Supruga mu je prije 11 godina u Novom Pazaru preselila na Bolji svijet nakon teške bolesti. Prije dvije godine, sa svojih petero djece, novi dom je našao u Sarajevu. Sa sigurnošću se može kazati da nakon toga nije bilo lahko podizati potomstvo od kojih je najmlađem bilo tek nešto više od godinu dana, a najstarijem sedam godina. Sam. No Fatmir Bači s porodične faktografije prelazi na drugi nivo razgovora s dubokom vjerom u Onog Koji nikoga ne opterećuje više nego što može podnijeti i bez „svakidašnje jadikovke“ samohranog roditelja.

O poetama, ne pjesnicima

Bačiji su skloni i  umjetnosti. Ne znam da li je umjetnost prava strana čovječanstva, jer je vrlo moguće da se umjetnost pobrka s pisanom riječju, s Kur'anom. A najbliži od ljudi su mi bili neki pjesnici. I najviše ljudi s kojima kontaktiram su pjesnici. Ustvari, poete - ne pjesnici. Jer ne smijemo ih poistovjetiti s pjesnicima koje Allah, dž.š., u Kur'anu spominje u negativnom kontekstu. Jer uvijek je pjesnik ovisan o pjesmi. Velika je razlika: jedan tekst pjesme da bi se spasio treba mu samo jedan dobar stih, a jednu dobru poeziju može pokvariti samo jedan stih. Inspiracija za poeziju ponajviše mi dolazi na bosanskom jeziku.  

O lahkoći izražavanja na albanskom i bosanskom

Ne mogu da kažem lakše... po pitanju proze - albanski jezik je prvi, a što se poezije tiče kada inspiracija dolazi na bosanskom, tada je ne možeš tretirati na albanskom i s velikim teškoćama je prevodim. A isto kada dolazi na albanskom, s velikim poteškoćama je prevodim na bosanski. To se samo od sebe nametne, nema tu plana. Ja sam ušao u bosanski jezik, to mi je bio san. Razmišljao sam na albanskom, pa sam prevodio na bosanski, što je bilo vrlo teško, ali sada je dobro. Ima 15 godina kako sam u tome. Jedino kad sam iznerviran... to me prekine. Imam i stihove kojima sam dao naslov „U podneblju dva jezika“.

Majka je ta koja čuva jezik. Albanke koje se udaju u naša sela Borak, Godžas i grad Šijak učile su bosanski da bi se mogle sporazumijevati jer naše Bošnjakinje nisu znale albanski. Grad Šijak ima  pola populacije koji su Bošnjaci, ali su izgubili jezik jer su pragmati. Moja majka je govorila „Ovdje unutar kuće samo bosanski, a čim izađeš iz kuće naučićeš albanski“.  Moja žena rahmetli, koja je preselila prije 11 godina bila je Albanka, ali moja djeca ne znaju albanski. Ja sam cijeli dan odsutan i oni uče jezik koji im je najbliži.

O dolasku u Sarajevo

Nakon što sam se i ja razbolio htio sam da se vratim u Albaniju. Neki ljudi koji su meni bliski ovdje to znaju. Oni su se organizovali da ne odem na liječenje u Albaniju, a jedan od njih je predložio da dođem u Sarajevo. Razmislio sam, jer kad nemaš ženu a imaš petero djece... Kažem kako ću s djecom? On veli „Allah je veći od nas, on je već obezbijedio čovjeka prije nego se rodio“. I evo me ovdje.

O „dva najljepša naroda u Evropi“

Jedan novinar je došao iz Sarajeva krajem 90-ih u naše selo da snima. Ljudi su mu rekli: „On je član Društva pisaca Albanije, idi kod njega“. Bila je zima i sjedili smo u jednom restoranu na obali mora u Draču. Vlasnik restorana je Bošnjak, ali ne zna bosanski. Otvorio je restoran samo za nas i spremio ručak samo za nas, jer zimi u Durrȅsu (Draču) gotovo da nema gostiju. I nakon što sam mu pročitao moju poeziju na bosanskom, on će meni „Kako se osjećaš, albanskim poetom ili bosanskim?“, a u početku mi je rekao da je ateista. To je jedna plitka priča, ali ću je ispričati. Rekao sam mu da nisam ponosan ni što sam Bošnjak ni što sam Albanac. Zbog čega? Jer ima mnogo Albanaca koji su budale, kao što i Bosna ima mnogo budala, ali sam ponosan i što sam Bošnjak i što sam Albanac jer su to dva najljepša naroda u Evropi. Najljepši su jer su prihvatili Posljednjeg Poslanika i posljednju Allahovu knjigu. Tačka! Ovo je mjerilo za cijelo čovječanstvo, za sve vjere. Bilo mu je krivo. Za sve vjere, samo nevjerstvo čini izuzetak. Zato je pao komunizam, jer je bio u nevjerstvu.

O prozi i poeziji, meti, luku i strijeli

Onda je on malo počeo da se inati, nije htio da napusti to. Pričali smo i o poeziji i o prozi. Pita me: „Šta je za tebe proza?“ Kažem mu da proza ima lūk, ima strijelu i ima metu. Potegneš onu žicu, pustiš je i ode strijela u desetu kuću. Kaže, „Kako u desetu? A poezija?“. Za poeziju kažem da nemaš ni luk ni strijelu, imaš samo one krugove ma meti, strijela dolazi odnekuda, ti ne znaš otkuda. Proza ide razumno, ide racionalno, a poezija je emocija. Onda on kaže da se i poezija i proza i novinarstvo služe istim: riječju. Odgovorio sam: I muha i pčela izlaze iz istih razloga da se nahrane. A vrsta mirisa koji ih privlači  je nešto drugo. Dok kod novinara, ako ne smrdi - ne valja ništa... Ima tome razgovoru 28 godina i u tom smislu ništa se nije promijenilo.

