Masakri na Markalama dva su velika zločina koje je Vojska RS-a počinila nad Sarajlijama tokom Opsade. Prvi se dogodio petog februara 1994, kada je 68 ljudi ubijeno, a 144 ranjeno. Drugi se dogodio 28. augusta 1995. godine, kada su ubijene 43 osobe, dok ih je ranjeno 84.
Svake se godine predstavnici udruženja civilnih žrtava rata, kantonalne i gradske vlasti te drugi građani okupe na mjestima stradanja, gdje polože cvijeće i tako odaju počast stradalim.
Tako je trebalo biti i ove godine ali Amerisa Ahmetović, predsjednica Udruženja civilnih žrtava rata Općine Centar Sarajevo i predsjednica Koordinacije udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo “Svjetlost”, nekoliko je dana prije obilježavanja godišnijce masakra, kazala kako Vlada KS, Gradska uprava Grada Sarajeva na čelu s gradonačelnicom Benjaminom Karić te Općina Centar Sarajevo na brutalan način dijele civilne žrtve rata.
Kako nam je rekla, udruženja kojim rukovodi uopće nisu bila uvrštena u protokol ovogodišnjeg sjećanja na žrtve masakra iz 28. augusta 1995. godine, dok Unija civilnih žrtava rata KS, na čijem su čelu Senida Karović i Muzafer Teskeredžić, uživa, dodaje ona, privilegirani status.
“Imala sam 16 godina kada sam na Markalama izgubila nogu. Tada sam dobila status civilne žrtve rata, a od 2000. godine aktivno se bavim problemima ove populacije. Prije dva mjeseca sam poslala dopis Vladi KS u kojem sam zahtijevala da budem uvrštena u protokol Ministarstva za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice te da položim cvijeće na mjestu stradanja. Tačno 13. augusta dobijam odgovor u kojem stoji da Ministarstvo ništa ne može uraditi te da u odluci Vlade KS iz 18. decembra 2008. godine stoji da je Unija civilnih žrtava rata KS nosilac obilježavanja ovih datuma”, objasnila je Ahmetović, uz napomenu da je isti dopis poslala i gradonačelnici Benjamini Karić i načelniku Općine Centar Srđanu Mandiću, ali da do pred obilježavanje masakra nije dobila odgovor.
Kaže i kako je vrijeđa da sekretar Unije Muzafer Teskeredžić drži govor o stradanju i trenutnom položaju civilnih žrtava rata iako, prema njenim riječima, uopće ne spada u ovu kategoriju.
Teskeredžić nam, pak, tvrdi drugačije. “Odlukom Vlade KS Unija civilnih žrtava rata je određena kao nosilac aktivnosti svakog obilježavanja. Mi imamo kontinuitet djelovanja, naše udruženje je idejni i pravni nasljednik Saveza civilnih žrtava Grada Sarajeva, koji je osnovan 1974. godine. Udruženje je radilo cijeli rat, već 46 godina egzistiramo, a ja sam na mjestu generalnog sekretara od 1995. godine. Zakon o udruženjima i fondacijama je poprilično liberalan, danas svako može osnovati svoje udruženje. Samo u našem kantonu postoji 11 nekakvih udruženja u vezi s civilnim žrtvama rata, od kojih mnoga ne rade ništa. Prema mojim informacijama, i SIPA je imala posla u Udruženju civilnih žrtava rata Općine Centar. Bilo je tu mutnih radnji. Čak je i ta koordinacija osnovana tek prošle godine.”
Iako sukob između udruženja civilnih žrtava rata već duže vrijeme traje, očekivalo se da će aktuelna vlast pronaći neko međurješenje kojim bi sačuvala dostojanstvo barem onih koji su od zločinačke ruke izgubili živote na Markalama.
Ipak, čini se da ni za takvo što nisu sposobni.
