati, a u kafani dvije hiljade. Na koncu, kad mi je prekipjelo, bez riječi sam okončao tu mučnu bezvezariju, digao ruke od svega i nisam se ponovo vraćao muzici. A Paša, sam po sebi…Ako izuzmemo ovo o čemu sam upravo govorio, jako fin čovjek: galantan, dobrohotan, u komunikaciji učtiv, odmjeren, nenametljiv, obziran…Pravi Sarajlija…Tu zaista nije bilo…

- U redu, shvatam, ali zašto niste pokušali snimiti album u nekom drugom studiju?

- Bilo je preskupo. Nisam mogao platiti enormne troškove snimanja i studijske muzičare, a bend nisam imao, tako da…

- Eto, odoh ja, imam nekog neodložnog posla - reče N. i, jedva prikrivajući huju, napusti kafić.

Mlađahni ljekar ne reče ništa, a nije ni trebao, sve mu je na čehri pisalo. Duboko i s olakšanjem othuknu, pogleda me, zahvali se kratkim klimoglavom, svjestan da sam ga izvadio iz za njega krajnje neugodne situacije, potom reče da bi trebao poći, pruži mi ruku i kroz osmijeh upita:

- Vi ste se sigurno šalili kad ste rekli da pišete za magazin "Savremena žena"? Je li tako?

- Naravno. Pa, vidio si kako me je predstavio!? Kao piskaralo. Tako se s njim priča.

Dečko ode, a ja napokon zasjedoh za stol u ćošku, da u miru kahvenišem i odšutim, ali baš odšutim, ne misleći pritom ni o čemu, ni o kome.

I nisam.