Postoje situacije kada je teško nešto reći o nekome ili nečemu. Možemo nešto reći o gradu u kojem smo popili kafu, gledali fudbalsku utakmicu ili svratili na ručak. Nešto možemo reći o čovjeku s kojim smo putovali nekoliko sati ili čekali s njim let na nekom aerodromu. Kako reći nešto o gradu u kojem smo proveli optimalne godine života i proživjeli sve ono što takve godine nose, o piscu kojeg čitamo trideset godine ili o prijatelju s kojim smo pojeli više soli negoli u zubima možemo ponijeti?

Kako reći nešto o Susan Sontag?

Zato ono što slijedi treba čitati kao pokušaj.

Početi možemo na bezbroj načina.

OSAM PUTA U RATNOM SARAJEVU

Prva intelektualka planetarnih razmjera koja je ubijanje Bošnjaka nazvala genocidom. Ili da je na priču o bosanskim prognanicima u Njemačkoj koju je prenio njen sin David Rieff odlučila otići u Sarajevo. Ili da je u Sarajevo, od aprila 1993. godine do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, dolazila osam puta. Ili...

Koliko god to bilo heretički, najradije bih kazivanje o Sontag započeo njenom ocjenom romana Pedro Paramo Juana Rulfa, koji je, u predgovoru za američko izdanje, nazvala remek-djelom dvadesetog stoljeća. “Sa svojim gustim ispreplitanjem vremena, rutinskom interakcijom živih i mrtvih, nadrealnim osjećajem svakodnevice i istovremenim – i skladnim – suživotom naizgled nespojivih stvarnosti, ovaj kratki roman meksičkog pisca Juana Rulfa korača kroz neistražen teritorij, sigurnim i odlučnim korakom.”

Prvo, Rulfo nikad nije doživio glasovitost kojom su ovjenčani brojni hispanoamerički pisci s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća, zaobišle su ga bitne književne nagrade i nikada mu nisu priznali šinjel (kao Gogolju) ispod kojeg je izišla savremena književnost Srednje i Južne Amerike. Tek posljednjih decenija njegovo djelo (obimom skromno) dobija poziciju i ocjenu makar približnu onoj koju zaslužuje.

Upravo ova dva momenta; ocjena djela Pedro Paramo Juana Rulfa i svijet koji djelo donosi nekako su, nekim čudesnim nitima, predodredili vezu Sontag s Bosnom. Nepravda prema jednoj zemlji i magija koju nosi nisu je mogli zaobići.

Susan Sontag došla je prvi put u Sarajevo u aprilu 1993. godine. Poslije povratka teretnim avionom UNPROFOR-a do Zagreba, a odatle poslije nekoliko dana do New Yorka, bila je zaprepaštena ravnodušnošću svijeta prema onom što je zadesilo Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu – od kruga prijatelja i intelektualaca s kojima se družila do vlada vodećih zemalja svijeta. Bilo joj je posve jasno da se mora vratiti u grad čiji su stanovnici prepušteni milosti onih koji milosti nemaju.

Niti je bila novinar niti humanitarni radnik kako bi imala pokriće za dolazak u Bosnu. Odlučila je provjeriti ono što je kroz svoju teorijsku misao iznosila kao dilemu: – ima li umjetnost snage i značaja da skrene pažnju na goruća pitanja u svijetu. Komfor kuće na Manhattanu u New Yorku odlučila je zamijeniti opasnošću prvog reda – Sarajevom. Iako nije imala bogato rediteljsko iskustvo, odlučila je na scenu postaviti dramu apsurda Čekajući Godota Samuela Becketta. Izbor ove drame bio je gotovo neizbježan. Ostavljeni i usamljeni, stanovnici Sarajeva čekali su da olakšanje stigne izdaleka, čekali su zapadnu vojnu intervenciju za koju su mnogi vjerovali da jedino ona može spriječiti srpske nacionalističke snage da unište ono što je od grada preostalo.

Šezdesetogodišnja gospođa Sontag radi s glumcima koji su svakodnevno gladovali. Neki su bili toliko iscrpljeni nakon dva sata hoda do pozorišta pa su morali leći nakon samo pola sata probe. S njima je tražila rekvizite, koristeći vreće u kojima je kao humanitarna pomoć dopremano brašno; plastične folije, korištene kao zamjena za porazbijane prozore i zatvaranje rupa na zgradama koje su napravile granate, služile su umjesto zavjesa na pozornici; svijeće su bile jedino osvjetljenje...

