Treća po redu knjiga poezije Safije Vehabović-Parganlija (nakon prethodne dvije “Sapfini magijski harfovi” i “Kuda odletješe Ibrahimove ptice?”) objavljena je kao jedna od nagrađenih na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za 2021. godinu. Riječ je o autorici koja je za prethodne knjige dobila prestižnu regionalnu Nagradu Ratkovićevih večeri poezije (Bijelo Polje), kao i drugu nagradu na manifestaciji “Slovo Gorčina” u Stocu. Poezija joj je objavljivana u pet kolektivnih zbirki/antologija, prevođena na nekoliko jezika te publikovana u književnim časopisima iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Danske.

Među ljubiteljima i čitateljima poezije ova je autorica ponajprije bila zapažena i pamćena po svom pristupu gender-tematici i problematici; njen je duhovnopoetički postav više od svega drugog bio utemeljen na otporu (dakle, i na kritici) spram patrocentrične slike svijeta – na otporu i kritici koji su podrazumijevali osebujno poetsko oduhovljenje žene, pa i ženstva kao ontičke i kao povijesnosocijalne kategorije. U pjesništvu ove autorice intertekstualnost, citatnost i asocijativnost spram mitoloških i povijesnih figura, dalekih kultura i civilizacija, drevnih epoha, djela i autora drugih jezika svjedoče o kreativnom naporu – da se i kroz povijesno vrijeme, i kroz mitske slike i likove, i kroz najudaljenije ambijente i duhovne kontekste dozove, evocira ono univerzalno u osjećanju života i svijeta žene, prije svega, ali i čovjeka kao bića uopće.

U ovoj knjizi ukupno osamdesetak kraćih pjesama raspodijeljeno je u dva ciklusa: “O ljubavi” i “O ljudima”; uprizorenja u stihovima najčešće su plod sučeljavanja snova i jave, imaginativnih izleta kroz prostor i vrijeme i žestokih, sočnih poetskih kondenzacija prezenta-samoosjećanja lirskog subjekta. Ne treba naglašavati da je to “vječni prezent”, a da se likovi, ambijenti, prostori i vremena pojavljuju kao neobični pejzaži kroz koje prolazimo iščitavajući ovaj svojevrsni lirski putopis:

“Umjesto grožđa i raspuklih smokvi,/ u zdjelu, iskopanu ispod dvorca u Materi/ stavila sam lijekove. // Kada ulicama poteku rijeke,/ crvene kao život koji smo odbacili,/ pričat ćeš mi o snu u kojem mijenjam/ godine, boju kose, poze, partnere,/ Ti ćeš to mirno posmatrati,/ jer ćeš znati da te i dalje volim. // San je potisnuta želja,/ rekla sam ti jučer/ i kosu obojila u crveno.” (“Tumačenje”)

Snaga osjećanja direktno je proporcionalna oštrobridosti, fragmentarnosti, krhotinskoj prirodi slika, simbola, metafora, kondenzacija, refleksija: pjesnikinja traži trenutak u kome će se u dozvanom prizoru, u neponovljivoj slici kao odbljesci, iskre ili male zvučne eksplozije objaviti (odzvoniti, odzrcaliti) fotoni emocionalnih, duševnih ili duhovnih energija – o kojima ne znamo zapravo ništa, preko kojih ili pored kojih najčešće prelazimo/prolazimo (u onom što se zove životna svakodnevnica) i ne registrujući ih. Te slikovne i zvučne monade zapravo sačinjavaju sukus (quid, štastvo) ovih pjesama – a ne imenovani (ili spomenuti) predmeti, stvari, likovi ili bića:

“Nešto je u meni tada puklo,/ kao olovo koje je u proždrljivu peć/ stavila nana sa zubima velikim kao munara./ Mašicama je prevrtala užarene oblike;/ znam jer sam virila/ kroz crvenu maramu kojom me pokrila./ Vidjela sam i njene koščate ruke/ kojima je mahnito tjerala zrak. // U tom momentu sam shvatila/ da više ne želim ući u zgradu/ u kojoj lift tutnji kao opomena,/ kao ruka žene na zvonu varljivog aprilskog cvrkuta. // Uzela sam vodu punu ajeta i umila se njom,/ sa balkona mi je mahnuo rukav indijske košulje./ Nisam mu uzvratila.” (“Almuhrab”)

