Sve je isto u Istočnom Sarajevu, iako je meni lično draži njegov izvorni naziv -  Vojkovići. Nije ovo ironična doskočica izvučena iz birtijskog razgovora. To je istina o vremenu koje stoji, o iluziji promjene iza koje se decenijama valjaju isti obrasci nasilja, ista imena i ista, neraskidiva sprega politike i kriminala. Dok se političke strukture formalno mijenjaju, a generacije odrastaju, ulice ovog mjesta ostaju trajno poprište obračuna aktera koji su svoje karijere kalili u pepelu rata. Prostor koji je devedesetih bio polazna tačka za ratne i paravojne formacije, u miru je samo transformisan u permanentnu zonu sigurnosnog rizika, poligon kojim upravljaju iste, tek kozmetički pregrupisane zločinačke strukture.

Hronologija koja ledi krv u žilama

Ako je iko i gajio iluziju da je prošlost zakopana, avgust 2026. godine ju je brutalno raspršio. U samo 48 sati, Istočno Sarajevo je postalo poprište dva krvava obračuna koja su podsjetila na najmračnije dane poraća. Ranjavanje Koste Pandurevića u Spasovdanskoj ulici, a potom i Davora Dabića u Hilandarskoj, nisu bili tek izolovani incidenti. Bili su kulminacija tinjajućeg sukoba i brutalna demonstracija moći.

Ono što najviše užasava jeste potpuna dekadencija i osionost kojom su ovi napadi izvedeni. Pucati usred bijela dana, u urbanim naseljima, pred očima običnih mještana i njihove djece, poruka je koja nadilazi puki kriminalni obračun. To je poruka društvu: mi smo iznad zakona, ovaj prostor je naš, a vi ste samo kolateralna šteta u našim ratovima. To je trenutak u kojem podzemlje više ne djeluje iz sjenke, već izlazi na svjetlo dana, uvjereno u vlastitu nedodirljivost.

Ista imena, iste metode: Zločin kao porodična tradicija

A ko su akteri? Iznenađenja nema. Lica koja danas pune stupce crne hronike nisu produkt nekog novog, tranzicijskog zla. Oni su direktni nasljednici, a često i isti oni ljudi, koji su gradili "tradiciju" organizovanog kriminala još od devedesetih. Kontinuitet podzemlja je zastrašujuće jasan. Strukture povezane s nedavno puštenim na slobodu Darkom Elezom ili vječitim rivalom Đorđem Ždralom nisu nestale, one su mutirale, prilagodile se i regrutovale nove vojnike. Njihova imena provlače se kroz sudske spise i policijske istrage decenijama, kao gorak podsjetnik na sistemski neuspjeh.

Tu leži ključno pitanje: kako je moguće da generacije kriminalaca stare na ulicama, odlaze u zatvor na nekoliko godina, a zatim se vraćaju da nastave gdje su stali? Kako je moguće da njihove kriminalne mreže ostaju netaknute, operativne i spremne za novog vođu čim stari bude privremeno sklonjen? Odgovor je u šutnji i nečinjenju pravosudnog sistema, koji se decenijama pokazuje nesposobnim ili nezainteresovanim da presiječe hobotnicu koja davi ovo društvo. Zatvorske kazne postale su tek pauza u karijeri, a ne kraj kriminalnog puta.

Mafija bez granica: Kad Istočno Sarajevo postane problem Sarajeva

Ova opasnost, naravno, ne poznaje entitetske međe. Iluzija je misliti da se pucnjave u Hilandarskoj tiču samo mještana Istočnog Sarajeva. Kriminalne grupe koje tamo operišu nikada nisu djelovale izolovano. Njihovi krakovi duboko zadiru u Kanton Sarajevo i ostatak BiH, kroz trgovinu narkoticima, reketiranje i pranje novca. Entitetska linija, nevidljiva birokratska prepreka za policijsku saradnju, za kriminalce je oduvijek bila nepostojeća.

Najbolji dokaz za to je nedavna reakcija MUP-a Kantona Sarajevo, koji je nakon eskalacije nasilja podigao nivo sigurnosti i poslao policijske patrole kao asistenciju na Dobrinju. To nije bio gest dobre volje, već iznuđen potez. To je bilo prešutno priznanje da se vatra iz komšijskog dvorišta opasno širi i da prijeti da proguta i nas. Nesigurnost se preliva brže od bilo kakve političke saradnje, a stanovništvo s obje strane linije postaje podjednako ugroženo.

Sistem u nokdaunu: Od negiranja do bespomoćnih apela

A kako sistem reaguje? Predvidljivo i porazno. Do jučer su lokalni zvaničnici, poput gradonačelnika Ljubiše Ćosića, uvjeravali javnost da je sigurnosna situacija "pod kontrolom". Bio je to jeftin politički spin, balon od sapunice koji je prvi sljedeći rafal probušio. Nakon što ih je stvarnost demantovala, retorika se promijenila u bespomoćne apele kriminalcima da "obustave sukobe", kao da se radi o nestašnim dječacima, a ne o organizovanim ubicama.

Taj vapaj političara nije ništa drugo do kapitulacija države pred podzemljem. Dok oni apeluju, građani žive u strahu, a stručnjaci već dugo upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se desiti novi val ubistava. Novinari godinama pišu o vezama politike i mafije, ali ti glasovi ostaju usamljeni krici u pustinji institucionalne letargije.