ČUDO SUSANINOG OTPORA

Dio atmosfere s prvog izvođenja predstave prenio je The New York Times perom Johna F. Burnsa 19. augusta 1993. godine: “Naplavljena tišina zavladala je pozorištem dok su glumci i publika uzimali dugu, bolnu pauzu, probavljajući poruku lažne nade koja je najviša tačka nove dramske predstave izvedene prvi put u utorak (17.8.1993).

Čuti tišinu u prepunoj sali malog pozorišta u centru grada značilo je osjetiti tugu i razočarenje koji obuzimaju Sarajevu dok se bliži kraj drugog ljeta pod opsadom.

Predstava je Čekajući Godota Samuela Becketta, a trenutak tišine dolazi kada stiže dječak i najavi se kao glasnik gospodina Godoa, tajanstvene figure koju iscrpljeni Vladimir i Estragon, gladni i napušteni, čekaju da ih oslobodi od očaja.

– Gospodin Godot mi je rekao da vam kažem da neće doći večeras, ali sigurno stiže sutra – kaže dječak glasom ispunjenim stidom i žaljenjem. Potpuna beznadežnost.

Muk u pozorištu. Jedini zvuci koji se čuju dolaze s ulice: buka oklopnog vozila Ujedinjenih nacija koje je protutnjalo pored pozorišne zgrade, u daljini eksplozija minobacačke granate. Publika je nijemo stajala. Među njima su bili hirurzi iz glavne gradske bolnice, vojnici s fronta, vladini zvaničnici, ljudi koji su izgubili neke članove porodice, te jedan čovjek u invalidskim kolicima, glumac prije rata, koji je izgubio obje noge kada je prošlog ljeta minobacačka granata pogodila njegovu kuću.

Gradonačelnik Sarajeva Muhamed Kreševljaković izlazi na binu i Sontag proglašava počasnom građankom Grada: – To je za vašu hrabrost, što ste došli ovdje, živite ovdje i radite s nama – rekao je.”

Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu pa do svoje smrti (2004) Sontag nije imala dilema. Da bi objasnila što se dešava nije koristila eufemizme. Jasno je govorila o sistematskom uništavanju jednog naroda i kulture. Agresore je nedvosmisleno imenovala – Srbija i Hrvatska. O ponašanju vlada i inteligencije u svijetu govorila je precizno i jasno. Razočarenje je iskazivala usporedbama s ranijim historijskim događajima. Intelektualce i umjetnike podsjećala je na Španski građanski rat, ističući svijetle primjere Ernesta Hemingwaya, Andrea Malrauxa, Georgea Orwella, Simone Weil...

Dejtonski sporazum vidjela je kao da je Liga naroda postigla sporazum u trenutku kada su Staljin i Hitler podijelili Poljsku.

Sve vrijeme Agresije vidjela je rješenje u vojnoj intervenciji protiv srpskih vojnih i paravojnih formacija. Ako to ne želi sterilna Evropa, tradicionalno naklonjena Srbiji, to bi trebale uraditi Sjedinjene Američke Države.

Nije krila oduševljenje Sarajevom i Sarajlijama, koji su se, po njenom viđenju, borili za vrijednosti koje bi trebale biti ideal svake države. Ako je 19. stoljeće započelo padom Napoleona, 20. i 21. započelo je u Sarajevu. Glavni grad Bosne i Hercegovine bio je za nju mjesto koje je svjedočilo o najstrašnijim djelima za koje je čovjek sposoban, ali u isto vrijeme i mjesto na kojem su se mogli upoznati najbolji i najvredniji ljudi koje čovjek može upoznati tokom svog života.

U intervju za El Pais 25. jula 1993. godine rekla je: “Izgubila sam vjeru u ideale Zapada. Ono što se događa ovdje u Bosni nož je u leđa zapadnoj demokratiji – i u mojoj duši.”

Knjiga Sontag: Život i djelo donijela je američkom piscu Benjaminu Moseru Pulitzerovu nagradu i prevedena je na bosanski jezik. Bilo bi dobro pogledati je. Jer, jedan trg u Sarajevu od 2009. godine nosi ime Susan Sontag i bojim se da bi se mogla desiti situacija u kojoj se našao jedan naš postdiplomac kada se u Ashevilleu, u Sjevernoj Karolini, našao pred bistom Thomasa Wolfea. Wolfov sugrađanin ništa nije znao o čovjeku najznačajnijim za njegov grad i nije se čudio tome nego činjenici da tamo neki Bosanac o Wolfeu zna tako puno.

Imajmo u vidu da je Susan Sontag zamalo i mrtve kosti poklonila Sarajevu.