Primjeri tih kondenzacija jesu, recimo, “ruka žene na zvonu varljivog aprilskog cvrkuta”; ili, iz pjesme “Ispod Brahminih lica”, “Indirine pletenice zamršene kao običaji/ njenog naroda”; ili, iz pjesme “Po izlasku iz autobusa”, “Pitam se da li da otključam kofer/ i na harmonici odsviram zvuk tišine?”; ili, iz pjesme “Ko je krivac?”, “(...) bjeličasta putanja aviona nestaje/ kao pokojnikovo loše djelo”. Zanimljivo je da lukavstvom kreativnog uma pjesnikinja zavede čitatelja, da u prvom čitanju tekstova gotovo redovno “preskoči” upravo to što i jest najvažnije, najživlje, najsupstancijalnije u pjesmi: ovo su pjesme koje se moraju čitati iznutra (a ne spolja), odozdo (a ne odozgo), i skraja, ništa manje negoli spočetka. Ovo je poezija s kojom se moraš upoznati (sroditi, uz nju posjediti): ništa u tim tekstovima nema spektakularno, ništa što bi samo po sebi, ili po načinu kako je saopšteno (oslikano, ozvučeno) raskrivalo neku posebnost (upečatljivost, raritetnost, raskošnost) – sve je ovdje zapravo “u pjesmu zavijeno” (kao svete riječi što su zavijene u svitke pergamenta). Prvo čitanje “služi” tome da “odmotamo” to nešto, da osjetimo, vidimo, doživimo pjesmovitost teksta kao skrovitost tog nečeg (što ga moramo iza riječi, i između riječi, i poslije riječi tek pro-naći i pro-čitati). Paralelizam između samog kreativnog čina ispisivanja (nasricavanja, nizanja, govorenja, pa pisanja) stihova i pozornog iščitavanja pjesama od tih stihova sastavljenih više je nego očigledan: ključ je u traženju (najprije riječi kojima bi se sama stvar pjesmina ovila, u koje bi se umotala) – a potom također u traženju tih “samih stvari” iza, ispod, između ili mimo riječi kojima su obmotane.

“Za dan domovine pao je snijeg;/ Proljeće neće doći do dana u kojem/ svakom čovjeku umjesto puške/ za pasom ne nikne ljiljan! –/ uzvikivao je borac među masom/ koja je tražila svoja prava u mrtvoj domovini. // Stojim u koloni dugačkoj/ kao kosa djevojke iz bajke/ i znam da će tvoje proljeće doći/ onog dana kad se na granama/ moje nove zbirke/ pojavi prvi behar” (“Umjesto proljeća”)

Interpretaciji nužno prethode čitanje, učitavanje i iščitavanje; i, što je najbitnije, interpretacija pripada čitaocu (koji je sve tri te faze uspio proći). Drugim riječima, pjesnik (pjesnikinja) ništa nije “htio (htjela) da kaže” – nije riječ o jeziku kao “sredstvu sporazumijevanja” između onog (one) koji (koja) piše i onog (one) koji (koja) čita. Riječ inače nije o – riječ je iz (iz jezika, kojim se ne služimo mi, već se on nama služi!): pjesnikom (pjesnikinjom) se služi da bi nas držao u blizini satvorenosti svijeta i bića, a čitateljem se služi da bi odmjeravao (vagao) tu “dovedenost u blizinu”:

“Uspeli smo se na brdo iznad/ grada Tarakli i vidjeli/ Asmin prst kako se klati/ između dvije kule./ Ne vjeruj učiteljici života,/ odzvanjalo je u brdima. // Zato smo sjeli ukrug i/ otpili gutljaj crnog čaja./ Na kolcima nas nisu/ promatrale naše glave.” (“Asma”, str. 54.)

Ako smo ikad (a jesmo, mnogi od nas jesu) udobnost čitalačke pozicije (zlo)upotrebljavali, kako bismo “se informisali o...”, kako bismo “pratili tekuću produkciju...”, kako bismo odredili kojem pravcu (usmjerenju) pripada pjesnik (pjesnikinja), kako bismo odozgo čitali ono što se samo iznutra i odozdo može čitati i gonetati – onda nam nakon sve tri faze čitanja ove knjige jasnije postaje to što tako rado, tako zdušno i prostodušno previđamo: da je pjesma (knjiga) koju čitamo naša, ništa manje negoli pjesnikova (pjesnikinjina), da ostaje tu i da će tu ostati da vaga (odmjerava) spomenutu “dovedenost-u-blizinu” satvorenosti svijeta i bića... i da nema izgovora niti opravdanja za površno, olako i “na prvu loptu” čitanje. Čitaj! je iz istog Tvorca izašlo, kao i Budi!