U hiljadugodišnjoj historiji Bosne postoje tri umjetnosti koje su bile konstantno razvijene, bez obzira na civilizacijske okvire. Klesarstvo, kaligrafija i umjetnička obrada metala bili su ekspanzivno prisutni kako u srednjovjekovnoj Bosni, tako i u kasnijem osmanskom periodu. Čak je na prelazu između tih epoha bilo predmeta koji su u sebi objedinjavali kako stare, tako i nove umjetničke oblike, što je izuzetan fenomen na tlu Evrope, barem kada je u pitanju miješanje kršćanske i islamske umjetnosti. To nigdje nije dolazilo do izražaja kao u umjetnosti kamena, a pogotovo u izradi nadgrobnih spomenika.

O bosanskim stećcima već se toliko pisalo, međutim, treba istaći da nam oni mogu biti vodilja u razumijevanju ranih nadgrobnih obilježja muslimana. Već u drugoj polovini 15. stoljeća dolazi do razvoja tasdžiskog zanata i pojave prvih domaćih majstora koji su se nadovezivali na tradiciju srednjovjekovnih kovača. Da je klesarstvo bilo duboko ukorijenjeno unutar lokalnih privreda srednjovjekovnih bosanskih gradova i da je došlo do preusmjeravanja domaćih zanatlija prema formama islamske umjetnosti, govori i veoma jasno vidljiv prelaz kamenorezačkih produkata iz formi kršćanskih u forme islamskih nadgrobnih spomenika.

Kod najranijih nišana rađenih u 15. st. mogu se uočiti ne samo raniji simbolički motivi, koje susrećemo na stećcima, već i imena umrlih osoba koja nesumnjivo govore o ljudima koji su još za života kršćansku vjeru zamijenili islamskom. Tradicija je prema tome nastavljena, ali je sada bila usmjerena prema novim formama i ciljevima. Nekada robusan i “megalitski”, stećak sada dobija formu vitkog kamenog uzglavlja koje je na početku zadržavalo stare simboličke forme sa sličnim reljefnim tehnikama izrade, što je praksa koja se zadržala jedno vrijeme.

Majstori kamenoresci teško su zaboravljali stare navike, pa tek duboko u 16. stoljeću možemo primijetiti konačno osamostaljenje u načinu i oblikovanju islamskog nadgrobnog kamenog obilježja. Međutim, ono što je ostalo od nekadašnje umjetničke prakse jeste sklonost prema skulptorskim formama koje su sada još više dolazile do izražaja. Tu se prije svega misli na završetke kamenih bašluka u obliku različitih kapa i turbana rađenih na osnovu profesije ili statusa umrle osobe. Ulemanske, begovske, aginske, esnafske, vojne, derviške i druge oznake izrađivane su veoma realistično i s visokom plastičnom vrijednošću, što je ovoj vrsti zanatstva davalo izvanredne umjetničke odlike. Nerijetko su ambicije bile visoke pa su izrađivani izuzetno monumentalni nišani, poput onih u Glamoču, na mezaru Omer-age Bašića, dok se nekoliko izuzetnih primjera nalazi i u gradu Livnu.

Međutim, ovo nije bila jedina vrsta umjetnosti kamena u našoj zemlji koja je dosegla visok umjetnički nivo. Tu svakako treba istaći posvećene tekstove na građevinama, epigrafe/tarihe, gdje je do izražaja dolazila mješavina tasdžijskog i kaligrafskog majstorstva. Epigrafika, kao reljefna obrada, urezivanje, graviranje, inkrustacija i općenito različitim tehnikama izvedeno ispisivanje slovnih znakova, ili nekih drugih znakova komunikacije na tvrdim podlogama poput kamena, drveta, metala, ili drugom trajnom materijalu, predstavlja najstariji oblik ljudskog smislenog i materijalnog izražavanja, pobuđujući kod svih revnosnih proučavalaca historije posebnu istraživačku znatiželju za otkrivanjem kreativne i komunikološke osnove čovjekovog usmjerenja prema jednom takvom zadatku.

