Milorad Dodik je opet, prilikom ovosedmične posjete turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana Bosni i Hercegovini, pokazao dva lica. Dodik je nasilnik i galamdžija kada je na svom terenu, kada nastupa s pozicije sile pred onima koji ga se boje i koji od njega ovise. Kada, se, pak sretne s nekim tako moćnim kakav je Erdoğan, onda je miran, snishodljiv. Kao bubica otvoren za razgovor i kompromis.
Dodik pokazuje svoja različita lica svake sedmice. Početkom jula u Bruxellesu je prijateljski porazgovarao s Josepom Borrellom, visokim predstavnikom Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku. Onda je nekoliko dana kasnije sletio u Sankt Peterburg, istakao poseban odnos entiteta Republika srpska i Rusije i sastao se prvo s ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom, a kasnije i s Vladimirom Putinom.
Dodik svoja različita lica koristi stalno, kako u svom odnosu s međunarodnom zajednicom, tako još i više kada kontrolira sve izvore moći u entitetu iz kojeg dolazi. Dodik usvaja zakone koji pospješuju otcjepljenje Republike srpske od ostatka Bosne i Hercegovine, a onda iza zatvorenih vrata zapadnim partnerima objašnjava da je to puka politika, pusta želja. No, stvarnost je takva da se on zaista kreće u tom smjeru.
Za sada je Ustavni sud BiH poništio prvi od zakona koje je odobrila Republika srpska, prvi korak u secesionističkom projektu kojim je uspostavljena entitetska Agencija za lijekove. Međutim, Dodik prijeti da će usvojiti druge zakone koji bi također bili uvod u odvajanje entiteta.
Ovisno o tome šta mu u tom trenutku treba, Dodik igra ulogu destabilizatora ili racionalnog čovjeka. To nije puka politička igra, Dodik se ponaša tako jer zna da bi Moskva prvo krenula od Bosne i Hercegovine kada bi se odlučila (ako već i nije) izazivati probleme u Evropi. A to izaziva veliku nervozu u Bruxellesu.
Dodik se nakon Agresije nametnuo na političkoj sceni kao jedan od rijetkih srpskih političara s kojima je međunarodna zajednica mogla razgovarati. Znali su da je korumpiran, da se nezakonito obogatio, ali stranci su ga izabrali jer su mogli birati razgovarati ili s njim ili s nekim ko ima hipoteku ratnog zločinca.
Dodik je tada bio u ulozi nekoga ko miri, nekoga ko gradi mostove. Danas iste te strance tjera iz zemlje i naziva ih ilegalnim i turistima. Dodik je odlučio ući u historiju i to pokušava na pogrešan način, pokazujući svoje najgore lice. Lice čovjeka koji budi duhove prošlosti, izaziva tenzije, raspiruje mržnju i negira Genocid.
Sve je to dio njegovog secesionističkog projekta, u kojem su itekako vidljive pukotine kada ga pred sebe postavi neko poput Erdoğana. I zbog toga je, između ostalog, važno da turski predsjednik što više bude prisutan u Bosni i Hercegovini.