Dugo smo se truckali u vojnom kamionu uzanim planinskim putem. Iako je već bilo predvečerje i mrak je polahko padao, šofer nije smio upaliti svjetla. Ovaj put za Kovačeviće bio je veoma opasan jer nam je neprijatelj bio veoma blizu.

Stigli smo u naselje negdje oko osam sati te noći. Jedan od oficira iz komande reče nam da se ne razilazimo jer je bilo planirano da nas noćas uvedu u liniju. Odmah smo od ljudi okupljenih oko komande i kuhinje saznali da je već dva dana na ovom prostoru teška situacija. Neprijatelj je u više navrata izvodio pješadijske napade, a jedan od najtežih, kako nam rekoše, bio je danas, oko tri sata popodne. Ispričali su nam da su imali dosta ranjenih i da su u ispomoć već stigli vojnici iz Kalesije i Živinica.

Polahko smo se raspodijelili po cijeloj liniji. Nas je zapao rov broj dvanaest. Bio je usječen pod samom ivicom šume, a tranšeja je vodila desno preko seoskog puta u naš sljedeći rov. Bilo nas je, s domaćim ljudima i s dva momka iz Kalesije, ukupno osam. Suad i ja ostali smo napolju, a drugima smo rekli da idu odmarati. Ispred nas je bila čistina od tridesetak metara, na njenom kraju šikara s pokojim visokim borovim drvetom.

U cik zore, prije nego su se i pijetli probudili, sova je jezivo označila svoj teritorij. U daljini se čulo samo tupo štektanje mitraljeza. Stražu smo i dalje čuvali Suad i ja. Dolje, na drugoj strani tranšeje, bili su Esad i momak iz Kalesije. Ostala četverica ostala su zemunici.

Gledali smo dolje. Lijevo od nas svijetleći meci ispaljeni s neprijateljske strane pogađali su crvenu kuću napravljenu od blokova. Stao sam pored vrata zemunice. U njoj, vlažnoj, memljivoj, punoj vode i mulja, jer je kišilo, spavala su naša četiri saborca. Ako je ikako bilo moguće da se čovjek opusti. Na svaki šum oči su pucale, a tijelo se trzalo spremno za pokret. Iako je svako znao da ima neko na straži, insan ostane u nekom stalnom grču i iščekivanju i dok odmara.

Jedan od momaka, naslonjen s druge strane na vrata, pogleda u sat i tiho progovori: “Sad sam ja na redu. Još pola sata i moja je reda.” Ponovo je svuda zavladala grobna tišina. Bila tako čudna, oštra i hladna da je stvarala nemir. Još jednom pogledah na sat. Ostalo je bilo pet minuta. Posegnuh za čuturom da otpijem gutljaj vode, da saperem onu gorčinu koja se nakupljala u grlu od ispušenih cigareta.

Tek sam zazinuo da nešto kažem Suadu, naslonjenom na grudobran pored usjeka u tranšeji, kad – bum! Zemlja se zatrese. Tri-četiri granate pale su u blizini. Ponovo je ispred nas nešto sijevnulo, a reska detonacija proparala je nebo. Komadi drveta i zemlje udarali su nas po licu i tijelu. Vidio sam da je Suad povukao svoj puškomitraljez prema sebi. Sve se dešavalo u nekoliko sekundi, a kao da je trajalo minutama. Pokušao sam ga upitati kako je, je li ranjen, kad je zapucalo sa svih strana.

Kiša metaka sručila se iznenada. Rafali i pucnji sa svih strana i ispred zemunice. Ja sam nekako našao svoju pušku i sasuo rafal iz nje preko grudobrana. Suad je pucao iz svog puškomitraljeza, a tek tada sam primijetio da i momci koji su bili u zemunici pucaju ispred naše linije. Bili su s druge strane zemunice i zato ih nisam odmah primijetio. Suad, mijenjajući okvir, viknu mi da idem dolje niz tranšeju, jer odozdo niko nije pucao.

Nismo bili sigurni šta se dešava. Krenuo sam pognut. Meci su zujali iznad moje glave, a poneki bi se uz tup udarac zabio u balvane na grudobranu.

U nekoliko navrata isturao sam pušku preko i zapucao. Isturio sam i glavu između dva balvana i pogledao naprijed. Jutro se tek rađalo, ali su se jasno mogle vidjeti siluete neprijateljskih vojnika koji su preko livade, pucajući sagnuti, prilazili našoj liniji.