Epigrafika se kao izuzetno izražajna forma vizualne komunikacije razvijala kod svih nama danas poznatih civilizacija, korespondirajući pri tome s različitim totalima ljudskog iskustva. Zbog svega ovoga, epigrafiku trebamo sagledavati kao fenomenološku cjelinu koja na više načina komunicira s društvenom zajednicom. Ovakvo tumačenje sasvim se dobro može uklopiti i u razumijevanje funkcije epigrafike unutar islamskog grada. Zbog toga Sulejman Grozdanić dobro primjećuje kada govori o značaju ovakvog izražavanja unutar jedne gradske sredine poput Sarajeva, generalizirajući svoj zaključak:

“Hronografski natpisi o podizanju i obnavljanju izvora duhovnog i materijalnog života na prvom mjestu afirmiraju i slave usmjerenost našeg sarajevskog građanina i čovjeka, pa onda i čovjeka i građanina uopće, ka stvaranju kulturnih i civilizacijskih pretpostavki za život ljudi kao socijalnih bića, koja moraju, a i hoće da žive zajedno, u saradnji i slaganju, pri čemu je gotovo uvijek na prvom mjestu njegovanje gradskog ambijenta u sveukupnoj povezanosti zajedničkog života na dobrobit, duhovnu i materijalnu, svih žitelja naselja i grada. Obogaćivanje, oplemenjivanje i oživljavanje neke gradske četvrti, mahale ili ulice uvijek se u ovom natpisima ističe kao prva namjera i glavna zasluga dobrotvora koji podiže ili obnavlja česmu, most, školu ili džamiju.”

I zaista, epigrafika je već veoma rano postala estetsko i civilizacijsko obilježje islamskog grada, s obzirom na to da se mogla vidjeti kako na profanim, tako i vjerskim objektima, te se počela vrednovati i razumijevati kao ukras građevine. Ustvari, da li je bila više ili manje umjetnička forma zavisilo je od toga kako je tretirana. U islamu je ona shvaćena isključivo kao umjetnost. Međutim, sama percepcija epigrafike, kao umjetnosti kamena, za sobom povlači bitna simbolička značenja koja ovakvoj formi izražavanja daje načelo istaknutog civilizacijskog traga o svjedočanstvu vremena, koje je u ovom slučaju “zamrznuto i predočeno budućnosti. Kamen je oduvijek imao snažno simboličko značenje postojanosti.

U slučaju epigrafike umjetnost nije predstavljena samo radi umjetnosti, odnosno, isključivo radi vizualnog uživanja, već se njeno djelovanje ističe kao konkretan historijski zadatak sa smislom i razlogom. Zbog toga epigrafika ima dvojaku pojavnost, ona je dokumenat (svjedočanstvo) o nekom događaju, ali je isto tako i umjetničko djelo. Ipak, da bi epigrafika postala umjetnost, ono mora biti istaknuta kao takva, bez obzira na stalnu prisutnost njene društveno-historijske ontologije. Ona podrazumijeva, barem u islamu, likovno uobličavanje, bez čega bi bila samo običan natpis.

Pojam epigrafo, o kojem smo do sada govorili, ne postoji u arapskom i turskom jeziku. Ono što se na Zapadu imenuje i označava epigrafijom Osmanlije su označavale riječju tarih. U suštini, ova su dva pojma istovjetna. Kao i epigraf, i tarih ima funkciju posvete. To je svečani natpis u kamenu, ili štuku na nekom objektu, pa čak i na nekom predmetu, a može biti izrezbaren i u drvetu. Ovdje treba naglasiti da se u islamskoj umjetnosti tarih izdvaja kao poseban smjer unutar likovnih umjetnosti ili kao poseban vid kaligrafskog izražavanja. Ova umjetnost, barem što se izvedbe tiče, pripada tasdžijskom (kamenorezačkom) zanatu, u koji spada svaka vrsta plastične obrade kamena.

U doslovnom prevodu s turskog jezika tarih znači datum, vrijeme, međutim, u svom punom značenju taj pojam obuhvata kompletan posvećeni tekst u kamenu na nekom objektu, ili nišanu, ali na jedan ipak specifičan način. S obzirom na to da arapska slova imaju svoju brojčanu vrijednost, biranje i zbrajanje slova (harfova) teksta trebalo je uskladiti s datumom završetka gradnje neke građevine. Tarihi su bili ne samo umjetničko-likovni već i poetski izazovi, s obzirom na to da je pjesnik (postoji posebna kategorija epigrafskih pjesnika) smisao teksta, i ujedno brojčanu vrijednost harfova, morao uskladiti s već određenim datumom posvete, tj. trebalo je “da zbir brojne vrijednosti slova tog stiha, vodeći računa o rimovanju i sadržaju, dadne odgovarajuću godinu natpisa”.