O dugu prema bosanskom jeziku

Čovjek je dužan prema jeziku u kojem je odrastao, a ja sam rastao na dva jezika. U Albaniji sam bio Bošnjak. Nikad nisam bio drukčije. I ovdje sam Bošnjak. Tamo sam rastao u albanskom jeziku, a da čitam i pišem bosanski naučio sam na televiziji. Znači, kako god mislim da sam ispunio obavezu uvijek se osjećam dužan još, jer je to neka stvarnost koja se nama prikazuje beskrajno. Način na koji mi gradimo svoje misli, svoje snove,  to se sve dešava preko jezika i unutar jezika, a čovjek što više korača u toj beskrajnosti - to više osjeća da je više dužan.  I u jednom trenutku u Albaniji, mogu da kažem tako, ali tako misle drugi, da sam ja rastao u jednoj generaciji poeta, s njima sam pričao koja riječ gdje ide  - ne samo tehnički. Po mom mišljenju davao sam što sam htio, a iskreno – i uzimao ono što oni nisu znali uzeti jer su bili mlađi od mene. I podigla se jedna divna generacija. Onda je došlo vrijeme kada sam sve to osjetio kao ispunjenje nekog duga koji imam prema albanskom nacionalnom.  E kad sam izdao prvu knjigu 1995. „Bosna su moje godine“, onda sam počeo da osjećam dužnost prema bosanskom jeziku.

O muftiji Zukorliću

S rhm. Muftijom Muamerom Zukorlićem bio sam nekoliko puta na raznim simpozijima koje Bošnjaci organizuju i on je rekao da moram nešto učiniti na dolasku u Novi Pazar. Bio je uporan, organizovana mi je izložba slika, noć moje poezije, ali pritom je uvijek bio poziv „Dođi s porodicom“. Svidio mi se taj čovjek i pričali smo o raznim načinima dolaska i konačno sam odlučio. Došao sam 2012. godine. Od tog dana postao sam mu najbliži čovjek, na svom posljednjem predavanju studentima tri puta me je spominjao. A kad je muftija preselio, počele su neke priče... jer naša priča nije bila obična priča, nije bila prihvatljiva za obične ljude, umjetnost je nešto što će većina ljudi doživjeti izdaleka, ali ne bi da se približe tome. Znači, većina je takva. Možda je to zbog toga što je osnova istina... istina je uvijek princip, a princip je uvijek na onoj strani gdje ima vrlo malo ljudi koji se toga drže. I ovi koji su na tom principu istine žive s mršavom nadom da će se sutra to popraviti. I uvijek će biti tako. I zato su ljudi uglavnom protivnici onima koji hoće istinu, kao što je onaj balkanski dragulj o istini moja majka čuvala. Sada je taj dug meni ostao kod bosanskog jezika. Moj dolazak u Bosnu je iz jednog jedinog, isključivog razloga – dug prema jeziku. Prvi jezik kojim sam govorio je bosanski. Obrazovni pritisak je bio takav da sam počeo pisati poeziju na albanskom.

„Umjetnost vjerovanja u Boga“

 Znam većinu poeta i mnoge koji pišu, poznajem njihov nivo, volio bih da trošim neko vrijeme s njima, ali pjesnici nemaju dobru slogu, ne znam zbog čega.  I u Albaniji sam pisao eseje, prozu, poeziju, basne sam pisao, prevodio sam... Kad bih bio među pjesnicima rekli bi „Ovo je najbolji pisac basni u Albaniji“. Kad bih bio među onima koji pišu pripovijetke, rekli bi „ovo je najbolji poeta“, ali nikad to ne bi kazali za nekog iz njihovog izražajnog kruga. Sa svima sam dobro prolazio. Napisao sam jednu knjigu na albanskom, zove se „Umjetnost vjerovanja u Boga“. To je jedna analiza preko Svete knjige, svetih principa, ali analiza svjetske književnosti, ne ove ovdje. Očekivao sam da me ljudi pitaju kakva je moja knjiga, Ali ne, ne smiju, jer knjiga je prestroga. Kada sam je napisao 1997. godine, a 1999. sam je izdao, nisam znao da je to jedinstven pristup književosti - na osnovu vjere, vjerski pristup. I da je to prekršaj za sve evropske dogovore, nisam ni to znao.  Ja sam onako dušom pisao i ispala je ta knjiga.

Kosi li se savremena književnost s vjerskim principima

Nijedna književnost ne kosi se s vjerskim principima. Svi veliki književnici, korifeji sa piramida svjetske književnosti vezani su za vjeru. Samo što u akademstvu nisu prihvaćeni, akademstvo je u suglasju s političkom elitom. A politička elita je korumpirala akademsku elitu, pa nema potrebe za pravilima, sve je legitimno... I time sebi napravili štetu s korupcijom. Zašto vjera i umjetnost imaju nešto zajedničko?  Kucaju čovjeku iznutra. To je zajedničko. Poslije dogovora s vlastima, književnici su ostali negdje na po strani. Sve što je duhovno smjestili su u crkve i mistiku.