Napravio sam još nekoliko koraka i stigao do gotovo zatrpanog dijela tranšeje. U dužini od tri metra grudobran s balvanima spuzao je pod direktnim udarom granata. Nabrzinu sam preskočio taj dio i bacio se na drugi kraj tranšeje dok su meci i dalje zujali na sve strane. Tu me zatekao strašan prizor. U blatu i vlastitoj krvi ležao je Esad. Geleri su k'o mahniti rešetali sve ispred sebe. Esad je krkljao krv. Pola lica bilo mu je iskasapljeno. Momak koji je bio s njim nalazio se na drugoj strani tranšeje. Cijela njegova desna strana grudnog koša bila je pokidana, a veliki geler pogodio ga je s lijeve strane u glavu. Ležao je postrance u tranšeji.

Pucnjava me ponovo trznula. Skočio sam preko nekog drveta da vidim šta je s Esadom. Izvadio sam svoj zavoj i razderao ga. Ništa s tim zavojem nisam mogao. Njegove rane bile su teške, bio je izranjavan po cijelom tijelu.

Iza mojih leđa osjetih da neko dolazi. Nekoliko domaćih momaka i sanitetlija. Jedni su počeli pucati na četnike dok su druga dvojica meni pomagala. Sanitetlija je brzo previo Esadovu glavu i ranu na prsima. Pogledao me ispod šljema klimajući. “Momak, moramo ga brzo iznijeti odavde i snijeti dolje na cestu.”

Ponijeli smo ga i krenuli tranšejom. Nismo imali nosila pa je ovo bilo mučenje i za Esu i za nas. Pucnjava je i dalje odjekivala na sve strane. Pritrčao je još jedan momak da nam pomogne, ali od pucnjave nismo mogli izaći iz tranšeje.

Nekako smo ga donijeli do naše zemunice. Ondje je bio još jedan ranjeni momak naslonjen na zid zemunice. Bio je nekako nevjerovatno blijed, gledao nas je praznim pogledom, kao u šoku.

Sanitetlija je provjerio Esadov puls, a onda još jednom. Pogledao je u nas i samo odmahnuo glavom. Polahko je navukao jaknu preko Esinog lica.

Ja sam bio izgubljen. Gledao sam da se na nešto naslonim, zvonilo mi je u ušima, osjećao sam neku muku. Iz svega me prenu vika momka iza zemunice: “Evo ih, evo ih s lijeve strane.”

Suad je skočio prvi na grudobran, a ja sam otišao ulijevo. Repetirao je mitraljez na grudobranu i pribio kundak na rame. Trenutak kasnije smrtonosna salva pokosila je prvi ešalon četnika koji su se kretali prema šikari. Svi smo zapucali prema njima. Neki od njih ležali su nepomično, a drugi ranjeni pokušavali otpuzati natrag.

Cijelom dolinom je ključalo. Četnici su se desnom stranom počeli povlačiti iako je špic njihovog napada i dalje išao naprijed. Dolina je odjekivala detonacijama i pucnjima.

Ponekad bih se okrenuo i pogledao Esadovo pokriveno tijelo. Ispod jakne je virila samo njegova ruka na kojoj se presijavala zlatna burma.

Četnici su se povlačili pod našom jakom vatrom. Dolje, pored šikare, ostala su dva tijela njihovih poginulih.

Ponovo su nas počeli gađati granatama, a onda je, nakon nekoliko minuta, sve utihnulo. Tišina je ovladala šumom kojom je do maloprije gospodarila smrt. Četiri iznosača došli su s nosilima. Poselamiše nas i šutke, kao neka uhodana ekipa, staviše Esadovo tijelo na nosila. Podigoše ga i odnesoše.

Momci koji su došli u ispomoć bili su u tranšejama. Jedan od njih nešto je pričao, ali ja ništa nisam čuo, sve mi je u ušima zujalo.

Suad je sjedio na dasci pored vrata zemunice. Sjedio i šutio. Ja sam okrenuo leđa svima, da nikoga ne gledam. Pogled mi je otišao dolje, negdje prema visokim šumama. Gledao sam, ništa nisam vidio od suza koje su mi ispunile oči.