Prve značajnije isklesane tarihe domaćih majstora uočavamo na potkupolnim džamijama početkom 16. st. To je period kada se javljaju naši prvi veliki kaligrafi i pjesnici. Tasdžijski zanat u to je vrijeme već bio prisutan u Sarajevu, a prvi put se kao organiziran esnaf pominje u jednom sidžilu (sudski protokol) iz 1555. godine, što znači da je postojao i prije ovog datuma. S druge strane, historičar Mehmed Mujezinović navodi na desetine imena epigrafskih pjesnika koji su se specijalizirali za ovakvu vrstu veoma zahtjevnog poetskog izraza, a među prvim velikim epigrafskim pjesnicima u Bosni 16. stoljeća ističu se Muhamed Karamusić, umjetničkog imena Nihadi, Zijaji Čelebi i pjesnik tariha Fejzur.

Sarajevski pjesnik Muhamed Karamusić Nihadi autor je teksta dvaju tariha na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, i to o početku i završetku gradnje ovog monumentalnog zdanja. Interesantno je da se njegov pjesnički rad vezuje za mnoge vakufe koje je gradio veliki vezir Mehmed-paša Sokolović u Istanbulu. Pored toga, autor je teksta tariha na Šeher-Ćehajinom mostu u Sarajevu. Zijaji Čelebi, pravog imena Hasan, jedan je od najvećih lirskih pjesnika Bosne 16. st. On je autor teksta čuvenog tariha na Sinan-pašinoj džamiji u Čajniču, kojeg posebno opisuje i Evlija Čelebija poredeći ga, u likovnom smislu, s najboljim ostvarenjima u Istanbulu. Treći poznati epigrafski pjesnik 16. st. jeste Fejzur, kojeg poznajemo samo po ovom imenu ili nadimku. On je spjevao dva veoma značajna tariha u Sarajevu, na Gazi Husrev-begovoj medresi i Buzadži-hadži Hasanovoj dzamiji.

Epigrafsko pjesništvo bilo je popularno i traženo, pogotovo u većim gradskim centrima. S obzirom na to da je svaki značajniji objekat imao svoj posvećeni tarih isklesan u kamenu i uzevši u obzir da je više stotina takvih objekata bilo u Sarajevu i drugim gradovima i da je takva produkcija uvijek bila tražena i očekivana, računajući tu i epitafe na nišanima i turbetima, onda je potražnja i popularnost epigrafskog pjesničkog materijala zajedno s uslugama kamenorezaca i kaligrafa bila veoma visoka u svim stoljećima osmanske prisutnosti. Sam proces fizičke izrade podrazumijevao je prenošenje skica na kamen, a zatim i samo klesanje. Nerijetko su harfovi bili ukrašavani različitim ornamentima i prebojeni zlatnom bojom koja je imala svoju duhovnu simboliku. U početnim stoljećima najčešće je korišteno dželi sulus pismo, da bi se u 19. stoljeću uglavnom koristio talik. Kompozicije su obično bile višeredne s izdvojenim stihovima unutar ukrašenih kartuša. Tarihi su imali ključnu estetsku ulogu na džamiji, odnosno, predstavljali su svojevrstan ukras na ulazu u džamiju dobijajući obrazac “počasnog grba” ili izdvojene vizualne tačke unutar jasno određenog mjesta na građevini.

Ono što možemo vidjeti na tarihima naših džamija jeste namjerna složenost kaligrafskog zapisa zajedno s kompleksnom kompozicijom, što je dodatno potenciralo estetski dojam. Nerijetko su kaligrafi i klesari pristupali izradi natpisa na dva načina. Kod nekih primjera ispisivano je veoma zbijeno pismo kako bi čitava struktura dobila na ekspresivnoj napetosti (primjer ulaznog tariha na Karađoz-begovoj džamiji u Mostaru), ili u drugom slučaju gdje se natpisu davalo više prostora i gdje se isticala elegancija slobodno izvedenog harfa (primjer tariha Kuršumli medrese u Sarajevu). Posebno lijepe tarihe u Sarajevu, pored Gazi Husrev-begove medrese, imaju Ferhadija i Buzadži hadži Hasanova džamija. U Travniku se izdvaja tarih u Elči Ibrahim-pašinoj medresi i Eski džamiji, a u Mostaru na Karađoz-begovoj džamiji.  (Iz neobjavljene knjige Kenana Šurkovića “Kratka historija islamske umjetnosti u Bosni i Hercegovini”)